FakTTest

Franjo Šarčević

Mjesec sistemskog samoobmanjivanja i sukoba sa stvarnošću

29/01/2019

Bez namjere da ih sve izjednačim po ideologiji koju nose i njihovoj destruktivnosti, osvrnut ću se na neke poruke i poteze četiriju nosilaca bh. politike: Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i Željka Komšića

Prvi mjesec 2019. godine u Bosni i Hercegovini protekao je u znaku oštrih političkih poruka, zaoštrenog sukoba sa stvarnošću i selektivnog odnosa prema činjenicama. Bez namjere da ih sve izjednačim po ideologiji koju nose i njihovoj destruktivnosti, osvrnut ću se na neke poruke i poteze četiriju nosilaca bh. politike: Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i Željka Komšića.

Dodik u svijetu nezavisnih fantazija

Nije mi jasno koja je bila svrha gostovanja Milorada Dodika na N1 televiziji. Niti mu je postavljeno neko pitanje na koje već nije davao odgovore, niti je rekao nešto drukčije od onoga što smo već više puta čuli. Vodeći političar bh. Srba i član Predsjedništva BiH uglavnom je ponavljao, eventualno preformulirano, svoje poznate stavove: da Bosna i Hercegovina nije njegova domovina, da putuje sa pasošom Srbije, da mu sportske reprezentacije države kojom predsjedava ništa ne znače, da ne prihvaća da se zločin u Srebrenici kvalificira kao genocid, i tako dalje i tako dalje. Kod Dodika ništa novo, a Federacija BiH je dobila potrebnu dnevnu dozu dodikovštine kao otrova bez kojeg se ne može.

Dodik vjerovatno zna, ili bi trebao znati, kao što je jasno svakome tko pogleda na mapu Bosne i Hercegovine s ucrtanim entitetskim linijama, da je nezavisnost Republike Srpske koja bi potrajala dulje od nekoliko mjeseci nemoguća stvar. Nemoguća je već iz geografskih razloga, da ne upućujemo na sve druge. No, to ga ne priječi da kaže kako bi odluku o nezavisnosti mogli provesti „fino“ i bez problema. “Mi imamo sve napisane zakone da tokom noći uspostavimo kontrolu nad granicama. Samo treba da zakažemo Parlament i mi to možemo donijeti.”

Neugodno je slušati Milorada Dodika jer je svojim postupcima i riječima nebrojeno puta dokazao da se radi o političaru opasnih namjera. Pitanje je dokle je stvarno spreman ići. Nadam se da me budućnost nikada neće demantirati, no mislim da neće ići dalje od najava secesije i fantaziranja o nezavisnoj državi kako bi perpetuirao situaciju „vanrednog stanja“. A ni to nije malo i veoma je destruktivno za ionako krhke političke odnose u BiH koji se onda prelijevaju i na sve segmente društva.

Bakir zvani Propala Revizija i Apelacija

Samo dan nakon sastanka delegacija SDA i SNSD-a s temom formiranja vlasti, gdje su donijeli zaključak da „treba spustiti loptu“, smanjiti tenzije, iz SDA na čelu s Bakirom Izetbegovićem su se dosjetili jednog genijalnog načina smanjenja tenzija: najavili su pokretanje inicijative za promjenu imena Republika Srpska. Skoro 24 godine od pristanka na to ime i na tu društveno-političku tvorevinu kao konstitutivni dio BiH, SDA se dosjetila spasonosne ideje: uputiti još jednu apelaciju koja je unaprijed osuđena na propast, što je bio slučaj i prije dvije godine kod podnošenja zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid.

Deklarativno iskazani motiv za ovu inicijativu je naoko čestit: to je diskriminacija Bošnjaka i Hrvata u RS-u, koja je jasna. Bošnjaci jesu u podređenom položaju u tom dijelu Bosne i Hercegovine (kao i Hrvati), no, jedan dio krivice za to – jasno je i nama i Haaškom sudu tko nosi najveći dio krivice – pripada i bošnjačkoj i bosanskoj politici koja je kroz dvije decenije demonstrirala odustajanje od tog dijela BiH. O odnosu hrvatske politike i RS-a sam pisao cijeli tekst ranije.

Riječ spasonosna gore nije upotrebljena ironično: Stranci demokratske akcije nasušno je potrebno zbiti „patriotske redove“ i prikazati se još jedanput kao „spasiteljica BiH“. Populistički potezi i velike državne priče bez većeg kontakta s političkim realitetom najbolji su recept za to. A radi li se samo o (još jednoj) smišljenoj igri dviju politika koje djeluju po zakonu spojenih posuda, SDA-ove i SNSD-ove, vidjet ćemo uskoro.

Čovićevi mjesečari

„Ako se činjenice ne slažu s mojim uvjerenjem, to gore po činjenice.“ Navodno je ovo Hegelov citat rečen u kontekstu koji je njemu tada bio važan, a nenavodno nego faktično ta rečenica može opisati način na koji HDZ od početka do danas vodi politiku u Bosni i Hercegovini. To je pokazala i Deklaracija Hrvatskog narodnog sabora (HNS) donijeta nekidan u Mostaru. Pored tačaka koje nisu sporne i s kojima se nije teško složiti, HNS-ovci su u jednoj tački pokazali da ne odustaju od njegovanja lažnog kulta tuđmanovske bezgrešnosti u ratu 1990-ih i Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao jedne realizacije te politike.

HNS je odbacio „kvalifikacije Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o udruženom zločinačkom pothvatu koje se neutemeljeno i nepravedno pripisuju Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Republici Herceg Bosni i Hrvatskom vijeću obrane“. Da nije žalosno, bilo bi smiješno: što uopće znači „odbaciti“ pravosnažne presude?

Istina, ta presuda koristi se od strane dijela nacionalno onesviještenih Bošnjaka za diskreditaciju „hrvatskog pitanja“ u BiH i za lijepljenje etikete „UZP“ svakom Hrvatu koji joj nije po volji, no – neprihvaćanje HDZ-ove politike da se pogleda u oči i zarad dobra svog naroda odrekne jedne od najnečasnijih epizoda hrvatske politike u prošlom stoljeću, mnogo više od bilo čega diskreditira i Hrvate i njihovu politiku u BiH.

Ivan Lovrenović je u intervjuu za zagrebački Express prije godinu dana o tom rekao sljedeće i tu se malo šta ima dodati:

„Hrvatski narod je malen. Hrvatski narod u Hercegovini, s ono nešto ostataka u Bosni, još manji, minijaturan. A to maleno ljudstvo – to je sva publika, jedina javnost kojoj je namijenjena hrvatska „istina“ o ratu u Bosni i o sudjelovanju Hrvatske u njemu. Svima ostalima ona je ili neprihvatljiva, ili očigledno lažna i smiješna. Neprihvatljiva je onima najbližim, Srbima i Bošnjacima, jer imaju svoju, isto tako autističnu i invalidnu „istinu“, a smiješna je i lažna međunarodnoj javnosti, kritičkim povjesničarima, dobrim novinarima, intelektualcima, poznavaocima materije i činjenica. Na djelu je, dakle, sistemsko samoobmanjivanje, stvaranje slike o sebi koja vodi u opasan, autodestruktivan sukob sa stvarnošću i sa svijetom. Hrvatska se tu još i može nekako koprcati, ne znamo dokle i do kada, ali za Hrvate u Bosni i Hercegovini to je siguran put u gubljenje samih osnova vjerodostojnosti – kulturne, političke, identitetne, o onoj etičkoj da ne govorimo.“

Komšićevo licemjerje, opet

„Porazna je činjenica da 74 godine nakon holokausta u našoj državi i dalje postoje političke opcije koje se ne odriču nacističkog nasljeđa. Tako u Mostaru, zahvaljujući tim politikama, ulice nose imena po učesnicima zločina holokausta“, rekao je član Predsjedništva Željko Komšić na komemoraciji u Sarajevu posvećenoj Međunarodnom danu sjećanja na žrtve holokausta.

Doista je porazno, i tu je Komšić u potpunosti u pravu, da u Mostaru postoje ulice koje nose imena ljudi iz ustaškog pokreta i struktura tzv. NDH. Ulice Mile Budaka, Jure Francetića… su velika sramota i anticivilizacijski čin i treba propitati i prokazati sve krivce što su njihova imena u nazivima ulica još uvijek tu. Pohvalno je, stoga, što je jučer pokrenuta peticija kojom se od visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka i OHR-a traži da uklone nazive ulica po Mili Budaku i drugim ustaškim glavešinama u Mostaru, s obzirom da u Mostaru ne postoji demokratska vlast koja bi mogla donijeti takvu odluku.

No, lako je o Mostaru. Upirati prstom u Mostar iz Sarajeva nije, naravno, pogrešno kad se imaju argumenti, ali to nije nikakav čin hrabrosti, nego često izraz konformizma i pozicije lagodnosti. Znaju to i Komšić i Amer Jerlagić iz Stranke za BiH koji je ponovio njegovo zgražanje. Nego, što ćemo sa spornim ulicama u Sarajevu? Željko Komšić to naravno nije spomenuo, zato što ne želi da se zamjera svom glasačkom tijelu. Zato ću ja da spomenem jer ne živim od nezamjeranja.

Naime, u Sarajevu postoji ulica Mustafe Busuladžića, ustaško-nacističkog apologeta sa čijim fašističkim i antisemitskim stavovima je javnost bila dobro upoznata tokom gungule oko imenovanja jedne škole po njemu. Postoji i ulica Huseina ef. Đoze, po kome ime nosi i jedna škola u Goraždu. Istina, Đozo je bio komplicirana ličnost, zaslužan je za mnoge pozitivne procese unutar Islamske zajednice u BiH, no neke činjenice ne mogu se tek tako podvući pod tepih: za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je imam u Handžar diviziji, nosio nacističku uniformu, prijateljevao s Milom Budakom na čiju ulicu u Mostaru se s pravom zgražamo, podržavao jeruzalemskog muftiju al-Husseinija, Hitlerovca i Hitlerovog prijatelja koji se oduševio planom istrebljenja Židova i davao mu svesrdnu podršku. U najmanju ruku, ako ništa drugo, Đozino djelovanje ne možemo nazvati borbom protiv zločina holokausta, a eventualno oštrije zaključke neka svatko izvede za sebe.

Ima toga još, ali dovoljno je i ovo.


“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“

Komentari

Autor: Franjo Šarčević

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.