FakTTest

Franjo Šarčević

Aleksandar Vučić u glavnom Sataninom gnijezdu

13/09/2019
Foto: Andrew Medichini/REUTERS

Vjeruju li glasači i navijači Aleksandra Vučića da je ovo stvarno neki drugi Vučić, ili ga podržavaju baš zato što znaju da nije?

Autor: Franjo Šarčević

Osebujni ratni zločinac Vojislav Šešelj autor je i mnogih literarnih nedjela. Njegov brojem bogati opus obuhvaća knjige čiji bi sami naslovi navodili na smijeh i upućivali na satiru ili crni humor, kada ne bismo znali tko je i kakav je čovjek koji ih potpisuje.

U ono vrijeme, kad je jedan od njegovih šegrta bio i Aleksandar Vučić, prije nego je došlo do raskola koji je između ostaloga rezultirao i knjigom naslova „Srpski baron Minhauzen Aleksandar Vučić“, Šešelj je značajan dio opusa posvetio Rimokatoličkoj crkvi. Tako u izdanju Srpske radikalne stranke u Beogradu 2004. izlazi knjiga „Đavolov šegrt zločinački rimski papa Jovan Pavle Drugi“.

Dvije godine poslije, 2006, Šešelj izdaje čak četiri nedjela posvećena Rimskoj crkvi, sve u tiražu od po 3.000 primjeraka: „Pontifeks maksimus satanističke crkve Jovan Pavle Drugi“, „Antihristov namesnik zlikovački rimski papa Benedikt Šesnaesti“, „Vatikan glavno Satanino gnezdo“ i „Rimska kurija večito žedna srpske krvi“.

Ako već niste čuli, pogodite tko je recenzent gore navedenih knjiga iz 2006. godine? Naravno, to je Aleksandar Vučić, skupa s kasnijim predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem.

Preskočimo sada 13 godina i nađimo se u 12. septembru 2019. godine. Aleksandar Vučić predsjednik je Srbije i našao se ni više ni manje nego usred „Sataninog gnezda“, s čelnikom „satanističke crkve“. Da li je „srpski baron Minhauzen“ – što je opis koji, gle čuda, doista odgovara Vučićevom karakteru – mislio da se zaboravilo kakve knjige su se recenzirale i pripremale za štampu davne 2006. godine, ili ga – što je vjerovatnije – jednostavno boli briga? Kako god, puj pike ne važe stara pravila igre.

U novim pravilima igre, Vučić je otišao u Vatikan i sastao se s poglavarom Rimokatoličke crkve, papom Franjom. Jako je bitna uloga Svete Stolice u razgovorima o budućnosti odnosa Srba i Hrvata, kaže Vučić-verzija2019, a Vučić-verzija2006 odgovara mu preko sažetka četiriju „epohalnih knjiga“: „U ove četiri epohalne knjige profesor doktor Vojislav Šešelj prikazuje vekovnu, patološku mržnju Vatikana prema srpskom narodu. Mržnju prema narodu čiji je jedini „zločin“ to što je druge vere.“

Kao šef države volio bih da papa posjeti Srbiju, kaže verzija2019, a verzija 2006. iz knjige svog učitelja kliče: „I zaista, posle vekovnog iskustva sa crnom internacionalom, mi, Srbi, sigurni smo da se u Vatikanu ugnezdio lično Satana, baš kao što nas ništa ne može razuveriti da se Rimska kurija napokon zasitila naše krvi. U ovo su sigurni i Srbi vernici i Srbi ateisti, tu odavno ne postoji nikakva dilema.“

„Jasno je svima da nas povijest i prošlost dijele, da imamo potpuno drugačiji pogled na ono što se događalo“, reći će Vućić danas. Kakav je to potpuno drugačiji pogled? Možda se odgovor nalazi u sljedećim rečenicama: „…ovo je materijalizovanje moje namere da dokažem da je za sve zločine u proteklom ratu na prostoru bivše Jugoslavije glavni krivac rimokatolički papa, kako Jovan Pavle Drugi, tako i njegov naslednik Benedikt Šesnaesti, u to vreme poznatiji kao inkvizitor Racinger.“

Dogodi li se nešto loše Vučiću ovih dana, možemo pretpostaviti da ga je iz nekog grma zaskočio Vučić iz 2006., izrevoltiran današnjim stavom da je „Srbija dugoročno opredijeljena da njeguje i unapređuje odnose sa Svetom Stolicom“.

Lijepo bi bilo da se Vučić stvarno promijenio u odnosu na ono što je bio skoro do jučer i da je zbilja posvećen njegovanju boljih odnosa sa svijetom, uključujući i Rimokatoličku crkvu. No, manimo se tih tlapnji o „obraćenju“: Vučić je isti danas, jučer i prekjučer, a svi njegovi nastupi samo su farsa, manipulativni igrokazi. U kojima često ne uspijeva da sakrije svoje šešeljevsko lice.

Kao takvom, nema puno smisla ni predočavati mu njegova bivša djela, od huškačke uloge u ratu do sve donedavnog slavljenja Ratka Mladića. „Dato obećanje je bilo potreba prošlosti; prekršena riječ je potreba sadašnjosti“ jedna je od makijavelističkih maksima, a nju vješti vladar makijavelističog tipa Vučić dosljedno živi.

Malo tko se nazaboravljao prošlosti kao vladar Srbije. Niti se više broji što je radio i govorio prije 25 godina, niti ono od prije 20, ni 15 ni 10 godina, a često ni prije 5 dana. Ovako je to prije pet godina opisao Boris Dežulović: „'Prošlost’ – ona dakle koju treba zaboraviti – po Vučićevoj je definiciji tako sve ono što je, kako sama reč kaže, prošlo. U širem smislu, to je zbir događaja koji su se dogodili od nastanka svijeta do početka rečenice koju Aleksandar Vučić tog trenutka izgovara, a u užem smislu i sve ono što se dogodilo od početka te rečenice do trenutka kad srpski premijer na kraju kaže: ‘I zato prošlost treba zaboraviti.'“

Važnije je i dalekosežnije pitanje, čiji će nas odgovor dočekati negdje na kraju puta, vjeruju li glasači i navijači Aleksandra Vučića da je ovo stvarno neki drugi Vučić, ili ga podržavaju baš zato što znaju da nije?


“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“

Komentari

Autor: Franjo Šarčević

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.