Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Srđan Puhalo

Bajka o Srebrenici ili uspavanka za Biljanu P.

Bajkovita konstrukcija, koju je sama sklopila Biljana Plavšić o svemu što se dešavalo jula 1995. godine u i oko Srebrenice, pati od mnogo nelogičnosti

Ako je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu, onda je Biljana Plavšić, najvažnija sporedna stvar za Srbe u Republici Srpskoj. Od 90-ih godina do 1998. godine bila je uvijek u vrhu izvršne vlasti. Bila je član Predsjedništva Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, potpredsjednica Republike Srpske tokom rata i predsjednica Republike Srpske nakon rata.

Uvijek tamo gdje se odlučuje, na izvoru informacija, ali kako ona često ističe marginalizovana, izolovana, neobavještena i naivna. Jednom riječju statista.

Elem, srpska “čelična lejdi”, je neki dan dala intervju za beogradske nedjeljni časopis Ekspres, koji se nije nešto prenosio po Republici Srpskoj, a i kako će kada je govorila o saradnji Miloševića i Tuđmana tokom ratova, švercu brata Radovana Karadžića, izdaji Republike Srpske Krajine, švercu na Bihaću i nekim drugim, ne baš patrotskim stvarima.

U tom intervjuu dotakli su se i Srebrenice za koju Biljana Plavšić kaže:

„Ja ovo ni od koga nisam čula, nego sam sama sklopila, jer sam puno toga znala. Na doživotnu robiju za Srebrenicu osuđen je Ljubiša Beara. On je KOS-ovac. Uvijek je imao u svim prilikama, a vidjela sam ga za vrijeme rata dva- tri puta, prema nacionalistima takav odijum. Ja sam nacionalista, ali u pozitivnom smislu, ne da bih drugome željela ono što su Srbima radili. To se sve desilo u Srebrenici kad tri dana nije bilo Mladića. Bojim se da je Beara naređivao Mladiću, a ne Mladić njemu. Petoro je ljudi koji su to uzvršili. Erdemović, Hrvat bio je u Hagu. Rekao je da ih je 150 ubio. Bio je jedan Slovenac. I još jedan Hrvat. I samo jedan Srbin. Oni su taj posao obavili. Mislim da je to velika namještaljka…“

Ova bajkovita konstrukcija, koju je sama sklopila Biljana Plavšić o svemu što se dešavalo jula 1995. godine u i oko Srebrenice, pati od mnogo nelogičnosti, a preko kojih je tako lako prešao novinar koji je intervjuisao i nije mu na pamet palo da postavi neka potpitanja, recimo:

– Kako je moguće da tih 5 ljudi kontroliše mjesta u kojima je zatočeno na hiljade zarobljenih Bošnjaka nakon pada Srebrenice?
– Kako je moguće da tih 5 ljudi skupio tolike autobuse i kamione u i oko Srebrenice, a da ih niko ne pita zašto im trebaju?
– Ko je nasuo benzin u te autobuse i kamione i po čijem naređenju?
– Ko je davao municiju da se pobiju toliki zarobljeni Bošnjaci?
– Kako je moguće da tih 5 ljudi potrpa na hiljade zarobljenih Bošnjaka u autobuse i kamione i odvezu ih na mjesta egzekucije?
– Kako je moguće da tih 5 ljudi za tako kratko vrijeme pobiju na hiljade zarobljenih Bošnjaka na različitim lokacijama?
– Kako je moguće da tih 5 ljudi niko nije spriječio da pobiju na hiljade zarobljenih Bošnjaka?
– Kako je moguće da tih 5 ljudi utovari tijela pobijenih Bošnjaka i razveze ih na preko 70 primarnih, sekundarnih i tercijarnih masovnih grobnica?
– Kako je moguće da tih 5 ljudi nisu uhapšeni nakon tog zločina i procesuirano od strane vojnih ili civilnih sudova u Republici Srpskoj?
– Zašto se ona kao predsjednica Republike Srpske nije izvinila za Srebrenicu nakon rata i ogradila se od tih 5 zlikovaca?
– Kako je moguće da tokom boravka u zatvoru ili tokom suđenja nije vidjela i pročitala transkript razgovora Beare i Krstića, kada Beara traži pomoć da „razdjeli“ tri i po hiljade paketa?
– Zašto Republika Srpska ćuti o tijelima oko 1.000 Bošnjaka, koje je pobilo onih 5 zločinaca, a koja se još uvijek traže?

Na ova vrlo jednostavna pitanja Biljana Plavšić nema odgovore, jer to se ne uklapa u njezinu sklepanu verziju dešavanja u Srebrenici.

Naravno, ona na kraju ističe da je potpuno uvjerena da je Srebrenica dio plana Klintona i Alije još iz 1993. godine i kako ona kaže „na neki način je Izetbegović izbjegavao da to ne uradi nekoliko mjeseci, ali je naredio da se to desi.“

Sasvim je jasno da Biljana Plavšić svjesno skriva istinu ili ne želi znati šta se stvarno desilo u julu 1995. godine u i oko Srebrenice. U njenom nacionalističkom imaginarijumu nema mjesta za činjenice, logiku i sudske spise iz haških i domaćih sudova. Ona banalizuje zločin svodeći ga na „nestašluke“ 5 pripadnika Vojske Republike Srpske i zavjeru Amerikanaca.

Njezina bajka je uspavanka za svakog srpskog „patriotu“.

Na početku samog intervjua novinar Petrović nam opisuje dnevnu sobu Biljane Plavšić u kojem se odvija intervju i naglašava kako se na stolu nalazi uramljena slika patrijarha Pavla, a na zidovima ikone.

Čudno je to pravoslavlje i nisam siguran da će to biti dovoljno da se njezina duša spasi od pakla, ne zato što je kriva za ono što se dešavalo u Srebrenici, već što o Srebrenici laže s predumišljajem.


“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“