Ko potpiruje novu vatru na području bivše Jugoslavije?

Vlastimir MIJOVIĆ

Ako ima pobjednika u ratovima koji su vođeni za ostavštinu upokojene jugoslovenske države, onda je to Hrvatska. Stekla je međunarodno priznatu nezavisnost, u svoje granice smjestila je svaki pedalj teritorija na koje je polagala povijesno pravo, svela je brojnost pripadnika srpske nacionalnosti na minimum, da bi sve to ekspresnom brzinom krunisala i ulaskom u članstvo Evropske unije i NATO-pakta.

Na hrvatske dobitke iz Beograda gledaju sa ljutnjom i zavišću. Milošević je dugo živio u uvjerenju da je za njega i Srbe rezervisan pobjednički šampanjac; danas je na Vučiću da, umjesto tog slavljeničkog napitka, guta gorke pilule.

vlastimir mijovicI Srbija i njen lider vidno su ljuti zbog demonstracije sile koju ovih dana prema njima provodi zvanični Zagreb, koji je postao dežurna kočnica u procesu razmatranja komšijske kandidature za ulazak u krilo Evropske unije. Već u dva navrata Hrvatska je bila jedina od 28 članica elitnog kontinentalnog društva koja nije kazala DA na proevropsko usklađivanje srbijanskog zakonodavstva. Upravo svjedočimo burnim reakcijama na koje je to naišlo u Srbiji.

Priznavali to oni ili ne, utisak je da Beograd i Zagreb u nove sukobe ne ulaze svojom voljom. Opet se, kao i prije 25 godina, nazire miješanje velikih sila i pokušaja da se, preko leđa ovog regiona, namiruju neki veći evropski i svjetski računi.

Hrvatska je formalno u pravu kad upire prstom u manjkavosti srbijanskog obrazovnog sistema iz kojeg nisu otklonjeni elementi diskriminacije manjinskih etničkih grupa. Pitanje je, međutim, zašto je Zagreb veći katolik od pape? Ukoliko 27 ostalih članica EU ne nalazi Srbiji mane, a među njima su i države koje su utemeljile tzv. Evropske standarde, ko je i šta je Hrvatska da tu nešto zakera?

To je ono što Srbiji žestoko udara na obraz. Od Njemačke ili Francuske otrpjeli bi i šamarčinu, ali komšiji neće da oćute ni blagu kritičku riječ. Štaviše, Vučić i društvo podižu ionako uvećanu temperaturu, optužujući Hrvatsku da je ona ta koja minira njihov evropski put.

A da li je to baš tako?

Nije! Hrvatska je samo nečija produžena ruka, trbuhozborac Brisela ili možda neke od najmoćnijih zemalja EU.


Ne bih se začudio da su i u Zagrebu nervozni i nezadovoljni zbog uloge koja im je pripala, a koju nisu sami odabrali; koja im je, ustvari, nametnuta. Ne trebaju Hrvatskoj nikakvi novi sukobi, pogotovo ne sa susjedima: energija im treba za rješavanje vlastitih unutrašnjih nedaća, od ekonomije do kultivisanja društva koje još itekako pati od dječijih bolesti promjene državnog poretka.

Objektivno, Hrvatskoj je Evropska unija 2013. godine vidno progledala kroz prste kada je odlučila da je primi u svoje članstvo. Ćutke se prešlo preko niza inače eliminatornih nedostataka, isključivo zato što je Evropa željela da što prije zaokruži svoje ranije projektovane granice.

Cijenu popusta kojim se tada okoristila, međutim, Hrvatska će kad-tad da plati. Čini mi se da je tekuće pogoršavanje odnosa sa Srbijom upravo jedan od tih zadataka koje, u ime velikih sila, treba da odradi službeni Zagreb, i to tako da unese vatru u te odnose.
Da je zadatak samo od načelne važnosti i poštovanja procedura za približavanje Evropskoj uniji, Brisel bi za ukoravanje Srbije odredio neku udaljeniju, neutralniju državu: na primjer Poljsku, Holandiju, Češku ili Slovačku. U tom slučaju na sceni ne bi bilo varnica kojim sada svjedočimo, kad nad Srbijom strogoću trenira njihov dojučerašnji ratni neprijatelj iz susjedstva.

Evropska vlada to dobro zna. Zašto onda, umjesto da problem izbjegava, radi na njegovom rasplamsavanju?

Odgovor znaju oni koji iz sjene povlače ove opasne konce, koji ne žele da do smiraja na području bivše Jugoslavije dođe onda kad se za to stvore uslovi nego kad oni odrede da to može da se dogodi. A to očigledno nije ovo vrijeme. Našem regionu vjerovatno je suđeno da odigra još jednu “utakmicu” iz koje treba da profitira neko treći.

Nema mnogo kandidata za ulogu “trećeg”. To su Zapad i Rusija. NATO, kažu, užurbano čisti puščane cijevi u Hrvatskoj; ruska vojna tehnika se, kako javljaju mediji, prebacuje u Srbiju!

Na zveckanju oružjem sve može i da ostane. No, kako svjetski događaji teku, negdje bi moglo i da prasne. Kako ovih dana reče jedan češki ministar, i evropski vojni kontigent za tzv. brze reakcije negdje bi konačno morao da interveniše kako bi (koje li gluposti i bezobrazluka) pokazali da džaba ne jede hljeb evropskih poreskih obveznika!

Koliko li ga tek džaba svakodnevno pojedu NATO i Putinove armade, vojnici i ratna tehnika koja začas može da dosegne i dramatičnu brojnost i naboj upravo na donedavno krvavoj i nikad dovoljno smirenoj granici između Hrvatske i Srbije.

A kad se Zagreb i Beograd gledaju poprijeko, ni Sarajevo nema mirnog sna. Kako bismo ga i imali kad u svakom mogućem sukobu Hrvatske i Srbije upravo nas zapada gubitnički status kusura!

IZVORVlastimir MIJOVIĆ
PODIJELI