FakTTest

Franjo Šarčević

Federacija je i srpska

30/04/2019

Da li se srpstvo i bosanstvo pojedinca ili grada a priori isključuju?

Srbi u Federaciji BiH odavno su postali statistička greška i bukvalno se nalaze pred izumiranjem. Ocijenio je to Miodrag Linta, predsjednik Odbora za dijasporu i Srbe u regionu Skupštine Srbije, a prenijela je jučer Novinska agencija Republike Srpske. Podsjetio je da je na prostoru današnje Federacije BiH prije rata živjelo oko 600.000 Srba ili 22 posto, dok ih je prema popisu stanovništva iz 2013. godine tek 56.000 ili 2.5 posto, navodeći da neke procjene kazuju o manje od 40.000 danas.

Zanemarimo cjepidlačenja oko nekih evidentnih pogreški u brojevima i u računanju postotka koje ne mijenjaju poentu, istina je da je da u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH vrlo mali broj građana srpske nacionalnosti i da nisu faktor u političkom smislu. Uzroci su poznati: rat 1991-1995 nosio je u sebi i ostavio iza sebe principe etničkog ekskluziviteta i etničke homogenizacije, a zahvaljujući i tadašnjoj srpskoj politici i politikama Hrvata i Bošnjaka, Srbi su velikim dijelom iskorijenjeni iz ovog dijela BiH. U mučne detalje nema potrebe ulaziti svaki put.

Da ima sreće koliko je nema, ovaj rođeni Karlovčanin prišao bi tom problemu smirenije, sa momentom samorefleksije, bez zapaljivosti i ubiranja takozvanih jeftinih političkih poena (koji itekako koštaju). Ne bi, kao što je slučaj i s ovim saopćenjem, isticao „da je srpski narod doživio najveće etničko čišćenje u BiH“, a da neki podaci tobože „najbolje demantuju lažnu priču bošnjačkih političara o masovnom progonu njihovog naroda“. Od takvih izjava i takvog odnosa prema stvarnosti, nitko izvan uskog kruga politikanata koji ih izriču nema nikakve koristi, a najmanje Srbi u Federaciji BiH.

Polovinom aprila Linta se pridružio Miloradu Dodiku u obrani izjave ambasadora Srbije u BiH Aleksandra Đorđevića kako se nada „da će u perspektivi Drvar biti srpski grad kao što je uvijek i bio“. Upravo ta epizoda oko inače zaboravljenog Drvara dobro ilustrira svu pojmovnu i suštinsku zbrku koja je vezana za Srbe u Federaciji BiH i Bosni i Hercegovini uopće. Podsjetimo, na otvaranju Konzularne kancelarije Srbije u Drvaru (Livanjski kanton, Federacija BiH) ambasador je dao spornu izjavu, na nju je reagirao član Predsjedništva BiH Željko Komšić govoreći da „Drvar nikada nije bio srpski grad, niti će to ikada biti“, da bi predsjedavajući Predsjedništva Milorad Dodik poručio kako u izjavi srbijanskog ambasadora nema ništa sporno i da je Drvar bio i ostao srpski grad.

Da, Drvar jest srpski grad, i to bi trebalo biti jasno prije svega onima koji se legitimiraju naslijeđem ZAVNOBiH-a i njegovom čuvenom formulom ni-ni-ni i-i-i. Preciznije, nije samo srpski ali je i srpski grad. To nema veze samo s činjenicom da je i nekada i danas više od 90 posto njegovog stanovništva srpske nacionalnosti, nego još i više s time da se Drvar nalazi u Federaciji BiH i u BiH gdje su Srbi konstitutivni narod. Jasno je da je ambasador Srbije imao druge namjere: ne samo potcrtati srpski ekskluzivitet u toj općini, nego isticanjem da će u „perspektivi Drvar biti srpski grad“ – umjesto konstatiranja da on to dominantno već jest – dati do znanja da se srpskim smatra samo ono što je dio ekskluzivno srpske države.

No, reakcije na takve istupe trebale bi biti puno zrelije od patetičnog lamentiranja da je „Drvar partizanski, i oduvijek je bio bosanski grad“ i poruke ambasadoru da se suzdrži od „srbiziranja bosanskohercegovačkih gradova“, što je došlo od drugog člana Predsjedništva. Ukratko, priznati da Srbi imaju pravo na srpski Drvar, kao i na srpski Mostar, Sarajevo i Banjaluku, ali da isto tako i Bošnjaci i Hrvati imaju pravo na „svoj“ Drvar, kao i na „svoje“ Banjaluku i Prijedor. Nužno je, ako želimo graditi kakvu takvu funkcionalnu zajednicu, bez obzira šta bismo privatno željeli da je bilo i da bude, da prihvatimo činjenicu da je pripadnost „svom narodu“ važna za ogromnu većinu stanovnika naše zemlje, da se značajan dio njih u značajnom dijelu ostvaruje kao Srbi, Bošnjaci i Hrvati, i da ne reagiramo alergično svaki put kad nam se ta činjenica predoči. Ukratko, poručiti: u redu, taj grad jest srpski, ali dozvolite da ga svaki njegov stanovnik ima jednako pravo osjećati na svoj način. Pored toga, dati do znanja da se srpstvo i bosanstvo pojedinca ili grada a priori ne isključuju i da bosanstvo upravo jest to što jest i po svome srpstvu.

Srpska nacionalna politika morala bi pored svega ostaloga shvatiti da je protivno interesu srpskog naroda u BiH smatrati ga dijasporom. Srbi su autohtoni narod ove zemlje, i ova zemlja je i srpska, s naglaskom na ova. Ako nije sasvim kasno za to, nadajmo se da će se na prostor Federacije BiH vratiti još poneko od ljudi koji su je bili prisiljeni napustiti, te da će se konačno uraditi nešto i u pogledu materijalne baze stanovnika. Ne ublaži li se rapidno gubljenje stanovništva, moglo bi u perspektivi jednog dana i na prostoru koje je jedna politika označila svojim ostati samo ekskluzivno srpsko drveće. Koje će sjeći neki novi Linta i neki novi Dodik.


“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“

Što je Hrvatima Republika Srpska?

Komentari

Autor: Franjo Šarčević

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.