FakTTest

Franjo Šarčević

Treba li nam Naša stranka?

28/06/2021

Naša stranka nalazi se tako pred još jednom prekretnicom, u prelomnom trenutku u kojem opet mora pronaći svoj jasan identitet, orijentaciju i rukovodstvo koje je dovoljno snažno da u skladu s time djeluje

Socijalno-liberalna Naša stranka ovih dana prolazi kroz jedan od najtežih trenutaka do sada. Dosadašnji predsjednik Predrag Kojović dao je ostavku, čeka se da se iskristaliziraju opcije za novog predsjednika, članovi su podijeljeni, a brojni stranački funkcioneri i simpatizeri su zabrinuti oko budućnosti stranke.

Piše: Franjo ŠARČEVIĆ

Istaknuti intelektualac Tarik Haverić, koji je član te stranke i podržavao je godinama njezinu liberalnu orijentaciju, u svom tekstu Šta zamjeram Predragu Kojoviću ističe Kojovićevu pomirljivost, demokratičnost i objašnjava okolnosti pod kojima su prije nekoliko godina stranku napustili Dennis Gratz, Albin Zuhrić i drugi.

U prilog Haverićevim tezama definitivno ide to što su mnogi koji su tada izašli iz Naše stranke iz faznog stanja latentnih nacionalista prešli u terminalnu fazu nacionalizma te se razmilili po kabinetima Šefika Džaferovića ili Željka Komšića, svejedno, a nisu propuštali nijednu priliku da napadaju svoju bivšu stranku onda kada ona nije htjela da igru u kolu većinskog, tj. bošnjačkog nacionalizma.

Predragu Kojoviću može se zamjeriti povremena snishodljivost prema tom nacionalizmu i njegovim temeljnim pričama i „istinama“. Potreba da dokaže lojalnost tako što pristaje na simboličke poteze koji apsolutno nisu ili ne trebaju biti u duhu Naše stranke (hodočašće na mezar osnivača SDA koji je igrom slučaja bio prvi predsjednik Predsjedništva BiH, što je činjenica koja nikoga ne treba da obavezuje, samo su jedan primjer) pravila je više štete nego koristi, vjerojatno i u praktičnom političko-trgovačkom smislu, a posebno u suštinskom smislu razumijevanja današnje Bosne i Hercegovine i pogubnosti takvog načina dokazivanja „lojalnosti“, „patriotizma“ i slično.

Međutim, za izdržati toliko godina neprestanog huškanja sa oba spektra bošnjačkog nacionalizma, i klerikalnog (SDA sa svojim medijima i botovima) i neklerikalnog (za čije simbole može uzeti famozni dvojac Bajrović-Suljagić i medije koji promiču njihove stavove i vizije uređenja naše zemlje i društva), trebalo je puno snage, fizičke i mentalne, i svako Kojovićevo očajničko upadanje u zamku potrebe za dokazivanjem svoje „pravovjernosti“, „patriotizma“ i tako dalje, koliko god predstavljalo lični i društveni poraz, zaslužuje svoju dozu razumijevanja.

Naša stranka nalazi se tako pred još jednom prekretnicom, u prelomnom trenutku u kojem opet mora pronaći svoj jasan identitet, orijentaciju i rukovodstvo koje je dovoljno snažno da u skladu s time djeluje. Da li je našem društvu jedna takva stranka potrebna i da li ona donosi kvalitativne promjene, pitanje je čiji odgovor zavisi od onoga kome se postavi.

Mogli bismo se složiti da je bosanskohercegovačkom društvu, koje u stvarnosti funkcionira kao tri odvojena društva koja žive u svojim svjetovima, sa svojim historijskim i transhistorijskim istinama i sa svojim nepomirljivim vizijama budućnosti zemlje u kojoj žive, s tek stidljivim naznakama onog četvrtog društva, koje bi imalo biti natkrovljujuće – stidljivim i minornim, jer ono što se često nekritički naziva građanskom opcijom uglavnom je samo kulturniji način da se potvrdi pristajanje uz prvu od triju nacionalnih ideologija, a tako shvaćeno građanstvo, bilo izravno u svome tekstu ili u podtekstu, ne znači ništa doli vlast etničke većine nad etničkim manjinama – nasušno potrebna politička organizacija i opcija koja će prkositi postojećem poretku i pružati nadu da je drukčije društvo u BiH moguće.

Pitanje je, međutim, što imamo od te nade.

“Stranke poput Naše stranke i SDP-a su najgore od svih, zato što mnogim ljudima daju lažnu nadu da ima smisla ostati u Bosni i Hercegovini i da će to biti bolje i zdravije društvo, pa ih tako zadržavaju na njihovom ličnom putu ka Evropi. Dobro bi bilo da propadnu sve lažne nade”.

Ovo je poruka jednog mladića koji je iz Sarajeva odselio u Austriju. Ne moramo se s njom složiti, možda nade ima, možda nisu sve opcije potrošene i možda se tendencije mogu preokrenuti, ali ovakvi po našu zemlju tragični krikovi nešto su pred čime se treba dobro zamisliti.

Komentari

Autor: Franjo Šarčević

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.