Brojni dokumenti pokazuju zločinačko lice nadbiskupa Stepinca

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst iz Sarajevskog dnevnika, objavljen 4. oktobra 1946. godine.

U nastavku pretresa protiv d-r Stepinca, Lisaka, Šalića i ostalih, danas je saslušan optuženi fra Modesto Martinčić, provincijal franjevačke provincije. Na pitanje pretsjednika, Martinčić odgovara da je učestvovao u sakrivanju zlata i dragocjenosti, koje su ustaše opljačkali u svim krajevima bivše NDH. Ovo blago, bilo je sakriveno u grobnici ispod oltara u franjevačkoj crkvi u Zagrebu. Optuženi zatim izjavljuje da je bio uvjeren, imajući u vidu držanje katoličkih episkopa, da će uskoro doći do političkih promjena i da će narodna vlast biti kratkog vijeka.

U razgovoru maršala Tita sa pretstavnicima katoličke crkve, optuženi Martinčić kaže da je imao utisak da je Maršal bio uvjeren da je crkva sav svoj ugled stavila u službu ustaša i ustaške NDH. – Pored svega toga, nastavlja Martinčić, maršal Tito je htio da između države i crkve, kao faktora koji nije na strani narodno-oslobodilačke borbe, dođe do izmirenja u interesu mira i reda, u interesu brže izgradnje i obnove zemlje, u interesu bratstva i jedinstva svih naroda Jugoslavije. Da se prihvatila ruka pomirnica koju je pružio maršal Tito to bi bilo u interesu katoličke crkve i njenog razvoja.

U nastavku saslušanja optuženi Martinčić naglašava da je katolička crkva u cijelosti povezala svoje interese sa interesima, ustaša. To je dovelo do toga, da su crkva i sveštenstvo postali sredstvo onih političara u zemlji i inostranstvu, koji hoće da iskoriste crkvu u prilog intervencije spolja, koja bi izazvala pokolj u zemlji. Optuženi Martinčić izjavljuje, da je na njegovo držanje uticao stav nadbiskupa Stepinca. On je gledao kako su Stepincu dolazili poslanici stranih država i vidio je da Stepinac nepokolebivo stoji na liniji na kojoj je bio za vrijeme NDH. – Prema tome, kaže Martinčić, bio sam siguran da nešto pretstoji i da će doći do promjene. U nastavku saslušanja optuženi izjavljuje da je katolička crkva u Hrvatskoj bila prezasićena ustašama. On tereti optuženog Stepinca, da je aktivno sarađivao sa ustašama.

NA DOKAZE O ZLOČINIMA STEPINAC ODGOVARA DA MU JE “SAVJEST ČISTA”

Pretsjednik se obraća Stepincu, iznoseći niz činjenica i dokumenata iz kojih se jasno vidi da je optuženi Stepinac za vrijeme NDH najprisnije sarađivao sa ustaškim vlastima, dok je poslije oslobođenja njegov stav prema narodnim vlastima bio potpuno neprijateljski. Optuženi Stepinac odgovara i na ovo pitanje, da mu je “savjest čista”. Sudije d-r Cerineo i d-r Poldrugač pitaju Stepinca o njegovoj saradnji sa ustaškom vladom. Optuženi Stepinac u početku uskraćuje odgovor, zatim kaže da je sve radio u skladu sa katoličkim moralom.

Javni tužilac pita Stepinca kakvi su bili njegovi odnosi sa Šubašićem, bivšim banom banovine Hrvatske između 1939 i 1940 godine Stepinac odgovara da su njegovi odnosi bili obični, službeni odnos. Na insistiranje javnog tužioca da li su osim crkvenih postojali između njih i kakvi drugi odnosi, optuženi Stepmac kaže: “Ne sjećam se”. Javni tužilac čita pismo koje je Stepinac uputio banu Šubašiću. Pismo je datirano 29 novembar 1939 godine, a odnosi se na Jozu Magovića, povjerenika u Koprivnici koji je otpušten iz službe a na njegovo mjesto postavljen Hiršl, koji je odgovarao disciplinski zbog komunizma.

U tome pismu se kaže da su komunisti odlučno digli glavu i da misle da banovini Hrvatskoj kao i svima drugima zabiju nož u leđa. Na kraju pisma Stepinac moli bana Šubašića da ovo smatra kao povjerljivu stvar. Na razna pitanja optuženi Stepinac i danas odgovara da će na njih odgovoriti u svojoj završnoj raječi. Bliske veze optuženog Stepinca sa ustašama i njihovom vladom vide se također iz pisma koje je Stepinac uputio pretsjedniku ustaške vlade Nikoli Mandiću 5 decembra 1943 godine.

Pismo glasi: “Prigodom vašeg cijenjenog imendana izvolite, g. pretsjedniče, primiti i moje srdačne čestitke sa željom da bi sv. Nikola donio hrvatskom narodu dar za kojim toliko žudi: očuvanje njegovog državnog suvereniteta na čitavom narodnom području da u miru kao ravnopravan član može razvijati svoje od Boga dane sposobnosti kako na korist svoju tako i čitavog čovječanstva. Izvolite g. pretsjedniče primiti moje iskreno poštovanje. Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački”

Na ovo pismo pretsjednik ustaške vlade zločinac Mandić odgovorio je:
“Preuzvišeni gospodine! Na vašu toplu i srdačnu čestitku povodom mog imendana sv .Nikole kojom ste prilikom izrazili najljepše želje za očuvanje hrvatskog naroda i njegovog državnog suvereniteta kako na svoju korist tako i na međunarodnu zajednicu najsrdačnije vam zahvaljujem. Izvolite preuzvišeni primiti i ovom prilikom izraze moga poštovanja. Za poglavnika i za dom spremni” Javni tužilac pita optuženog Stepinca da li je bio na konferenciji sa Sigfridom Kašeom, njemačkim poslanikom u Zagrebu. Optuženi izbjegava direktan odgovor pa kaže: “Bio sam u poslanstvu”.

Masovno klanje i progoni Jevreja Javni tužilac pita optuženog Stepinca da li je on bio za kolektivnu odgovornost Jevreja. Stepinac odgovara da o tome ništa ne zna. Javni tužilac čita članak koji je izašao u “Katoličkom listu” broj 25 od 26 juna 1941 godine, pod naslovom “Poglavnikova izvanredna zakonska odredba i zapovjed”. U članku se nalazi odredba o masovnom klanju i progonu Jevreja. Ustaški ministar Mile Budak izjavio je na saslušanju da je to Pavelić učinio na svoju odgovornost.

U “Katoličkom listu” od 26 juna 1941 godme optuženi Stepinac objavio je ovu okružnicu: “Daje se na znanje velečasnom pastoralnom sveštenstvu, koje neka gornju zakonsku odredbu proglasi narodu sa propovjedaonice u prvi dan kada se narod u punom broju sakupi u crkvi. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački”. Na ovo optuženi Stepinac odgovara: “Ja sam savršeno miran na to”.

U PRVIM REDOVIMA RUKOVODEĆIH FAŠISTA

Javni tužilac potsjeća optuženog Stepinca na govor koji je održao povodom pohoda zagrebačkih građana u Mariju Bistricu, 9 juna 1944 godine. Tim povodom Stepinac je govorio o bombardovanju saveznika i svojim govorom sebe postavio u prve redove rukovodećih fašista u Hrvatskoj. Stepinac je između ostalog rekao: “Od kada svijet postoji čovječanstvo osjeća da se i u ratu moraju poštovati osnovni zakoni čovječnosti. Smatra li možda ratujuća stranka dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom što hrvatski narod svom snagom svoga bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve.”

Optuženi Stepinac odgovara: “Potpuno sam miran, nemam ništa izjaviti”.
Javni tužilac ga upozorava, da su saveznici povodom ovog govora, Alojzija Stepinca okarakterisali kao jednog od vodećih fašista u Hrvatskoj. Javni tužilac nastavlja: “Vi nemate ništa da izjavite, ali su imali da izjave saveznici u ono vrijeme, Vidite šta oni kažu: “Zagrebački “Katolički list” donio je u jednom od svojih posljednjih brojeva tekst govora koji je zagrebački nadbiskup d-r Stepinac održao 9 jula u Mariji Bistrici.” Na kraju u savezničkom izvještaju se kaže: “S obzirom na delikatnu oštru izjavu može se očekivati demanti od samog d-r Stepinca. U protivnom slučaju bit će očevidno da je nadbiskup d-r Stepinac definitivno i sasvim jasno stavio svoje ime na listu zaštitnika Nijemaca i ustaša, što znači da je neprijatelj saveznika.” Javni tužilac obračajući se Stepincu kaže: “To su vam rekli saveznici još 1944 godine.” Optuženi Stepinac odgovara i na ovo: “Ostajem mirno i na tome”.

Javni tužilac se zatim obraća Stepincu pitanjem koliko je izvještaja poslao Papi za vrijeme okupacije, ali Stepinac odbija o tome da dade izjavu. Međutim, kad je javni tužilac uzeo u ruku jedan dokumenat i pokazao ga Stepincu, optuženi se neobično iznenadio i smušeno rekao: “To nije moje”.

“OPRAVDANI SU POKOLJI SRBA U BOSNI” – PIŠE STEPINAC PAPI

Taj originalni dokumenat koji je Stepinac poslao 1943 godine kao izvještaj rimskom papi, nađen je u arhivi ustaškog ministarstva inostranih poslova, koja je bila sakrivena kod nadbiskupa Stepinca. Stepinac u tom izvještaju govori o tobožnjoj opasnosti kat. crkvi u NDH 1943 g. od nadirućeg pravoslavlja i izjavljuje da je zbog toga opravdano postojanje NDH, da su zbog toga opravdani pokolji od strane ustaša naročito u Bosni, jer kada Pavelićevi ustaše ne bi branili katolicizam u Bosni tamo bi svi bili prevedeni u pravoslavlje. Optuženi razgleda dokumenat, ali uporno izjavljuje da on nije njegov. Javni tužilac čita dokumenat iz koga se vidi zločinačka fizionomija Alojzija Stepinca, koji prikazuje zločine ustaša, četnika i fašističkih vojnika kao odbranu katolicizma.

U početku izvještaja kaže se: “Sveti Oče, golema je odgovornost koju nosim kao glavni biskup jedne katoličke države na Balkanu i metropolita Hrvatske i Slavonije. Želim da vas obavijestim o paklenom planu za uništenje katolicizma na istočnoj obali Jadrana koju pripremaju neprijatelji crkve u tim krajevima.”

U nastavku izvještaja se na sličan način raspiruje mržnja protiv Srba, da bi se opravdalo ustaško krvoločno uništavanje nevinog stanovništva, pa se zatim govori o tobožnjoj stalnoj prijetnji katolicizmu u Hrvatskoj od strane svetosavske crkve naročito od kako je on čuvan od NDH i od Pavelića. Stepinac kaže da je u odbrani katolicizma poklao toliko Srba.

Na niz pitanja koja mu je javni tužilac postavio čitajući ovaj dokumenat, Stepinac ništa ne odgovara već samo ponavlja frazu: “Ostajem miran” Izvještaj se završava riječima: “Sveti Oče, vjerujući duboko u božansko milosrđe i božansku providnost, preporučujem vašoj očinskoj brizi i vašim molitvama našu nezavisnu državu Hrvatsku, smatrajući da time u isto vrijeme na najbolji način preporučujem svetu vjeru, u mojoj domovini i na Balkanu. U presvetom srcu Isusovom uvijek najodaniji biskup metropolita zagrebački. Zagreb, 18 svibnja 1943 godine” Pismo reis-ul-uleme iz Sarajeva Javni tužilac zatim uzima dokumenat sa potpisom reis-ul-uleme Bašića iz Sarajeva upućen vitezu d-r Nikoli Mandiću, pretsjedniku hrvatske vlade 22 marta 1945 godine, u kome reis-ul-ulema govori o užasnoj situaciji koja vlada u Sarajevu i kaže: “Ja vam otvoreno kažem da nekom od katoličkih krugova nije išlo u račun da dođe do smirenja prilika i do potpunog sljubljivanja između muslimana i katolika.”

Javni tužilac zatim čita niz drugih dokumenata, među kojima uglavnom izvještaje poslanika NDH u Rimu d-r Nikole Rusinovića, koji su nađeni u skrivenoj arhivi d-r Stepinca. Na pitanje javnog tužioca da li je prilikom svog boravka u Rimu bio sa Rusinovićem, da li je sa njim razgovarao i da li je odlazio u hrvatsko poslanstvo, optuženi Stepinac odgovara samo: “Nemam šta da primjetim”.

Međutim javni tužilac ga potsjeća čitajući mu izvještaje Rusinovića od 9 maja 1942 godine iz Rima koji kaže: “Kako ti je sigurno poznato, već se nadbiskup vratio u Zagreb nakon 20 dana boravka u Rimu.” U izvještaju se dalje kaže: “Neću ti nabrajati pojedina zlodjela, koja je on naveo, ali znaj da je to bio upravo dragocjen prilog svemu onome što sam ja do sada radio. O poglavnikovim naporima i brizi da se čim prije uspostavi red, te o njegovom vjerskom raspoloženju i postupku prema crkvi govori najljepšim riječima. Kaže da je sigurniji nego ikada prije za sudbinu hrvatskog naroda i države.”

Čitanje ovih dokumenata zbunilo je optuženog Stepinca koji očigledno nije pretpostavljao da se ona nalaze u rukama narodnog suda. U drugom izvještaju Rusinović javlja da se za Stepinca u pismu navodi da je Vatikanu bila simpatična jugoslovenska konvencija, jer da su se “samo nadali da će Srbi preći na katoličku vjeru odnosno da će doći do unije.”

Iz pročitanih originalnih dokumenata jasno se vidjela funkcija, uloga i nastojanja nadbiskupa Stepinca da ustaše prikaže u svetoj slici pred Vatikanom, kake bi ih oprao pred čitavim svijetom za strašne zločine koje su izvršili u Hrvatskoj.

Na pitanje javnog tužioca da li je poznavao kneza Lobkovića, papinog komornika i visoku crkvenu ličnost Stepinac izjavljuje da je on imao da posreduje između Pavelićeve NDH i Vatikana. Zatim javni tužilac govori o Vilku Hegeru, koji je boravio u Rimu i bio pripadnik “akcije nadasve”. Heger je u Zagrebu stanovao u nadbiskupskom dvoru i tamo se hranio. Poznata ie njegova afera prije 10 godina, kada je vodio kozmetičku firmu “Interkozma”.

Ta afera je izazvala međunarodnu kriminalnu senzaciju. Heger se u Rimu bavio u vezi sa nabavkom 30 vagona mramora za radove u Mariji Bistrici. Javni tužilac citira izjave Hansa Helma, koji je bio činovnik njemačkog poslanstva i šef špijunaže u NDH. Helm se sada nalazi u zatvoru kod naših istražnih vlasti. On je izjavio na saslušanju da je Heger bio član Gestapoa i da je kao takav imao tijesne veze sa nadbiskupom Stepincem. Javni tužilac čita izjavu Hansa Helma, da je Heger bio inspirator izgradnje svetišta Majke Božje Bistričke. Heger je sa preporukom nadbiskupa Stepinca bio primljen kod Pape. Po pismenoj preporuci Stepinca njega su tamo primili kardinali Inicer i Faulhaber.

Javni tužilac dalje čita izvještaj kneza Lobkovića u kome se kaže da su vatikanski krugovi bili veoma obradovani zbog dolaska nadbiskupa Stepinca u Rim. On se zadržan u Rimu od 26 maja do 3 juna. I nadbiskup Stepinac bio je zadovoljan prijemom. Nadbiskup ie izjavio da je jasno uočio razliku u držanju Vatikana prema hrvatskoj državi prije godinu dana i sada. On je ustanovio znatno poboljšanje odnosa u svakom pogledu.

Javni tužilac pita Stepinca: “Ko progoni crkvu, ko sramoti crkvu?” Stepinac: “Nemam šta da kažem”. Javni tužilac iznosi prepisku između optuženog Stepinca i Kvaternika, bivšeg ustaškog “vojskovođe”, koji je tada boravio u Semeringu. Iz to prepiske proizlazi da su Stepinac, njemačka tajna obavještajna služba i Maček pripremili plan da se dočepaju vlasti u NDH i da prevare narod. Preko inž. Maričića Kvaternik je uputio pismo optuženom Stepincu. O tome je inž. Maričić izjavio na saslušanju da ga je nadbiskup primio, da mu je predao Kvaternikovo pismo i da se izvjesno vrijeme zadržao sa Stepincem u razgovoru.

Kad je Stepinac рročitao pismo rekao je: “Da Bog da, da bi sve tako bilo.” Na ovo optuženi Stepinac odgovara: “Nemam sebi šta da predbacim, moja je savjest mirna”. Javni tužilac: Sada je vaša savjest temeljito prorijeđena kroz ovaj izvještaj.

STEPINAC JE SA МАČЕKОМ KOVAO PLANOVE

O spomenutom pismu ini. Мaričić izjavio je na zapisniku: “Radilo se o traženju Slavka Kvaternika da se Stepinac angažuje preko d-r Torbara kod vodstva bivše HSS za konačno ostvarenje pripremljenog političkog plana i u cilju da se dovede na vlast kombinacija: bivša HSS, kler i domobranstvo uz podršku Abvera. A Abver je bila špijunska organizacija u njemačkoj vojsci.” Javni tužilac kaže da ova objašnjava zašto je Stepinac pred bjegstvo Mačeka i Pavelića iz zemlje odlazio Mačeku. Stepinac je posredovao između Pavelića i Mačeka. Oni su stvarali jedinstven plan.

Tužilac iznosi političku misiju inž. Maričića koji je putovao u Beč, a zatim avionom u Glavni stan Hitlera. Javni tužilac čita izjavu koju je nedavno dao Kvaternik. U izjavi se kaže: “Majora Hoćevara poznajem još iz godine 1934. Bio je član HSS. On je upoznao potpunu nemoć Pavelića, ministara i stajao je na stanovištu da bi se ta fatalna politička situacija mogla izmijeniti samo dolaskom HSS na vlast. Od njega sam saznao da je Stepinac u najboljim odnosima sa d-r Torbarom i preko njega sa vodstvom HSS. Po Hoćevaru sam poručio nadbiskupu usmeno, a jedanput i pismeno krajem 1943 godine ili početkom 1944 godine, neka se svi najbolji ljudi slože, a ako ne ide drukčije neka HSS preuzme na sebe i paktiranje sa Nijemcima.”

Kvaternik u izjavi takođe govori o političkoj misiji Maričića. Za njega kaže da je imao vezu sa Nijemcima i HSS i to direktno sa inž. Augustom Košutićem. *** Zagreb, 3 oktobar. U početku današnjeg pretresa protiv Stepinca, Lisaka, Šalića i ostalih, javni tužilac postavio je nekoliko pitanja optuženom D-r Gulinu, oji je ranije saslušan.

Odgovarajući na pitanje javnog tužioca optuženi Gulin je između ostalog izjavio da je stekao povjerenje Stepinca i Šalića čim je spomenuo ime Lele Sofijanec, koja je poslije oslobođenja održavala veze ustaških zločinaca u Trstu i Stepinca, ustaša i križara u zemlji. Optuženi Gulin ponovno je rekao da je pri posjeti Kaptolu uočio da postoji povezanost Stepinca sa drugim vođama terorističkog pokreta uHrvatskoj. Javni tužilac čita očigledna dokumenta koja osvjetljavaju ulogu Stepinca za vrijeme NDH i poslije oslobođenja. Iz ovih dokumenata jasno se vidi da je Stepinac imao najužu vezu sa njemačkom špijunažom. Između ostalih pročitan je izvještaj koji je optuženi Stepinac uputio 3 septembra 1945 godine bivšem šefu špijunaže gestapoa u Hrvatskoj Hansu Helmu.

Stepinac je imao najtješnje veze sa njemačkom špijunažom Javni tužilac pita Stepinca zašto je tolerirao da se u “Karitasu”, katoličkom društvu “Za pomaganje sirotinji”, širi lopovluk i zašto je dozvolio da pojedini sveštenici žive nemoralnim životom sa časnim sestrama? Stepinac na ovo pitanje uskraćuje odgovor. Zatim javni tužilac čita izvještaj bivšeg direktora “Karitasa” Dumića.

U izvještaju se govori o partizanskoj djeci koju su ustaše sakupile ispod Kozare i zajedno sa majkama poslali u Staru Gradišku. Ta djeca stizala su u Zagreb 1942 i 1943 godine. Za izdržavanje ove djece sredstva je davalo zagrebačko građanstvo i Crveni Krst. Stepinac nije htio da se brine o ovoj djeci, šta više odbio je da daje za djecu mlijeko iako je imao 100 krava muzara na svom imanju u Brezovaći. U izvještaju Dumić navodi da se 1944 godine Stepinac plašio da mu vojska ne zauzme dvor u Brezovici da je naredio Dumiću da čim prije pronađe nekoliko djece, da ih uputi u dvor i da podnese izvještaj da su u Brezovici smještena izbjeglička djeca. Jednog dana došle su časne sestre u “Karitas” preuzele djecu i odvele ih u Brezovicu. Nadbiskup Stepinac imao je na ovom posjedu u Brezovici mnogo krava, ali nije htio da daje mlijeko za djecu. Dumić je morao kupovati mlijeko u selu.

PRIJATELJSTVO SA KRVOLOCIMA

U izvještaju se dalje kaže da su 1944 godine u nadbiskupskom dvoru priređivane svečane večere na kojima su učestvovali ustaški generali i ministri kao Štajnfeld, Moškov i drugi. Dumiću je takođe poznato da je Maks Luburić dolazio kod Dra Stepinca. Stepinac i ovdje kao i obično odgovara: “Nemam ništa primjetiti.” On i danas ne daje konkretne odgovore. Njegova mirnoća je samo prividna.

On licemjerno sluša podignute glave teške optužbe ili šuti ili samo odgovara: “Nemam ništa primjetiti”, “Nemam šta da dodam”, “Moja je savjest čista” i tako dalje, što izaziva buran smijeh kod publike. Pismo je predočeno optuženom Stepincu. On je vidio da je to Dumićev rukopis. Međutim, on prećutkuje odgovor. Društvo “Karitas” raspustile su naše narodne vlasti, jer je bilo leglo ološi okupacije, najgoreg lopovluka, bluda između nekih sveštenika i žena zaposlenih u toj ustanovi. Na pitanje javnog tužioca da li ostaje i dalje kod svoje klevete kojom se poslužio u “Pastirskom pismu”, gdje kaže da naše narodne vlasti “onemogućavaju” rad na socijalnom polju, misleći tu na “Karitas”, optuženi Stepinac kaže da nema ništa da doda.

Javni tužilac: “Nemate ništa da odgovorite”. Znači da ne ostajete kod svog tvrđenja u “Pastirskom pismu”. Da li se to može tako razumjeti? Molim da se ovo konstatuje da optuženi na ovo jasno određeno pitanje ne odgovara i da to smatram priznanjem. Drugačije se nikako to ne može shvatiti”. (Pljesak u dvorani).

Javni tužilac obraća se zatim pretsjedniku suda: “Druže pretsjedniče ako ovi dokazi koji se temelje na do sada iznijetom materijalu na originalnim dokumentima na “Pastirskom pismu” koje od prve do zadnje rečenice nije ništa drugo nego jedan ustaški pamflet pun izmišljenih laži i izmišljotina protiv naše narodne vlasti i sa ciljem da međunarodnoj vlasti prikaže našu Republiku kao zemlju u kojoj se progone sveštenici i crkva, nisu dovoljni optuženome Stepincu ili možda nekom drugom, ja ću još donijeti originalna dokumenta iz kojih će se vidjeti šta su uradili ti mnogi sveštenici da bi za svoju veleizdaju i svoje zločine bili privedeni pred svaki sud u svakoj zemlji, u kojoj ne vlada fašizam, da ne bi bili izvedeni samo pred sud, nego i suđeni. Jasno je da sloboda vjeroispovijesti i savjesti, sloboda crkve i sloboda rada na terenu duhovne pastve u Federalnoj Republici Jugoslaviji najšira i da je crkva, katolička i sve ostale crkve, najslobodnija u svom djelovanju od kako postoji naša narodna vlast.

MNOGI SVEŠTENICI-USTAŠE JOŠ UVIJEK SU NA SLOBODI

Da bi demantovao lažna tvrđenja o progonu sveštenika koja su pored ostalog iznijeta u “Pastirskom pismu”, javni tužilac ističe da će takvi sveštenici koji su bili otvorene ustaše, zahvaljujući snazi naše demokratije još uvijek se nalaze na slobodi. On navodi slučaj don Ante Radića, koji se nalazi u dvorani među publikom. Taj don Ante Radić slao je ustaškim vlastima izvještaje u kojima je denuncirao Srbe i Jevreje i bacao se blatom na Oslobodilačku borbu jugoslovenskih naroda.

Tužilac zatim citira niz originalnih izvještaja koje su pojedini sveštenici slali ustaškim glavešinama. Ti su izvještaji špijunskog karaktera. Tako izvještaj sveštenika Zagorske župe franjevca Paška Barisa sadrži obavještenja o prilikama u onom kraju. Sveštenik Šabić šalje izvještaj ustaškom ministarstvu inostranih poslova. Tužilac čita izvještaj Dra Srećka Perića, župnika u Tuzli, ustaškoj vladi. U izvještaju se navode konkretno mnogi primjeri pokolja četnika.

S druge strane u izvještaju se optužuju ustaše i odgovorni ustaški funkcioneri da su krivi što je Tuzla bila zauzeta, jer nije na vrijeme bila očišćena od vodećih partizana. U izvještaju fra Ivana Gligotića od 12 oktobra 1942 godine kaže se da je Sinj sav partizanski, a da je sav narod partizanski i treba uvesti prisilne mjere, da treba ubiti istaknute građane partizane, sumnjive ličnosti itd.

Ovaj sveštenik između ostalog piše Paveliću: “Italijani su prošle godine mogli lako da unište partizane u ovom kraju. Imali su tačne podatke i bilo ih je malo”. Takve podatke dali su sveštenici u Sinju koji su vršili špijunažu za italijanske fašiste.”

“PASTIRSKO PISMO” BISKUPA BONIFAČIĆA

Javni tužilac čita zatim “Pastirsko pismo” biskupa splitskog Dra Banifačića, datirano 1 novembra 1941 godine, u kome ovaj optužuje rodoljubivo splitsko građanstvo kao “terorističko”. Javni tužilac je na to primjetio da se tu nalazi “Pastirsko pismo” biskupa Bonifačića, a s druge strane ima i originalan dokumenat talijanske prefekture u Splitu od 3 novembra 1941 godine, koji je pronađen u tajnoj arhivi italijanske policije.

U tome dokumentu između ostaloga se javlja da je splitski biskup predložio kolektivnu odgovornost za partizanske porodice i nazvao ih banditima. Javni tužilac čita pasus iz izvještaja koji je biskup Bonifačić uputio rimskom papi 25 januara 1944 godine. Taj izvještaj sa sprovodnim pismom ustaškog ministra Ede Bulata nađen je u ustaškoj arhivi koja je bila sakrivena kod optuženog Stepinca.

Taj izvještaj u glavnom se slaže sa izvještajem koji je nadbiskup Stepinac poslao u Rim. U svom izvještaju biskup Bonifačić baca se blatom na narodno-oslobodilačku borbu. Zločine koje su počinile ustaše, četnici i okupaciona vojska, on pripisuje partizanima.

Jedan pasus iz toga izvještaja na primjer glasi: “Među komunistima partizanima u Hrvatskoj preovlađuje srpsko-ortodoksni elemenat a u šumi su skoro sve starješine i komandanti, prvo komunisti, Srbi i Jevreji.” Javni tužilac na to primjećuje da se taj biskup još uvijek nalazi na slobodi.

Zatim se obraća Stepincu sa slijedećim pitanjima: “Optuženi Stepinac molim vas lijepo, u vezi sa dosada utvrđenim iznijetim činjenicama na ovom procesu, a u vezi sa vašim izričitim ćutanjem na određena pitanja, povodom brojnih zločina ogromnog broja sveštenika, pitam vas u koju ste svrhu sazvali biskupsku konferenciju septembra mjeseca 1945 godine i u koju ste svrhu napisali “Pastirsko pismo” i u njemu tako očite laži iznijeli?” Optuženi Stepinac: “Nemam ništa za odgovoriti.” Suđenje se nastavlja.

Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.