FakTTest

Kako je papa Franjo iznio živu glavu iz Sarajeva?

15/07/2015

vlasta1Za samo desetak minuta boravka među sudionicima velike srebreničke dženaze, Aleksandar Vučić dobro se nagutao straha. Ko zna koliko je nedostajalo, pa da prođe i kudikamo lošije.

Papa Franjo je početkom juna, za 12 sati svoje posjete, obigrao pola Sarajeva, svuda praćen desetinama hiljada znatiželjnih očiju. Otišao je umoran, ali netaknut. A ko zna kakve su ga sve vragolaste oči vrebale s nekog sarajevskog ćoška ili krova.

Za Papinu sigurnost u Sarajevu nisam mnogo brinuo. Znao sam da su šanse za ugrožavanje njegovog života, a postoje svugdje gdje kroči bilo koji vatikanski prvosveštenik – minimalne, jedan prema stotinu!

Što se tiče Vučića, bio sam prestravljen kad je javljeno da je ipak stigao na mjesto najveće srpske sramote u istoriji, tamo gdje je kama radila i u rukama onih koje je sam Aleksandar, nekad gromoglasni ratni huškač i lešinar, zarazio mržnjom i bestijalnošću. Mislio sam da će se u posljednjem trenutku predomisliti, uviđajući prijeteću činjenicu da će izaći pred 50 hiljada ljudi koji ga ne vole, a među kojim su bile i hiljade onih koji ga iskreno mrze.

Njegove šanse da postane meta bile su, suprotno Papinim, stotinu prema jedan. I ne toliko zbog očiju iz kojih je iskrila želja da mu se naudi, koliko zbog spoznaje da kod nas ne postoji sistem koji takvom čovjeku na takvom mjestu može da garantuje fizičku sigurnost.

Zašto je, dakle, papa Franjo iznio živu glavu iz Sarajeva, a Vučić (simbolički) iz Srebrenice nije?

Vatikanskog poglavara štitilo je pola pripadnika federalnih organa reda i sigurnosti, što uniformisanih što maskiranih u civile. No, nije to ono što mi je stvaralo uvjerenje da mu ovdje dlaka s glave neće faliti. Smirenost je diktirala činjenica da su čitavu zaštitnu operaciju vodili stranci, ne znam ko i odakle su došli – ali dizgine su bile u njihovim rukama.

Da je bilo samo do naših službi reda i sigurnosti, kriknuo bih već kad se Papa iskrcavao iz aviona: Vratite se kući, dragi gospodine! Valjda bi me razumio, da mu ne moram objašnjavati kako ovdje prave policije i prave obavještajne službe u stvari nema, kako ovdje i u tim organima vladaju podjele, sve do podlih montirki i namještaljki. Konačni krah svake vjere u bosanske muslimane, koji mnogi tako uporno potpiruju, i kod nas i u svijetu, desio bi se da je Papu pogodio makar samo onaj papirnati aviončić, kakvim se igraju djeca.

U Srebrenici su sigurnosnim mjerama upravljali domaći ljudi, sa pažljivo raspoređenim nadležnostima policije RS i državnih policijsko-sigurnosnih struktura. Bila je tu i gomila stranaca, samo turskog premijera Davutoglua je čuvalo 11 naoružanih Turaka, plus još ko zna koliko civilnih zaštitara. Ni Clinton nije morao da brine: ne bih se začudio da su njegovi čuvari, ničim obilježeni, ispod jakni imali i neke supersitne topove.

Za sve ostale brinuli su naši bezbjednjaci. A kad oni za nešto brinu, onda znaju napraviti i – brigu na kvadrat!

Javnost ovih dana sluša izjave brojnih zvaničnika, koji govore o krupnim rupama u srebreničkom sigurnosnom sistemu na dan ukopa žrtava genocida. Svašta je već rekao ministar sigurnosti Mektić, uključujući i optužbu da je premijer Zvizdić, noć uoči ovog rizičnog događaja, “u telefonskom razgovoru direktoru Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Mirsadu Viliću rekao da ne bi bilo dobro da pripadnici MUP-a RS budu u krugu Memorijalnog centra u Potočarima i da štite premijera Srbije Aleksandra Vučića”.

No, važnija od ove je ranija Mektićeva izjava, ona po kojoj je naš sigurnosni sistem duboko pod uticajem politike, da je nesiguran i šupljikav poput švicarskog sira. Zna to Mektić otkako je stupio na tu dužnost, u čemu nije jedini.

“Kad naši bezbjednjaci za nešto brinu, vidjelo se prošle subote u Srebrenici, onda stvore – brigu na kvadrat”

U suštini, i javnost, ko je htio da zna, odavno je svjesna kakve se sve prljave igre i podjele dešavaju unutar takozvanih policijsko-sigurnosnih agencija, od SIPA-e do OSA-e. U njima su zabetonirana tri nacionalna tabora, sa glavnim zaduženjem njihovih pripadnika – odgovornih nacionalnom lideru, a ne svom direktoru – da špijuniraju jedni druge, da za potrebe političkih potkusurivanja rade na dosijeima važnih ličnosti iz “protivničkih” nacija, da jedni drugima podmeću nogu i ispod žita svode poslove koji nisu u nadležnosti organizacija od kojih primaju platu.

Sve to visi u zraku već godinama, a potvrđuje se ovih dana na najgrublji način. Zar ministar policije RS-a Dragan Lukač nije u televizijskom istupu glasno rekao (priznao) “da su policajci policije RS u civilu, koji su bili ubačeni u masu u Potočarima, spriječili da incident bude mnogo veći”.

Ovim je Lukač jasno potvrdio da se služba koju vodi oglušila o važeće zakone i ingerencije sigurnosnih tijela u Bosni i Hercegovini i da je, na svoju ruku, provodila akciju u dijelu BiH nad kojim nema ingerencije. (Odlukom Visokog predstavnika Schwarz-Schillinga, Memorijalni centar u Potočarima je još 2007. godine predat na državno upravljanje i sigurnosno pokrivanje).

Lukačeva bruka je još veća ako su tačni navodi portala faktor.ba da su ubacivanje njegovih policajaca, ali i agenata srbijanske BIA-e, omogućili Almir Džuvo i Mirsad Vilić, što je, željan lažne slave, Lukač utajio.

Koliko otrcano sada zvuče, kad sve ovo znamo, one slavopojke na račun svekolike nam policije i pobočnih agenata izrečene nakon što se papa Franjo cijele glave vratio u Rim?

Sjećate se koliko su se njihovi šefovi busali u prsa, koliko je u javnosti bilo pohvala na njihov račun, sve do veličanja šefa parade – Dragana Čovića. No, prava je istina da su oni tom prilikom samo obavljali manje važne poslove; pravi “pancir” oko Pape razapeli su stranci, oni kojih, avaj, nije bilo da Srebrenicu hermetički zatvore za razne baksuze.

Koliko se, u ovakvim okolnostima, kad naša policija i bezbjednjaci nisu iskreno odani svom poslu, zaštićeno mogu osjećati obični građani Bosne i Hercegovine? Pa, oni svakog časa mogu biti samo sića, žrtveni janjci, u nekoj igri ovakvih bezbjednjaka, koja ne mora biti ni velika, nego čisto trenažna. Koliko su sigurni neki Mujo, Marko i Stipe, bilo gdje u BiH, kad se ni “krunisane glave” ne štite po propisu na mjestu punom bola, jeda i rizika?

Nadam se da će srbijanske službe sigurnosti, naredne srijede, kad se Ivanić, Čović i Izetbegović zapute Vučiću, biti kudikamo ozbiljnije. Prvo što trebaju da zaborave, to su grlato date Vučićeve garancije da Izetbegoviću tamo ništa ne može da se desi.

Lijepo je to čuti, ali bi Vučiću bilo bolje da razumno razmisli ko sve vreba i na njega, a ne samo na Izetbegovića. Niko ih neće proglasiti kukavicama ako se hermetički zatvore u Karađorđevu, umjesto da se šetkaju Beogradom u kojem je, medijskim presingom, ali i Vučićevim izjavama, Izetbegović u ovih nekoliko dana već presuđen kao “nalogodavac neuspjelog atentata na srbijanskog premijera”.

Papa je papa, a mi smo – mi, da ne raspredam kakvi! Od povjerenja i dobrih namjera sigurno još nismo.

Komentari

3 Comments

  1. mILE

    15/07/2015 at 20:25

    Jebo vas više Vučić, imate li drugih tema osim njega

  2. Levi_007

    15/07/2015 at 22:08

    Bravo za autora. Naše obavještajne službe su u funkciji stranaka i služe da kontrolišu konkurenciju, snimaju i spremaju kompromitirajuće materijale zlu ne trebalo jer nikad se ne zna ko će koga ucijeniti

  3. kiki hold

    17/07/2015 at 10:17

    JEBT.GA ŠTO JE DOLAZIO GLUPANI KAD JE MOGLO PASTI 8000 HILJADA ZRTAVA MOGO JE I ON STA JE ON BOLJI OD DJECE STO SU ON I TAKI KO ON KLALI

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.