FakTTest

Franjo Šarčević

Demokratski progres četničkog pokreta: Ne treba biti zlurad, lako je saznati

09/02/2020

Pretpostavljam da ni Jelena ni Draško nisu fundamentalno zli ljudi i da oni ne misle da treba ubijati nevine civile i voditi genocidne akcije

Piše: Franjo Šarčević

Da imamo sreće koliko je nemamo, Drugi svjetski rat bio bi davna prošlost koje bismo se sjećali prigodničarski na obilježavanjima važnih obljetnica. Na tim obljetnicama komemoriralo bi se milijune nevinih žrtava diljem svijeta, uključujući i stotine tisuća nevinih žrtava na našim prostorima, koji su stradali u genocidnim akcijama ustaša, četnika, njemačkih, talijanskih i drugih fašista, spomenule bi se i nevine žrtve koje su nastale stoga što antifašistički pobjednici nisu znali biti dobri pobjednici (mnogo je i takvih žrtava, no znatno manje nego u prethodno spomenutim slučajevima) a zatim bismo nastavili raditi na izgradnji dobre i mirne sadašnjosti i budućnosti.

Nažalost, devastirani kako jesmo, zarobljeni u prošlosti, zauzeti oko bitke za interpretacije i reinterpetacije, bitke za bolju prošlost, Drugi svjetski rat nam je veoma suvremena tema. Za to su krivi gotovo isključivo oni koji ne pristaju da priznaju činjenice i koji s vremena na vrijeme iskazuju svoje divljenje ili daju opravdanje za neke od najvećih zločinaca tog rata i za pokrete koji su provodili genocidne akcije. Time oni otvaraju stare rane, siju strah i nepovjerenje i truju ionako krhke odnose u našim zajednicama.

Kada simpatije prema zločincima i zločinačkim pokretima dolaze od tzv. običnih ljudi, od radnika i seljaka čije su simpatije često maglovite, neodređene, utemeljene na neznanju ili na nedovoljnom poznavanju stvari, na alternativnim kućnim historijama opterećenim osobnim iskustvima, to se čak može i oprostiti: recimo da ne znaju što čine. No, kada to rade istaknuti političari, tada ne postoji nikakav alibi i to svjedoči o bar jednoj od sljedećih stvari ili o svemu pobrojanom: njihovoj sklonosti da manipuliraju, njihovom populizmu i dodvoravanju svačijim niskim strastima, njihovom nacionalističkom sljepilu, njihovoj bešćutnosti.

Jelena Trivić i Draško Stanivuković, zastupnici Partije demokratskog progresa (PDP) u Narodnoj skupštini Republike Srpske, morali bi znati što je četnički pokret i tko je bio Draža Mihailović. Pretpostavljam da ni Jelena ni Draško nisu fundamentalno zli ljudi i da oni ne misle da treba ubijati nevine civile i voditi genocidne akcije. Zbilja to pretpostavljam – zato što ne proglašavam druge ljude ultimativnim zlom tek tako, zato što se ne radujem lošim stvarima „drugih“, a možda i zato što bi mi bilo isuviše teško živjeti s drukčijom pretpostavkom. Zašto onda Jelena Trivić izjavljuje kako „Draža Mihailović nije zločinac, to je moj stav. Ovo su činjenice do kojih sam ja došla“? Zašto se Draško Stanivuković slika s onom odvratnom crnom zastavom s mrtvačkom glavom i četničkim sloganom „Sloboda ili smrt“?

Bez obzira što se te činjenice možda ne uče kroz suvremeni srpski obrazovni sistem, ako ih zanimaju ikakve činjenice o Mihailoviću i četnicima, trebali bi znati da je četnički pokret – jednako kao i ustaški, s ključnom razlikom da je ustaški imao bolju logistiku pa je u konačnici počinio više zla – u svojoj osnovi bio zločinački pokret, da zločini koje su počinili nisu bili devijacija nego su provođeni planski, da je ideja o velikoj i homogenoj Srbiji koju je taj pokret promicao značila stvaranje nacionalno i vjerski čiste države iz koje bi nesrpski narodi i nacionalne manjine bili uklonjeni.

Nisu to nikakve slobodne interpretacije, to sve piše u Memorandumu Stevana Moljevića, člana Mihailovićeva nacionalnog komiteta. Jedan od ciljeva četničke borbe bio je, da citiramo Dražu Mihailovića, „čišćenje Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa“. Ta ideja je zločinačka u svojoj biti i svi zločini koje su četnici provodili bili su planski pokušaj realizacije te ideje.

Među najvećim pojedinačnim četničkim zločinima jest onaj proveden u Foči u ljeto 1942, kada su četnici ubili između 2 i 3 tisuće ljudi, većinom žena i djece. O kakvom se zločinu radi govori i izjava četničkog komandanta Petra Baćovića kako su njegove jedinice „oduzele Foču od ustaša“ te da je „tom prilikom poginulo 1200 ustaša u uniformi i oko 1000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali samo 4 mrtva i 5 ranjenih“. Već iz same činjenice da je u toj „borbi“ stradalo četvero četnika naspram nekoliko tisuća muslimana govori ne o nadnaravnom četničkom herojstvu nego o činjenici da su ubijani uglavnom zarobljeni i nemoćni civili. [O tome precizno i dokumentirano piše historičar Ivo Goldstein u radu Rama 1942. – tragedija jednog mikrokozmosa.] Je li Draško Stanivuković, koji se baš u Foči slikao s četničkom zastavom, zna za fočansku 1942?

U jednom drugom četničkom pohodu odnos ubijenih bio je 0 četnika i oko 1500 katolika i muslimana. Naime, u jesen 1942. u Rami je izvršen je pokolj oko 1200 katoličkih i 300 muslimanskih seljaka, sve odreda civila. Četnici su bili veoma ponosni na tu akciju, pa je zapovjednik odreda Petar Baćović u slavljeničkom zanosu čak malo i pretjerao s brojevima: naime, u telegramu koji šalje Draži Mihailoviću, koji se nalazio na vrhu zapovjednog lanca za zločin u Rami, Baćović javlja: „U operacijama Prozor zaklano preko 2000 Šokaca i Muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni“. Gotovo da nije bilo ramske obitelji, uključujući i moju, koja u tom pokolju nije nekog izgubila.

Draža Mihailović je 1946. pred sudom u Beogradu osuđen na smrt, između ostalog i zbog zločina u Rami. Pitate li pak istaknutu zastupnicu Partije demokratskog progresa, Mihailović je nevina žrtva komunističke ideologije.
Zanimljiva je Stanivukovićeva neodređenost u izjavi za medije nakon slučaja sa zastavom. Kazao je, naime, da nije stigao da pročita šta piše niti da vidi šta se nalazi na zastavi, te se pravdao kako je to bio “znak ljubaznosti” i da je mislio da će fotografija ostati u “privatnoj kolekciji”. Sem toga istaknuo je kako mora „naglasiti da poštujem različitosti i znam da se neke stvari u ovoj zemlji tretiraju na različite načine. Samo ono što ja objavim kod sebe na svojim profilima na društvenim mrežama je stav koji ja dijelim.“

Istina, moguće je da Stanivuković nije znao što piše na zastavi ni čiji je simbol ona mrtvačka glava, moguće je da nije obraćao puno pažnje i da je u žurbi, želeći da fanovima izađe u susret, napravio propust. Takve stvari se događaju, ne treba biti zlurad, sve je to moguće. Postoji, međutim, samo jedan način da to provjerimo: da Draško Stanivuković sada nakon svega kaže što stvarno misli o četničkom pokretu i o Draži Mihailoviću, da vidimo stav koji on zbilja dijeli. Iz tog odgovora, ili pak iz izbjegavanja odgovora, saznat ćemo o kakvom se profilu čovjeka i političara radi i čemu se sve možemo nadati od mladića (26) koji je najistaknutije lice nove generacije bh. političara.

Komentari

Autor: Franjo Šarčević

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.