Genocid novokomponovanih “antifašista”

Vlastimir MIJOVIĆ

Koliko puta ste se iznervirali u svom gradu, a posebno Sarajlije, Mostarci, Tuzlaci ili Banjalučani, kad vam se po glavi motalo po dva ili tri, čak i četiri naziva jedne te iste ulice? I kad vam je bilo jasno zašto je nekad tako nazvana, najčešće niste mogli razjasniti zašto joj je je ime odjednom promijenjeno. Doduše, nismo mi baš pismen i obrazovan narod, ne znamo dovoljno ni o svojoj prošlosti, pa nam neka velika imena često nisu bila ni poznata. Stoga nas i nije nervirala eventualna nepravda u oduzimanju nečijeg imena nekoj ulici; jednostavno nas je zbunjivala ta zbrka sa nazivima.

vlastimir mijovic

Često mi se taj ringišpil sa imenima ulica i škola vrtio po glavi, ali kad sam upoznao Agana Bostandžića, amidžića legendarnog sarajevskog ilegalca i narodnog heroja, u punom svjetlu mi se ukazala ta zbrka u glavama onih koji su nakon posljednjeg rata umislili da su bogomdani, pa su krenuli da – po svojim kriterijima – mijenjaju i imena ulica, škola i kulturnih ustanova. Ili su to totalne moralne nule ili apsolutne neznalice – treće nema. A biće da je u pitanju, ipak, ono prvo.

Jer, ko je nego neko kome je moral potpuno stran pojam mogao dirnuti u uspomenu na, na primjer, Agana Bostandžića. Imao je u Sarajevu i školu i ulicu koje su decenijama (od 1959-e) nosile njegovo ime. Bio je čuveni ilegalac iz Valterove ekipe. I stradao je upravo provjeravajući da li je Valteru pripremana jedna zasjeda u Sarajevu.

Gestapovci su ga uhapsili na prevaru, potom mučili, jezik mu odsjekli jer nikoga nije htio da oda, a onda ga ubili. Bio je pojam hrabrosti, o njemu su govorili mnogi “časovi istorije” predavani novim, socijalističkim generacijama.

Njegov amidžić Bato, koji je po njemu dobio ime Agan, danas živi u Češkoj. Bar je njegovim imenom, kad to već Sarajevo nije umjelo, sačuvana uspomena na jednog velikog antifašistu.

Šta reći za ove koji danas vladaju, koji se busaju u prsa tvrdnjama da su veliki antifašisti, a zatrli su uspomene na velike antifašiste iz jednog ranijeg perioda. Nad njima su počinili veliku čistku, nešto nalik – genocidu! Stoga se pitam koliko je njihov antifašizam iskren, znaju li oni uopšte šta je to. Kako mogu da iz sjećanja brišu ime nekog ko je život izgubio u borbi protiv fašizma, a da jednoj školi, na primjer, daju ime po čovjeku (Alija Nametak) koji je u svojoj knjizi “Sarajevski nekrologij” za neke smrtovnice muslimanskih familija govorio da su “zapoganjene”. To su bile one u kojim je na spisku ožalošćene rodbine bilo i neko nemuslimansko prezime. Veliki je to bio “antifašista” i “Bosanac”, Bože nas od takvih sačuvaj!

Braća Halide Repovac, supruge Alije Izetbegovića, Muhamed i Bakir u ranoj mladosti bili su istaknuti članovi komunističke omladine. Izgubili su zbog toga glavu, a zet im je kasnije oduzeo i spomen-ulicu

O vlastima koje su se uhvatile te rabote još 1993-e, a udarnički po izmjenama udarile 1996., nije očekivati nikakav stid. No, zar se ne bi trebali postidjeti mi koji gledamo taj genocid tobošnjih antifašista nad onim koji su to istinski bili?


(Na internet adresi http://sarajevo.co.ba/o-sarajevu/ulice-grada-sarajeva možete steći uvid u sve – a na stotine ih je – ulica kojim su nakon 1995-e promijenjena imena.)

Nestale su u Sarajevu i ulice jevrejskih komunističkih ilegalaca Šaloma Albaharija, Morica-Moce Saloma i drugih. Ni “svoju” školu ni ulicu nema više ni Ahmet Fetahagić zvani Čelik, legendarni krajiški komandat.

Mnoge generacije školu u ulici Logavina pamte po imenu Razije Omanović, narodnog heroja i borca narodnooslobodilačke borbe. Bista ove velike žene i antifašiste i danas se čuva u prostoru škole. No, ime ustanove je promijenjeno, dopalo je Mula Mustafi Bašeskiji.

Nema u Sarajevu više ni ove vrste spomena na, na primjer, Slavišu Vajnera-Čiču, Iliju Grbića, Mustafu Golubića, Radojku Lakić i još desetine antifašista i partizana koji su izgubili život između 1941. i 1945-e godine, u vrijeme kad je BiH (i tadašnja Jugoslavija) postala dio slavnog svjetskog ešalona antifašizma, koji je na kraju slomio Hitlera, njegove saveznike i sluge.

No, nacionalisti su dočekali svojih pet minuta. Poštari danas hodaju po nekim novim adresama, nazvanim često po ljudima koji ništa dobro ovoj zemlji nisu dali, osim što su bili uskogrudi nacionalisti!

Ovu veliku blamažu priredili su nam oni koji ne mogu da razluče antifašizam, kao svjetsku vrijednost i baštinu koju treba brižljivo da njegujemo, i socijalizam koji, kao sistem, nakon nihove smrti nije bio u sjaju koji je obećavao. Ovu bruku servirali su nam – osvetnici!

Gestapovci su na prevaru uhapsili, potom mučili, jezik mu odsjekli jer nikoga nije htio da oda, a onda ubili Agana Bostandžića, mladića iz Valterove ekipe. Aganu su, naravno, novokomponovani “antifašisti” oduzeli i školu i ulicu

A koliko je to daleko išlo, najbolje govori primjer iz porodice Izetbegović. Braća Halide Izetbegović, supruge osnivača SDA Alije, Muhamed i Bakir Repovac u ranoj mladosti bili su istaknuti članovi komunističke omladine u Sarajevu. Zbog toga su bili često hapšeni i zlostavljani. Njihov angažman u antifašističkom pokretu koštao ih je i života. Muhamed je bio sasječen u komade četničkim kamama u pokušaju da dostavi hranu i odjeću partizanskom odredu u Mokrom, a Bakir je zvjerski mučen u sarajevskom leglu zločinca Maksa Luburića. A ulica, koja se po njima decenijama zvala (tačnije po Muhamedu), nestala je nakon dolaska na vlast njihovog zeta, Alije Izetbegovića! Sad je to neka – Nerkesijana!

Ako nisi antifašista i ako takve ne poštuješ, samim tim nisi fašista. No, nisi ni ništa dobro, ništa što bi ljudi trebali da cijene i neko kome treba da se dive.

IZVORVlastimir MIJOVIĆ
PODIJELI