FakTTest

Prednost ili prokletstvo

25/06/2015

vlasta1Mala je vjerovatnoća da će čovječanstvo ikada živjeti u slozi i zajedništvu, ali je potpuno sigurno da nikada neće manjkati ljudi koji će stremiti tom idealu i pokušavati da ga ostvare. Ko to zna, ako ne znamo mi u Bosni i Hercegovini. Upravo naša zemlja je jedna od ovozemaljskih tačaka na kojoj se stoljećima bolno testira prastara, ali prilično dvojbena formula o različitostima kao bogatstvu i prednosti.

Ne treba biti nakraj srca pa zaključiti da se taj ideal ovdje sada povlači po blatu i prašini, sve do spoznaje da se o toj prednosti može razmišljati i zaključivati čak i kao o – prokletstvu! Ono nam se često obijalo o glavu, miješajući se sa periodima u kojim su snošljivost i zajedništvo hvatali maha, hraneći lozinku o prednostima i bogatstvu kojim su obdareni prostori na kojim su se dogodila etnička, vjerska, kulturna i druga susretanja, gdje su razlike jedna od najbitnijih odlika dotične zajednice.

Živjeli smo ta susretanja, knjige i predanja o njima svjedoče, uvijek nas iznova hrabreći da se ne radi o ćoravom poslu. Nisu, međutim, ni rijetki ni zanemarljivi vremenski odsječci u kojim su nas naše razlike do bola razdirale, nekad i toliko da je mnogima padalo na pamet da od toga zanavjek dignu ruke.

Jedno od tih hudih vremena je i ovo koje živimo. Između naših nacija i vjera ispriječili su se povisoki zidovi, rukom se mogu opipati mržnje, strahovi, nesnošljivosti, sumnje i šta još ne od one vrste emocija koje mrače um, zatamnjuju vidike, stežu srca i razjedaju dušu. Budućnost se skupo plaća prošlošću, sve do jezovitog, dali baš pesimističkog ili prilično realnog zaključka/želje: Nikad više zajedno!

To, dabome, ne znači da ćemo između sebe fizički podići one gorostasne kineske zidine; dovoljne su za to i mentalne, duhovne. Otuđeni možemo biti i ako se laktovima dodirujemo, ako su nam srca postala zaključana za druge, i to one koji žive već iza susjednih vrata. Pogotovo se taj korov požarnom brzinom širi po ćilimu koji već 23 godine gubi šarenicu za šarenicom, pretvarajući se u tri boje među kojim su prelivi i tanane nijanse izuzetak, a ne – kao u neka druga vremena – pravilo!

“Bosna je jedna od ovozemaljskih tačaka na kojoj se stoljećima bolno testira prilično dvojbena formula o različitostima kao bogatstvu”

Hoćemo li, želimo li i možemo li vratiti vremena u kojim smo svoje etničko, vjersko i kulturno šarenilo smatrali svojom prednošću, a nakon nevremena u koje nam se sve to surovo ispostavilo kao zla kob?

Teže dileme danas valjda nema u ovoj zemlji svakojake smutnje i meteža. Kad bolje razmislimo, vraćaju se unatrag slike nekih drugih epoha u kojim su razlike takođe detonirale kao tempirane bombe, kad se uvijek prsio neko ko je druge htio da podjarmi, potlači, ponizi…

Jednom su, za osmanlijskog vakta, muslimani ovdje bili građani prvog reda, a kršćani u zapećku. Onda su iz Beča krenuli u sveti rat protiv osmanlijskog naslijeđa u BiH, pokušavajući – politikom, ekonomijom i naseljavanjem ljudi iz Srednje Evrope – da ovdje stave krunu na katoličku glavu, da taj dio našeg etnosa učine povlaštenim i dominantnim.

Nije prošlo jer je Prvim svjetskim ratom brzo zaustavljeno. No, jednako kratke pameti bili su i nastavljači, oni koji su Bosnom zagospodarili poslije tog velikog kreševa. Kraljevi iz loze Karađorđevića takođe nisu bili impresionirani bosanskim etničko-vjerskim ćilimom, nego su odmah prešli na tkanja sa izrazitom srpskom bojom. Na kraju su, kad je i to na izdah palo, stigli komunisti da ustranu gurnu sva tri ovdašnja naciona i ustoliče četvrti – crveni!

Istorijske činjenice nam ne dopuštaju da se pravimo nevješti i nasilu optimistični. Naše su nas razlike dosad prečesto i preskupo koštale. Da od suživota ipak ne dignemo ruke, poticali su nas neki lijepi zajednički trenuci i epizode, međusobna štovanja i ispomaganja, često kovana u vremenima kad je čelik sijekao na sve strane, a pogotovo u mirnijim razdobljima, kad bi ljudska priroda čovjeka nadvladavala onu vučju.

I sad smo na tom iskušenju, možda i najvećem u našoj povijesti. Neki žele da odavde zbrišu po svaku cijenu, drugi hoće, sa kućom i zemljom, da se uguraju u susjedne države, treći blesave o tome kako im je Malezijac, zbog vjere, bliži od ovdašnjeg komšije. Kažu – neka svaka ptica krene ka svome jatu!

Bosna je, rekoh već, jedna od ovozemaljskih tačaka na kojoj se stoljećima bolno testira dvojbena formula o različitostima kao bogatstvu i prednosti. No, “bosni” je još diljem svijeta, od vječito trusnog jerusalemskog trougla do Švicarske, Belgije, Španije, Sjeverne Irske, Indije-Pakistana, čak i Kanade… I tamo su razlike prednost-prokletstvo, u najmanjem golemo iskušenje i gonič ledenih vjetrova.

Možda je i istina da se u etnički, vjerski i drukčije zamiješanim prostorima čak i djeca rađaju ljepša od jednoličnih ljudskih krajolika, kako neki vole reći.

No, cijena te blagodeti doista je velika, ogromna, tolika da se čovjek upita na šta je Svevišnji ciljao kad je poručio svojim zemnim robovima da ih je namjerno napravio različite, kako bi se upoznavali, sarađivali i kroz miješanje i susretanje oplemenjivali. Svaka “sveta knjiga” toga se pripominje.

Imamo li snage da se u ovoj dvojbi zrelo i razumno opredijelimo? I koliko vremena za to imamo, a da se, sporo razmišljajući, na brzinu ne raspemo?

Jedno želim, drugog se plašim, kao i vi, uostalom. Da nam je bar kupiti dovoljno vremena da se priberemo i povratimo iz transa, pa da onda, hladne glave, vidimo kud nam je i kako ići u budućnost. Ovi dani još nisu zreli za tu vrstu odluke, ni da slavimo svoje različitosti kao nebeski dar niti da ih, kao prokletstvo, probodemo glogovim kolcem.

Strpljen – spašen, reče neki drevni mudrac, ma šta mu to značilo.

Komentari

7 Comments

  1. Radenko

    25/06/2015 at 20:03

    Vječna je to dilema moj čestiti Vlastimire.Pozdrav iz naše slobodarske Tuzle

  2. Muki

    25/06/2015 at 20:22

    Ne može u bosni biti mira dok svi ne priznaju genocid u srebrenici i nad bošnjačkim narodom od strane komšija srba i hrvata

  3. Daki

    25/06/2015 at 20:57

    Halo čobane, ovo je malo umnije i dalje pa ne shvataš poentu!!!

  4. Dzevad Mehic

    25/06/2015 at 21:25

    Samo molim malo blaže i tolerantnije, vi ste živi dokaz da je autor u pravu kad se pita živimo li u zabludi da je suživot moguć. Na ovoj stranici se može pročitati drugačije mišljenje, cijenite to

  5. Edo

    25/06/2015 at 21:35

    Do jutra mislim jedno a popodne drugo.Da je ovom narodu posla i procvata,zaboravilo bi se na gluposti.Ko je koga pitao šta je od 97-2006??? Cim je dosla kriza i recesija i onaj konj Silajdzic odmah se počelo kuhati

  6. Titov pionir

    25/06/2015 at 22:03

    Drug Stari je imao tu formulu za toleranciju. Lociraj, uhapsi i na Goli otok sva govna koja bi da zavadjuju narode i bila mirna Juga. Cim ljudima daš demokratiju sve se pretvori u nasilje

  7. Darko Božuta

    28/06/2015 at 18:27

    Prednost
    ili prokletstvo? Svakako to je naša velika predsnost i civilizacijska
    mogućnost, ali ako se ne izborima za te vrijednosti i budemo da kažem
    nadglasani u tom smislu onda je takva odluka garantovano naše
    prokletstvo ( ne na individualnom nivou nego na kolektivnom). Mi ustvari
    svojim stavovima biramo vrstu stvarnosti u kojoj ćemo da živimo. Naši
    stavovi i individualni postupci određuju tu vrstu stvarnosti. problem je
    što te civilizacijske ideje treba da prihvati i zajednica nekom
    većinom. Dok god je ne prihvati a ima tu šansu duhovni sistem generiše
    upravo suprotne trendove od zajedništva i bratstva u smislu
    nacionalizma, kleronacionalizme, uništavanja privrede, osiromašenje,
    iseljavanje, rasprodaja bogatstava, pogrešni ljudi na pogrešnim mjestima
    itd… Drugim rječima odbacivši zajedništvo, bratstvo i jedinstvo mi
    sami izabiremo prokletstvo nacionalizma i kola idu nizbrdo iz sve snage
    jer nisu ni nacionalisti toliko glupi koliko su im glupi postupci tj.
    okolnosti koje su protiv njih jer duhovni sistem ne dozvoljava da se
    bilo šta pametno napravi dok progresivne snage ne pobijede.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.