Zašto je religija u BiH dio problema, a ne dio rješenja?

Zato što se nije odrekla nacionalizma i ne samo da se nije odrekla već je i temeljni dio njega.

Ako pogledate popis iz 2013. godine vidjećete da se etnički identitet potpuno poklapa sa religijskim i da je svaki Srbin pravoslavac, Bošnjak musliman, a Hrvat katolik.

Zamislite nekog stranog turistu koji dolazi u Bosnu i Hercegovinu u kojoj se prije dvadeset pet godina završio rat između Srba, Hrvata i Bošnjaka. On zna da u Bosni i Hercegovini žive te tri etničke grupe.

Ali, kako da ih prepozna ili razlikuje?

Oni izgledaju isto, govore istim jezikom, kojeg nazivaju drugačije, stanuju u kućama i stanovima koji izgledaju slično, oblače se isto, jedu istu hranu, piju ista pića, slušaju istu muziku, jedino po čemu se razlikuju nije Bog kome se mole, već način i mjesto na kojem se mole tom Bogu.

Istraživanja koja su rađena u Bosni i Hercegovini o odnosu religioznosti i nacionalizma su nedvosmislena. Što ljudi sebe opisuju kao veće vjernike to su manje spremni da žive sa drugim socijalnim i etničkim grupama, manje su spremni i za praštanje i pomirenje. Istraživanja su pokazala da religiozni pojedinci imaju izraženu nacionalnu vezanost, dogmatizam, autoritarnost i etnocentrizam.

Zašto religija kod naših ljudi budi ono najgore i najprimitivnije?

Zato što se religija u Bosni i Hercegovini ne bavi promovisanjem univerzalnih vrijednosti, već je ograničena etničkim torovima. Tako da pravilo „ljubi bližnjeg svoga“ ne odnosi se na sve ljude, već na svoju narod. Zato zabrana „ne ubi“ važi samo za svoj narod, dok su ubice drugih naroda naši heroji. Naravno i krađa se slično interpretira, kada ukradeš od svojih ti si lopov, kada ukradeš od drugih ti si sposoban i snalažljiv.

Ovaj moralni relativizam živimo svaki dan, a njime možemo objasniti toleranciju Srba, Hrvata i Bošnjaka prema svojim političkim liderima.

Jedan od razloga je i taj što se u predmetu Vjeronauka ne uči o svim religijama koje egzistiraju u Bosni i Hercegovini, već samo o svojoj. Na taj način škola i vjerske institucije ne pružaju djeci znanje o drugim religijama, s ciljem da ih razumiju i poštuju, već samo o svojoj religiji, koja se veoma često predstavlja kao jedina istinita, ispravna i superiorna u odnosu na druge.

A zna se kako treba s paganima i ateistima?

Imamo još jedan paradoks koji je više nego zanimljiv. Što si veći nacionalista to manje znaš o svojoj i drugim religijama koje egzistiraju u Bosni i Hercegovini. To je pokazalo moje israživanje iz 2021. Ovu tendenciju smo našli i kod studenata i kod građana Bosne i Hercegovine, s tim da su studenti mnogo veće neznalice u odnosu na starije građane. Rezultati su još čudniji ako znamo da je preko 90% studenata pohađalo nastavu vjeronauke, za razliku od starijih građana.

Upravo to neznanje je osnova za stvaranje predrasuda i stereotipa o drugim religijama i etničkim grupama, što je opet u osnovi svake nacionalističke ideologije i manipulacije.

Zato ne treba da vas čude mladi Srbi koji za Badnje veče pucaju i provociraju Bošnjake u Janji, ali i mlade Bošnjake iz Cazina koji tekbire dok se obilježava godišnjica neke lokalne bitke. I jedni i drugi misle da su dobri vjernici, a u stvari su nacionalisti u najgorem njegovom značenju.

Otuda odsustvo osuda ovih dešavanja od strane domaćih političara, jer takvi „vjernici“ njima idealni, oni ih biraju, slušaju i ne traže odgovornost. Takve političare su vjernici stvorili i oni ih održavaju na vlasti, ne zato što su dobri, već zato što misle da će ih zaštititi od drugih.

Mladi ljudi su najmanje krivi za takvo svoje ponašanje, ali to i i dalje ne oslobađa od odgovornosti. Ovakvi mladi vjernici su rezultat udruženog zločinačkog poduhvata vlasti, vjerskih zajednica, sistema obrazovanja, medija.

Zato je religija problem u Bosni i Hercegovini, a ne dio rješenja.

P.S. Jedan od ciljeva vjerskog obrazovanja treba da bude spoznaja svakog pojedinca da se u Raj ide zato što si dobar čovjek, a ne dobar Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Konstitutivnost se tamo ne priznaje.