Featured

Frankfurtska majstorica

13/04/2015

sanjin-clanak[dropcap]N[/dropcap]e sjećam se tačno koja je bila prva utakmica koju sam pogledao u svom životu. Mislim da me je stari počeo voditi na Koševo 1972. i da je jedna od prvih bila prijateljska sa Real Madridom, odigrana birvaktilnog 17. augusta iste godine u kojoj je FK ‘Rajvo, petnaestoplasirana ekipa iz prethodne sezone Prve lige SFRJ, po sparini i jari koja je izbijala iz sarajevskog asfalta izvuklo 2:2 sa slavnim kraljevskim klubom. Teško se ičega, osim sivila tribina starog stadiona Koševo mogu sjetiti, a rijetke preživjele fotke sa jedinog gostovanja najvećeg evropskog kluba u našem gradu mogu tek „pingati“ davno zaboravljeno i u prašnjav ambar prvih životnih memorija pohranjeno sjećanje da ga je za remi i povratak iz 0:2, 8 minuta prije kraja zabio Pirija.

Prvih se kvalifikacija za SP, što te, sad već 43 daleke 1972. godine su počele za Mundijal koji se ‘74 spremao igrati u tadašnjoj SR Njemačkoj, ipak sjećam. Dobro, ne baš svega, ali mogu reći da je 18. novembar 1972. i utakmica 2. kola grupe 7 kvalifikacija koju je Juga u Beogradu igrala sa Grčkom, prva tekma koju pamtim. Meč od kojeg kontam i računam da je ova „bolest“ počela, stari i ja gledali smo kod tetkine komšinice Urfete i njenog muža Karla, na 4. spratu zgrade u kojoj živim posljednjih 12 godina.

Nisam tad baš najbolje kontao, ja 6-godišnji deran poderanih koljena, zašto je ta utakmica tako važna, zašto su i stari i tetka, pa i tetkine komšije, usplahireni tog popodneva i zašto je bitno da Grke dobijemo sa što većom razlikom. Pokušao sam da skontam i zašto je dedo zatersao, pa ostao u svom i tetkinom stanu na šestom. Nije išlo, ali se nisam nešto puno ni sekirao zbog toga, pa sam se u sobi što mirisala je na orah i furnirani namještaj nacalio u fotelju ispred crno-bijelog televizora.

Tada „nitam ‘dnao“ da već 12 godina Juga nije bila na smotrama fudbalske najvećosti na Planeti, da smo sad/tad u grupi sa Španijom i Grčkom i da samo prvi u grupi ide na Svjetsko. Već smo sa Špancima, glavnim rivalima, odigrali 2:2 u Las Palmasu i zbog ukupne gol razlike koja bi na kraju vrlo lako mogla odlučiti, bilo je bitno da „Enejce“ smlavimo sa što više golova prednosti. U pobjedu protiv tada fudbalski skromnih Grka niko, naravno, nije sumnjao.

No, splasnuo je optimizam, a ispuhao entuzijazam kad je nakon 90 minuta viktorije na semaforu beogradske Marakane ostalo mršavih 1:0 kojih je još u 13. minuti postavio dežmekasti „Kule“ Aćimović. Nisam kontao zašto se ekipa veterana sa kojima sam tog popodneva uplovljavao u okean fudbalske „bolesti“ toliko nervira zbog propuštenih šansi i zašto pobjedu od 1:0 na kraju doživljava kao poraz?

„Sve ispod 3:0 je katastrofa“ gunđao je stari, a tetkina komšinica s drugog kraja svog dnevnog boravka umiksavala klasični kuuuuuk: „Jooooj….ne mogu oni… kad će ako neće sad?!“. Nisam kontao ni kako igrač sa stomačićem i kuljama koje su mu se blago prelivale preko šorca može igrati za reprezentaciju? „Buco je veliki igrač“ branio je Ćale strijelca jedinog gola u pobjedi koja, eto, nikog od onih starijih i iskusnijih u mom okruženju nije zadovoljila, a u kojoj sam ja na cicibanskoj klupi fudbalskog i životnog početnika, još dugo nakon posljednjeg zvižduka Nijemca Kurta Tschenschera, u sebi dumao: „Kako je to Aćimović veliki igrač???“.

Brzo sam zaboravio na svoje prve kvalifikacije. Slijedeću utakmicu su „Plavi“ sa Španijom na Maksimiru igrali tek za nešto manje od godinu dana, a u međuvremenu su Španci, baš kao što se i očekivalo, 2 puta sredili Grke (3:2 u Atini i 3:1 u Malagi). Tih 0:0 u Zagrebu se ne sjećam, vrlo je moguće da sam svjesno izbjegao nervozu, dreku i kukanje odraslih koja je prilikom gledanja još jednog meča u kojem smo „morali pobijediti“ unaprijed bila zagarantovana. Utakmicu ili nisam gledao, ili sam je odmah po njenom završetku izbrisao iz još mlade i super svježe dječačke memorije. Šta se, uopšte, imalo vidjeti i zapamtiti iz dosadnih i jalovih 0:0?

Pred posljednju utakmicu grupe 7, 6. kola u kojem je reprezentacije Jugoslavije gostovala Grčkoj, na tabeli se posložila „situacija“ u kojoj je nama kartu za Njemačku obezbijeđivala pobjeda od 3 gola razlike, pobjeda od 2 vodila u majstoricu sa Španijom, a minimalna pobjeda i svaki drugi, lošiji rezultat na Mundijal umjesto Miljanovih izabranika vodio „Crvenu furiju“.

„Čiča“ Miljanić je u svom drugom selektorskom mandatu reprezentaciju, skupa sa „petočlanom selektorskom komisijom“ preuzeo od Vujadina Boškova baš nakon (ne)dovoljnih 0:0 sa Španijom, pa je uoči tog 19. decembra 1973. kada nas je na (polu)šljaci starog „Karaiskaki“-a u Pireju dočekala skromna, ali i ratoborna Grčka, isturao bradu i širio optimizam. Fudbalom zaraženu naciju „od Vardara pa do Triglava“ uvjeravao je da „problema u Atini ne sme da bude“ i da ćemo „sigurno da pobedimo sa onoliko golova razlike koliko nam je potrebno da se plasiramo u Nemačku“.

Ispostavilo se da će meč na terenu, na kojem je trave bilo koliko i na tadašnjem pomoćnom na Koševu (gdje udove su gulili, a loptu nabijali lokalni sarajevski petoligaši Saobraćajac, Partizan i Iskra), biti jedan od najuzbudljivijih, a dramatičnom finalu i povicima komentatora Vladanka Stojakovića („Dal’ je mogućno? Da li je to mogućno?! Dal’ je mogućan ovakav trenutak sreće za naše navijače?!?!“) zahvaljujući, jedan od najupečatljivijih koje je fudbalska reprezentacija zemlje u kojoj smo se rađali i počinjali odrastati, ikada odigrala.

Bajević i Karasi su nam već do 15. minute obezbijedili uvjerljivih 2:0 i, činilo se, siguran put ka željenih i potrebnih 3 razlike, no u 29. minuti Eleftherakis je smanjio na 2:1, da bi se ugodno popodne nakon crvenog kartona „Princa sa Neretve“ u 37. i autogola „Škije“ Katalinskog u 44. minuti pretvorilo u agoniju i horor gdje smo na odmor otišli sa igračem manje i više nego nedovoljnih 2:2. 10 „plavih“ je u nastavku moralo da 11 kočopernih i neočekivano „naloženih“ grčkih, mislili smo tada, „bezveznjakovića“ vrati u mišju rupu i zabije im još barem 2 za tu majstroricu koja bi se igrala sa Španijom, a koju uoči utakmice koja se upravo igrala pred svega 8 hiljada poluzainteresovanih i davno eliminisanih Grka, niko u tadašnjoj domovini nit’ je želio, a niti joj se nadao.

I kad nas je Ivica Šurjak u 63. minuti „vratio iz mrtvih“ i zabio za obećavajućih 3:2, krenuo je trans, ta temperatura i osjećaj uzbuđenja fizički usporediv još možda samo sa prvim naletom gripe, trenucima kad otiče ti i gori glava, krvne žile se šire, a tijelo trese drhtavica što traži istovremeno zalijeganje i ulazak u društvo deke, čaja s limunom, toplomjera i acisala. Mentalno, to je Dalai Lamizam, potpuno i istinsko usredotočenje na igru i prvi, nesvjesni test telekineskih sposobnosti da loptu „isključivo snagom svoje volje i nadnaravnih moći“ smjestiš u mrežu protivničke ekipe.

Telekineza kroz ekran televizora, mislio sam u svojim dječačkim i naivnim maštarijama tada, prvi mi je put u životu uspjela u 91. minuti kada je Stanislav Karasi konačno zabio za majstorice vrijednih 4:2, navijači Jugoslavije poludili od sreće, a cijela zemlja u naredna 2 mjeseca razmišljala isključivo o Frankurtu i Waldstadionu gdje se dodatna i „famoznog“ plasmana na SP vrijedna utakmica imala odigrati.

Čudna je i (s ove vremenske distance gledana) interesantna bila reprezentacija tadašnje Juge. „Leteći Mostarac“ Enver Marić na golu, fudbalska verzija Charlesa Bronsona što ravnala se s prečkom i branila nemoguće već godinama u Veležu, bila idol klinaca širom Hercegovine, pa i šire. Guliti laktove i koljena po betonu, pržini ili kakvoj ledini ispred garaže u nastojanjima da se, bar na tren, bude poput „Mare“ bio je zadatak u kojem su se okušati htjeli skoro svi dječaci tih davno prohujalih, ranih 70-tih. Na bekovima stasiti „Iko“ Buljan, „Isus iz Runovića“, nezamjenjivi član čuvenog Hajduka „Šjor Ive“ i Enver Hažiabdić iz svježeg prvaka tadašnje države, sarajevskog Željezničara.

Na stoperima Željin „Škija“ Katalinski i Zvezdin „Bleki“ Bogičević, u vezi neumorni Brane Oblak, vjerovatno najbolji slovenački fudbaler svih vremena i motor pomenutog Ivićevog Hajduka, Veležov „Kulje“ Vladić, Zvezdini Aćimović i Karasi, te Hajdukov „poslovođa“ Jurica Jerković. Po krilima iskusni Ilija Petković i nenadmašni „Džaja“. U špicu Duško Bajević i Ivica Šurjak. Ovisno od toga gdje se i protiv koga igralo, našlo bi se još i mjesta za Krivokuću, Pavlovića, Bjekovića, Vabeca, pa i u to vrijeme „mladog i perspektivnog“ Vladimira „Pižona“ Petrovića.

Ekipa prepuna fudbalskih znalaca i prije, a i poslije frankfurtske majstorice dokazanih igrača koji su listom, svi do jednog, upisani u zlatne knjige svojih matičnih klubova. Skup vrhunskih igrača od kojih je, činilo se tih 70-tih, uvijek nekako problem sastaviti „pravi tim“ koji će da „melje sve pred sobom“ i ostvari rezultat kojeg je nesumnjivom talentu zahvaljujući, zaista i imao.

“Dječak sa Sutle” će to veče, zadovoljan igrom i rezultatom, negdje na Brijunima otpuhivati pobjedničke dimove kubanske cigare, a Francisco Franco u turobnom Madridu kiptiti od bijesa zbog fudbalskog neuspjeha ostvarenog u predzadnjoj godini svoje diktature

No, nešto kasnije će mi postati jasno da su glava i ono što je u njoj na nogometnom terenu bitni barem isto k'o i ono što je u nogama, pa će „mentalitet“ često biti razlogom rezultatskih neuspjeha fudbalske reprezentacije Jugoslavije u preostalih 20-tak godina i plasmanima tek na svako drugo svjetsko, a i evropsko prvenstvo koje se igralo do 1992.

Tog se, pak, 13. februara 1974. godine u Frankfurtu majstorica sa Španijom shvatila kao finale Mundijala na koji se tek trebalo plasirati, pa su „Plavi“, bodreni respektabilnim brojem YU gastarbajtera koji su na Waldstadion unijeli zastave na kopljima i parole podrške, od prvog momenta napali izabranike Mađara Lászla, po španski “Ladislava” Kubale, dugogodšnjeg selektora “Crvene furije” i jednog od najboljih fudbalera Planete u ’50-tim i ’60-tim godinama prošloga stoljeća.

Već u 13. minuti Oblak je Buljanu prepustio izvođenje prekida sa strane, “Iko” loptu zavrnuo u Iribarov peterac, a Katalinski se vinuo u zrak ne bi li ju u špansku mrežu ćušnuo glavom. Iribar je odbranio “Škijin” šut, no nije hvatao nego ju je odbijao što je Željin centarhalf spretno iskoristio i u padu, skoro sa zemlje, “otpadak” zakucao pod prečku španskog gola. Nastalo je neopisivo slavlje, u TV kadar su od tog momenta pa skoro do kraja utakmice neprestano ulazile ruke, glave i zastave jugoslovenskih navijača, pa se komentator Mladen Delić stalno žalio, a mi pred ekranima slagali da malo šta od preostalih 77 minuta zaista i možemo vidjeti.

Bilo kako bilo, “Plavi” su bili bolji rival i nije, svi smo bili uvjereni, bilo teorije da ne pobijede na kraju. Statistika će poslije meča reći da su imali 31 šut prema golu protivnika (naspram 11 španskih), a tek detaljna analiza ovog video snimka otrgnutog od zaborava i, internetu zahvaljujući, odnedavno dostupnog svakome, pokazati da “Mara” na golu i “Čiča” zajedno sa pomoćnicima na klupi, tokom II poluvremena nisu imali o čemu da brinu. Igralo se, praktično, na jedan gol i Jugoslavija se na kraju, više nego zasluženo plasirala na Mundijal kojeg će na istom stadionu, tačno 4 mjeseca kasnije, svečano i otvoriti utakmicom protiv tadašnjeg prvaka svijeta, “post Peleovog” Brazila.

“Dječak sa Sutle” će to veče, zadovoljan igrom i rezultatom, negdje na Brijunima otpuhivati pobjedničke dimove kubanske cigare, a Francisco Franco u turobnom Madridu kiptiti od bijesa zbog fudbalskog neuspjeha ostvarenog u predzadnjoj godini svoje diktature. Neko će, godinama nakon te februarske noći u Frankfurtu, “suknuti lavor” da je tadašnji doktor reprezentacije Mihajlo Andrejević „na poluvremenu Jugoslovenima davao vakcine sa rastvorenom čokoladom“, no to već nije imalo više nikakvog značaja. Fudbalski rivalitet Španije i ondašnje SFRJ rasplamsat će se i potrajati sve do njenog raspada početkom ‘90-tih. Već u kvalifikacijama za naredno SP, ono koje se 1978. igralo u Argentini, Španci će nam se revanširati. Ali to je već neka druga, u spomenar starih sjećanja pohranjena, fudbalska priča.