Izbora će biti, da li će biti i promjena?

Špekulacija neće preko noći prestati, pojedine stranke će i dalje mutiti vodu u pokušaju da građanima, nakon svega, oduzmu i pravo na izbore, odnosno smjenjivanje sadašnje jalove vlasti. Sudeći po kategoričnom stavu Centralne izborne komisije i podršci koju je odmah dobila od moćnog OSCE-a, za nešto više od godinu dana ipak ćemo opet izaći na birališta, u redovnom terminu.

Predsjednica Centralne izborne komisije (CIK) Irena Hadžiabdić danas je izričito najavila da će opšti izbori u Bosni i Hercegovini biti raspisani u maju 2018. godine. Održaće će se u prvoj sedmici oktobra. Ukoliko to ne učinimo, svi bismo mogli završiti u Tužilaštvu BiH, jer bismo prekršili zakon, naglasila je Hadžiabdić.

Podršku raspisivanju redovnih izbora odmah je pružio šef Misije OSCE-a u BiH Jonathan Moore. On je izrazio nadu da će u međuvremenu biti usvojene i izmjene Izbornog zakona te da će se time steći uslovi za dosad najkvalitetnije izražavanje biračke volje građana.

Zakonodavcima, dakle, predstoji rad na usavršavanju i dopunjavanju izbornih pravila. Glasačima takođe slijedi ozbiljan pripremni period. I na njih otpada, po mišljenju mnogih, dio krivice za neuspjehe svih dosadašnjih garnitura vlasti. Biračima se predbacuje da uvijek glasaju za iste te da time praktično postaju saučesnici u ponavljanju mandata onima koji su jedine tragove svoje vladavine ostavljali u svojim džepovima.

Bosansko-hercegovački građani su, po tim viđenjima, neskloni promjenama, odnosno kažnjavanju neuspješnih pojedinaca i političkih stranaka. Tako je, međutim, samo kad se gleda površno. Konkretna i argumentovana analiza, međutim, pokazuje da ta optužba ne stoji. Građani su na izborima u nekoliko navrata pokazivali spremnost čak i za vrtoglave promjene svoga raspoloženja. Kao nevolja se ispostavljalo to što su sve stranke, bez obzira na ime i profil, radile jednako loše i po istom principu: punili su svoje džepove, praznili državnu kasu i traćili njenu imovinu.

Biračima se predbacuje da uvijek glasaju za iste te da time praktično postaju saučesnici u ponavljanju mandata onima koji su jedine tragove svoje vladavine ostavljali u svojim džepovima

U hrvatskom nacionalnom korpusu, na primjer, na vrhu su se za ovih dvadesetak godina izmijenjale čak četiri partijske i političke opcije. U takozvanoj Alijansi za promjene, koja je vladala prije petnaestak godina, hrvatski faktor su predstavljale Nova hrvatska inicijativa (NHI) i Hrvatska seljačka stranka. Nakon njih u vlasti je bilo najviše predstavnika “devedesetke” (HDZ 1990), a od 2010. do 2014. godine dominaciju je preuzela Hrvatska stranka prava. Prije njih, između njih i danas najviše hrvatskih glasova dobijala je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).

Pretplatnika na vlast nije bilo ni u Republici Srpskoj. Prvo je harala Srpska demokratska stranka, potom Biljana Plavšić i Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokarata (SNSD), zatim ponovo SDS, pa nakon njega Savez SNSD-a i Ivanićeve Partije demokratskog progresa (PDP). Već 11 godina RS-om vlada Dodik sa nekoliko malih partija u rukavu, ali već tri godine na državnom nivou ga nema nigdje: te poluge vlasti u rukama su njegove nacionalne opozicije, Saveza za promjene.

Najveće komešanje ipak se zbivalo u bošnjačkom glasačkom korpusu. Premda se nekima čini da je SDA pretplatnik na vlast, ona je u jednom mandatu čak bila potpuno u autu (2011-2013.), a dva puta je bila samo priljepak strankama koje su tada među Bošnjacima dobijale gro glasova. Prvo je to 2006-te bila Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SZBiH), a onda 2010-te Socijaldemokraska partija (SDP). U međuvremenu je, u dva maha, jezičac na vagi bio i Radončićev Savez za bolju budućnost (SBB).

Sve dosad vladajuće stranke, čim bi se dokopale vlasti, šivale su po istom kroju: sebi najbolje odijelo po mjeri, građanima prnje od otpadaka

Opisani saldo je onaj na vrhu, u državnoj i entitetskoj vlasti. Još dvadesetak stranaka imalo je značajnu ulogu u kantonalnim i opštinskim upravama. Uglavnom, gotovo da nema ozbiljnije stranke koja nije na nekom od nivoa vlasti, u nekom periodu, bila u jakoj poziciji.

Mijenjalo se, dakle, mijenjalo. Nisu građani bili tvrdoglavo zakovani za jedne te iste, mijenjali su svoje favorite i stranačke dresove. I SZBiH i SDP su, recimo, pobjeđivali upravo zbog glasačkih prebjega iz SDA, na račun građana koji su pokazivali da im je od stranačkog opredjeljenja važnije uvjerenje o sposobnostima neke druge, njima dotad neprivlačne opcije.

Rezultata ipak nije bilo. Građani su se suštinski mijenjali u svom odbiru vlasti, no vlast se nije mijenjala, bez obzira na svoj bitno drugačiji stranački sastav. Nije pretjerao niko ko je revoltirano zaključivao: Ma, svi su oni isti!

I jesu. Sve pomenute stranke, čim bi se dokopale vlasti, šivale su po istom kroju: sebi najbolje odijelo po mjeri, građanima prnje od otpadaka. Bez obzira šta je kome na čelu pisalo, svaka vlast je bila korumpirana, sebična, bezidejna. Glasačima je naročito teško pao moralni sunovrat SDP-a i njegovih perjanica. Na tom primjeru se pokazalo da ljevica nije nikakva garancija za veću osjetljivost prema problemima građana, SDP je zabrljao gdje god je stigao.

Mislim da će na narednim izborima građani biti strožiji no ikad, da će biti i dosad najveća njihova sklonost da glasaju prema uvjerljivosti političkih ponuđača, a ne po inerciji, za one za koje su glasali ranije. Sve to, ipak, može biti zaludno, ukoliko na sceni budu isti politički igrači.

Eto, da su sutra izbori, kome biste dali svoj glas? Da li iko djeluje uvjerljivo, mobilno, ozbiljno, odgovorno, toliko da u njega ugradite svoju nadu u bolje dane?

Ima i takvih birača, naravno. Ali mislim da je najviše onih koji bi svoj glas poklonili nekome novom, onome ko se dosad nije ukaljao, a ko zvuči ozbiljno i vizionarski, ko uliva istinsko povjerenje.

Za takve političke snage naredni izbori su ogromna šansa. I kandidata da tu šansu iskoriste sve je više: barem tri nove stranke pokušaće da se umiješaju u raspodjelu, na primjer, bošnjačkih glasova. Neko od njih mogao bi i uspjeti: zasad im politička priča nije loša.

Šta će biti za 15 mjeseci, još se ne može ni naslućivati. Najgore bi bilo kad bi vlast zaista dobila nove aktere, pa da onda i oni, čim stupe u vlade i parlamente, krenu po starom, onako kako su radili njihovi prethodnici. Mislim da bi to bio završni udarac u već izgubljeno građansko povjerenje u vlast. Toliko puta obmanuti, sumnjam da bi nakon toga glasači uopšte i željeli da izlaze na neke nove izbore.