FakTTest

Franjo Šarčević

HR HB: 26. obljetnica ubojstva i samoubojstva

29/08/2019

Što HDZ postiže slavljenjem osnutka Hrvatske Republike Herceg-Bosne i njezinog prvog predsjednika Mate Bobana?

Pojam „patološki“, reći će nam rječnici, odnosi se na pojavu koja ima svojstva bolesti, koja je abnormalna. Značenje tog pojma poznato je svakome pismenijem čovjeku, pa tako i prvom predsjedniku Hrvatskog sabora, Žarku Domljanu, tim više jer je on i leksikograf. Stoga nema nikakve sumnje da je točno znao što govori kada je za Matu Bobana rekao da je „patološki mrzio muslimane“.

Sličnu stvar, s detaljima još gorim i nepovoljnijim za Bobana, tvrdi Ivo Komšić u svojoj knjizi „Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH“, Prometej, Zagreb 2006. Posebno skrećem pažnju na stranice 159-161. Njih možete pročitati i ovdje.

Ako su Domljan i Komšić iz bilo kojeg razloga „nepouzdani svjedoci“, što je prigovor koji se može očekivati, upućujem na „Fratrov ratni dnevnik u Bugojnu devedeset i neke“ koji je pisao fra Janko Ljubos. Njegovu „Optužnicu protiv Mate Bobana“ napisanu u listopadu 1993. možete pročitati ovdje.

Ako Ljubosovo autentično svjedočanstvo s terena o onome što je rađeno pod komandom Mate Bobana nije dovoljno, postoje i mnoga druga svjedočanstva i materijalni dokazi koji govore: a) da je Mate Boban bio ratni zločinac koji je gospodario politikom koja je nanijela mnogo zla nehrvatima, posebno Muslimanima/Bošnjacima, b) da je odgovoran za mnoga zla nanijeta Hrvatima, bilo direktno bilo indirektno.

Ako ni to nije dovoljno, uvijek se može pročitati presuda Međunarodnog suda u Haagu u kojoj je Mate Boban naveden kao dio udruženog zločinačkog poduhvata. Ako ni to nije dovoljno, onda imamo posla s patološkim ignorantima, u svim značenjima tog pojma.

Mate Boban, 4. Predsjednik HDZ BiH i prvi predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne, umro je 1997. Ta republika, proglašena 28. kolovoza 1993, umrla je prije njega: prvo stvaranjem Federacije BiH u proljeće 1994, a zatim i definitivnim samoukinućem 1996.

Nažalost, u diskursu hrvatskih nacionalnih stranaka i u glavama sluđenog hrvatskog naroda u BiH, prisutna je i danas.
Bukvalno danas i jučer, 28. kolovoza, na poseban način. U organizaciji Hrvatskog narodnog sabora BiH održana je svečana akademija u povodu 26. obljetnice njezina osnutka, a svečanost je počela u podne u Grudama polaganjem vijenaca na grob Mate Bobana, gdje su se skupile stotine osoba „kojima je Mate bio posebno drag“.

Tokom obljetničkog dana, ponavljale su se poznate laži koje se mogu sažeti u rečenicu: „Na prostorima gdje žive Hrvati i gdje je djelovala ova zajednica, hrvatski narod se i očuvao, suveren i jednakopravan“, ili još kraće u stav da je HZ/HB Herceg-Bosna bila (i ostala) zaštitnik bh. Hrvata. Koliko taj stav predstavlja cinično izvrtanje, miješanje uzroka i posljedica, pokušao sam objasniti u ranijem tekstu na Fokusu koji možete pročitati ovdje.

Da ima pameti i poštenja, službena hrvatska politika u BiH predstavljena HDZ-om davno bi se odrekla uspomene na Herceg-Bosnu iz barem dva razloga: 1. iz poštovanja prema povijesnim činjenicama i kao znak odustajanja od zabluda i stranputica na koje su poveli hrvatski narod u BiH, 2. iz razloga političke pragme, jer se ravnopravnost hrvatskog naroda u Federaciji BiH i u BiH i njegova zdrava budućnost – čak i kad bi to bio nekakav stvarni cilj HDZ-a – ne može postići inzistirajući na stvarima koje su pred međunarodnim sudom obilježene kao zločin i slaveći ljude koji su jasno i nedvosmisleno bili zlikovci.

Posljedice nepoštivanja točaka 1. i 2. su izgubljenost Hrvata u BiH (odnosno ovoga ostatka Hrvata koji je uspio prvo preživjeti obranu srpstva u Republici Srpskoj, svehrvatsku zaštitu Herceg-Bosne i patriotizam Armije BiH, a zatim čitav poslijeratni kaos koji rezultira demografskom katastrofom), nesvjesnost pozicije u kojoj se nalaze, konflikt s Bošnjacima i delegitimiranje svih političkih zahtjeva.

Zahvaljujući slavljenju Herceg-Bosne na kojem inzistira čitava struktura HDZ-ove politike (HNS kao političko tijelo, Sveučilište kao vid akademske legitimacije i dio Crkve kao duhovni pokrovitelj), Hrvati u BiH gledaju se kao neprijatelji svoje zemlje. Ne samo zbog toga, ali i zbog toga, sve im se češće docira da su mali, da ih je četiri puta manje, i da se spremaju za gubitak konstitutivnosti.

Nije ovo nikakvo opravdavanje bošnjačke nacionalističke politike niti je ona samo reakcija na hrvatsku politiku. Ništa ne može opravdati histeriju usmjerenu protiv Hrvata i onih koji izgledaju kao Hrvati u političkom i medijskom polju, a nisu u gabaritima propisanim za paradne nebošnjake. Ta histerija ide dotle da neke javne ličnosti redovito čak i autora ovoga teksta proglašavaju pripadnikom UZP-a, islamofobom i ostalim poganim etiketama koje u Sarajevu, gdje živim i radim, nisu ništa drugo doli stavljanje mete na čelo – što takvi vrlo dobro znaju.

No, slavljenjem HR HB i ličnosti poput Mate Bobana, HDZ i pripadajući mu institucionalno-medijski svijet aktivno doprinosi stvaranju te zatrovane atmosfere. A kad je zajednička soba zatrovana dimom, stradavaju i pluća nepušača.
Dakle, s Herceg-Bosnom i načinom na koji je ona djelovala i spram nehrvata na njezinom prostoru i spram Hrvata izvan i unutar njezinog prostora (prostora uostalom nejasnog i nedefiniranog), Hrvati su višestruko izgubili. A na kraju je taj gubitak i moralan. U toj činjenici moralnog gubitka više nikoga ne zanima da je, primjerice, u Bugojnu do rata živjelo ravnih 16.000 Hrvata i da su tu bili žrtve brojnih zločina i organiziranog progona, da ih je u Varešu manje za 70 %, da su u Konjicu s 11,5 tisuća spali na 1,5 tisuća, da je više od 80 % njih nestalo iz Kaknja, da su protjerani iz dijela travničke općine, i tako dalje.

Te činjenice se u bošnjačkom, a i u građanskom, političkom diskursu kriju kao noge od zmije, a hrvatski „herceg-bosanci“ jednostavno nemaju legitimitet da o tome pričaju. Nemaju ga jer su i sami tokom 1990-ih doprinijeli gore navedenom, nemaju ga ni zato što o zlu drugoga nema pravo da govori onaj koji ne priznaje svoje zlo. Ne samo priznaje, nego i slavi. I ako govori, kao takav, nitko ne želi da ga čuje.

Koliko još ovakvih obljetnica u kojima se slave vlastiti porazi, od političkih do moralnih, treba da se to konačno shvati?


“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“

Komentari

Autor: Franjo Šarčević

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.