Kolumne

KOLUMNA Jedan “Nijemac” manje

25/05/2017

Jedan 23-godišnji Sarajlija, zvaćemo ga u ovom tekstu Adnan, pustio je ovih dana suzu radosnicu. Sakuplja dokumente za zasnivanje svog prvog radnog odnosa u jednoj ovdašnjoj kompaniji, ali još sa nevjericom vrti glavom i ponavlja: Nemoguće, nemoguće…

Ipak je ispalo – moguće. Adnan i njegovi roditelji su u velikoj radosti, a i meni je milo zbog njihove sreće. Pokazalo se da njegovog oca nisam skinuo s nokta kad sam, na njegovu molbu da povučem neke svoje veze i pomognem u Adnanovom zapošljavanju, rekao da u toj firmi štele ne pale, da se radi o jako ozbiljnoj kompaniji koja svoje uposlenike bira po njihovoj stručnosti i radnim kvalitetima. Uočio sam, kad sam mu to rekao, da je to shvatio kao moju “odbijenicu”. A rekao sam mu ono što sam znao i u šta sam vjerovao, poznavajući i čelne ljude te firme i način na koji ona radi.

Pokazalo se da sam bio u pravu. Nakon četiri godine potrage za zaposlenjem, sa svojom diplomom srednje stručne škole, Adnan je dobio radno mjesto kakvo je mogao samo da poželi. Startna plata je, za naše prilike, više nego dobra, tvornički pogoni moderni, poslovanje napredno… Kad se svojedobno opredijelio za to zanimanje, mladić je maštao da se, kad okonča školovanje, baš tu zaposli.

Na kraju je uspio. U dva navrata se i ranije prijavljivao na konkurse za prijem radnika u toj kompaniji. Ovaj put je prošao, sa još dvojicom mladića pozvan je na posao od 1. juna.

A vrtio je Adnan glavom više od dva mjeseca, koliko je trajala procedura obrade konkursnih prijava i testiranja kandidata. Kako je prolazio u sve uže krugove, postajao je još veći pesimista. Čak se i ljutio što ih toliko gnjave i mjerkaju sa svih strana, kao da biraju Miss Bosne i Hercegovine. Stoga je ubrzao pripreme za odlazak u Njemačku, kod rodbine, gdje bi pustio pipke u potrazi za gastarbajterskim poslom. Za to se pripremao kroz dvogodišnje učenje njemačkog jezika: nedavno je dobio svjedožbu od organizacije koja je u BiH ovlaštena za certificiranje znanja tog jezika.

Adnanu se posrećilo da pošteno dođe do posla, jer su štela ili koverta s mitom još uvijek najkraći put do radne knjižice

Planirao je Adnan da dvije-tri godine tamo odradi, da se potom oženi djevojkom s kojom “hoda” još od srednje škole i da onda i njoj pokuša srediti njemačku adresu i posao.

Plan je pao u vodu – srećom. U Njemačku je Adnan namislio ići iz nevolje, najradije bi ovdje ostao. I ostaće! Dobio je u Sarajevu dobar posao. Iako su mu rekli da kod njih nisu rijetki otkazi, ne zbog pomanjkanja posla nego zbog nediscipline i lijenosti pojedinih uposlenika, posebno mlađih, on se toga ne plaši. Spreman je na ozbiljan, odgovoran i predan rad. A takvi ozbiljnim firmama uvijek trebaju.

Adnan se posla ne plaši. Poznavajući ga, ne plašim se ni ja. On je vrlo odgovoran, vaspitan i radin mladić. S njim je pomenuta kompanija zaista dobila radnika na kojeg može da računa do njegove penzije.

Ovakav rasplet drag mi je i zbog te firme, koja je još jednom pokazala svoju vrhunsku poslovnost. Kod njih je pravilo da, pri prijemu novih uposlenika, ni direktor ni šefovi sektora ne smiju kontaktirati konkursnu komisiju, a kamoli vršiti pritiske za prijem ove ili one osobe. Pisano pravilo se, eto, i u praksi poštuje. Kompanija bira najbolje kandidate, radnike s kojim može da održava svoj visoki nivo, pa i da napreduje.

Rado bih napisao o kojoj se kompaniji radi, pogotovo zato što se u njoj, do prije nekoliko godina, dok je još država imala veliki vlasnički udjel, radilo drugačije: po babu i po stričevima. Uz mnoge druge nepravilnosti, zapošljavanje je uglavnom išlo uz pomoć – štele!

Malo je kod nas firmi sa pravilom da, pri prijemu novih uposlenika, ni direktor ni šefovi sektora ne smiju kontaktirati konkursnu komisiju, a kamoli vršiti pritiske za prijem ove ili one osobe

Kad bih naveo o kome se radi, međutim, mislim da bi dio čitalaca sve to doživio naopako, kao neku reklamu za tu kompaniju. Efekat bi bio suprotan od onog koji se postiže ovakvim primjerima. A pouke su barem dvije: prva, da sposobnost u ovom duboko korumpiranom društvu ipak igra ulogu, ponekad i ponegdje. I drugo, da pravi privrednici, a ni njih ovdje nije malo, radije upošljavaju vrijedne i stručne radnike nego djecu svojih poznanika ili rođaka, po svaku cijenu. Time se poštuje opšte pravilo biznisa koje doprinosi njegovom unaprijeđivanju i razgranavanju.

Pomenuta kompanija nije jedina koja radi na opisani način. Takve su, međutim, u manjini: štela ili koverta s mitom još uvijek su najkraći put do radne knjižice.

Adnanu se, eto, posrećilo, ali većini njegovih vršnjaka nije. Oni se, stoga, više uzdaju u Njemačku nego u rodnu grudu u kojoj posla nema dovoljno, a i gdje ga ima nove uposlenike se uglavnom prima nepotistički ili za šaku mita.