Sarajevski kupleraji – dozvoljeno je sve što se ne vidi

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst autorice Saide Mustajbegović, koji prenosimo u cijelosti:

Slučajem, ili je jednostavno trebalo tako biti, prije nekoliko godina društvance u kom sam se zadesila pocelo je pričati o starim sarajevskim kuplerajima.

Poslije skoro satak priče zaključili smo da o tome baš niko puno ne zna. A bilo nas je tu svakakvih, starih i mladih, onih koji su vijek proživjeli tu. Konstatovali smo da je od vajkada toga bilo. No, nije ovo priča o zanatu kao takvom vec urbanoj legendi o istom. Sarajevskim pričicama iz sokaka (uličica).

Ne bi valjda bilo zanimljivo da se o tome pisalo, ne mnogo, već, ikako! Dala sam si u zadatak saznati štogod o tome.

Eh, jasno da je bilo u Mostaru kupleraja u doba Rimljana, koji su naseljavali i sarajevsku kotlinu ali zapis o tome ne nađoh. Stidljivo se, s koljena na koljeno, prenosilo da je za turskog vakta (vremena) šaputalo se da su agama i begovima u sepete (korpe) prekrivene ćumurom nosile se djevojke na Trebević.

Boraveći na istoku naučila sam jednu stvar, dozvoljeno je sve što se ne vidi! Pošto je ovdje u to doba bio dominantan uticaj Osmanlija manifestovalo se i na to skrivši blud u sepet pikalo se u dozvoljene stvari?!

Promijenio se vakat sa dolaskom Austrougara. Nikli su tada na Skenderiji prvi kupleraji. Dobio je Šeher ulicu fenjera od nekoliko boja, pa i crvenih koja je dobila naziv “Nova” (prema knjizi “Ulice o trgovivi Sarajeva” Alije Bejtića) i danas se tako zove.

Većina stanovnika grada ne znaju da je Sarajevo ikad imalo (zvanično) takvo što. Ono što se prepricava da je postojao nekakav Dom okupatorskih oficira. A kod Bejtića piše da kada su oni otišli zatvoreni su bordeli u “Novoj”.

Zanimljivo je da je do u natrag pet-šest godina u haustorima zgrada bilo tragova iz vremena kad su bili mjesta, kako se to moderno pravilno kaže, prodavala ljubav.

Na fasadama zgrada, preciznije njenim ćoškovima, još uvije su kipići iz prošlih vremena. Šezdesetih i sedamdesetih godina, prošlog stoljeća, popularna okupljališta koja bila su nešto poput kuleraja – Drina i Mošćanica. Obje su zapravo bile kafane nedaleko od Baščaršije. S tim da su se iznad prve nalazile sobe.

U prvo vrijeme nije bilo ugodno da ni pristojno muško zađe u taj kraj. Pričao mi je otac da kad se zamomcurio išao je na čaj, doslovno, u Mošćanicu, pa da kada je izašao nekoliko puta se okrenuo oko sebe. Bilo ga je stid da ga neko vidi da je prošao tuda a ne ušao unutra.

Tih godina posebna institucija za sebe bila je Šuhra vojnička majka. Iako je zalazila u ove objekte (tako biše u rijetkim tekstovima starog Oslobođenja) ona je bila samo sa vojnicima koji su boravili u kompleksu Maršalke. Sjećaju se Šuhre čak i djevojčice (danas nečije mame i bake) iz obližnjih mahala. Trčale su dobacujući joj nešto na ulici. Jer ona je bila TA.

Slučaj je tako htio da je u jedinoj ulici crvenih fenjera rođena Šuhra. Naravno, koju deceniju nakon što su iz bordela zgrade pretvorene u stambene prostore.

Listajuci tadašnje “Oslobođenje” zaključila sam da je to bio nevidljivi svijet. Komunističke vlasti odlučile su gledati kroz prste.

Iako su se tih sedamdesetih i osamdesetih novine u drugim republikama bavile tom pojavom. Beogradska “Politika” imala je čitave feljtone. A u jednom koji je problematizirao prostituciju spominje se i Šuhra, ali i žene čiji su muževi bili ujedno njihovi makroi.

Nekolicina njih živjela je u kolibicama na Darivi. U arhivi našla sam i pismo Sarajlije objavljeno u Uni. On je na bolan način saznao da je njegova odabranica, vjerenica, potajno se bavila prostitucijom. Neko mu je anonimno javio i on se susreo s njom preko posrednika.

Tad pred ratna zbivanja, nije bilo ni Drine ni Mošćanice, prostitucija se nije dešavala ni posredstvom sepeta već telefona. Ali opet iza zastora.

A ovo pismo objavljeno u rubrici čitatelja u smislu dokumentovanja vremena ima veliki značaj. Ova slika jednog urbanog dijela Sarajeva možda jeste škrta. Ali se za njeno pravljenje potrošio mnogo vremena u smislu portage za činjenicama ili polu-informacijama. I nekako sadašnje Sarajevo živi tako. Kupleraja ima, ali putokaza do njih nema. Dešava se to iza zastora.

Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.