Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Vlastimir Mijović

Kome vjerovati – Incku i Lajčaku, Čoviću ili svojim očima?

Kome od njih vjerovati? Ili možda nikome, nego vlastitim očima!?

Većini naših građana, koji s mukom sastavljaju kraj sa krajem i razmišljaju od jedne do druge plate, strane su priče o dalekoj budućnosti. Nije da ih ne zanima naše moguće pridruživanje Evropskoj uniji: u toj zajednici danas se živi najuljudnije na svijetu. No, teška sadašnjica, s jedne, i krajnje traljavo ispunjavanje uslova koje nam je EU postavila, s druge strane, čine da se na ovaj političko-ekonomski bingo gleda kao i na onaj Lutrije BiH. To je tek u domenu pustih želja i, maltene, čiste fantazije.

Da ne izgubimo baš svaku nadu “pomažu” nam političari, strani i domaći. Jedni smatraju da napredujemo, doduše polako. Drugi kažu da smo usporili hod, ali da ga još možemo ubrzati. Treći, pak, svako malo najavljuju datume našeg bespovratnog priključenja na evropske tračnice, do kojeg će, bezmalo, doći sutra.

U ovih nekoliko dana čuli smo takve ocjene od tri vrste političara od kojih umnogome ovisi brzina našeg putovanja ka Briselu. Visoki predstavnik Valentin Incko ocijenio je, u izvještaju koji je podnio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, da je “Bosna i Hercegovina nastavila pozitivan trend prema euroatlantskim integracijama”. Ničim to nije potkrijepio, ali, eto, Incka možemo računati u one koji u našem približavanju EU ipak vide neko kretanje.

Nekadašnji visoki predstavnik, jedan od moćnih ljudi u Evropskoj uniji, Miroslav Lajčak, međutim, vidi nešto drugo. Nasuprot Inckovom pomaku naprijed, on primjećuje kočenje, pa i kretanje unutrag. Iako je lijepo ugošćen u Mostaru, novinarima je rekao “da BiH gubi proevropsku dinamiku i da mu se čini da je interes za EU stao”. Rekao je to u gotovo istom trenutku kad i Incko, ranije pomenuto, u Njujorku.

Vjerovatno je to isto Lajčak kazao i šefu HDZ-a i članu Predsjedništva BiH Draganu Čoviću, s kojim je podijelio nagradu “Večernjeg lista”, ali ovoga to nije smetalo da nakon razgovora ispali žestok optimistički plotun. Do idućeg proljeća dobićemo od EU kandidatski status – poručio nam je Čović.

Kome od njih vjerovati? Ili možda nikome, nego vlastitim očima!?

Čovićeve riječi odmah se mogu odbaciti, i to s prezirom. On je sa svojim “lijepim” prognozama već toliko puta omanuo da ga više niko ozbiljan ne uzima za ozbiljno. 2015-te je najavljivao da ćemo kandidatski status dobiti naredne godine. Nismo ga dobili. Onda je prošle godine najavio da će se to desiti do konca ove. Pa i to ode u vjetar: evo ga kako taj događaj slavodobitno prebacuje za 2018-tu. Pa još u proljeće, da sa cvijećem i zelenilom stignemo pred prag Brisela.

Ništa od toga neće biti. U proljeće naredne godine Čović će nas “obradovati” novim datumom. Ima on u šeširu koliko voliš tih evropskih termina, zapravo šupljih priča kojim sebe pokušava predstaviti kao zakletog europejca i političara koji zemlju snažno vodi ka velikom cilju.

Incku se nema šta ni vjerovati ni nevjerovati. On je o našem putu ka EU govorio samo zato što je o tome nešto morao da kaže. A u takvim situacijama ne govori se baš istina, ona kojoj se ipak približio Miroslav Lajčak. On nam je otvoreno poručio da smo, umjesto napretka, posljednjih godina i pogotovo posljednjih mjeseci došli u stanje zastoja.

Puna istina je, kad saberemo svoje pluseve i minuse, ustvari ta da mi i ne napredujemo, a nismo ni u zastoju: mi nazadujemo! To možemo vidjeti vlastitim očima, po onome što vlast čini u ispunjavanju evropskih uslova. A čini mnogo manje nego što bi morala, praktično ništa. Takozvana “Evropska agenda” je samo šarena laža u koju se naši političari svakodnevno zaklinju, pri tome sve radeći protiv onoga što u toj agendi piše.

Tri su moguća razloga zbog kojih je Evropa naš sanak pusti. Prvo, i naše političare morali su da ohlade događaji koji govore o velikoj krizi unutar EU, čak i o njenom mogućem raspadu. Drugi razlog je pojačana ruska diverzija na ovom prostoru. Moskva nije bez uspjeha u pokušaju da dio Balkana udalji od Brisela i privuče sebi.

Treći i vjerovatno najjači razlog je taj što u BiH trenutno nijedna politika ne radi na jačanju države Bosne i Hercegovine. U jeku su velike zavade i međusobna podmetanja, koja često više zvuče po mogućim daljim podjelama negoli po jačanju državnog jedinstva koje je, između ostalog, preduslov za hitrije koračanje i ka Evropskoj uniji.

Najbolje nam se, ipak, kad sve saberemo, osloniti na svoje oči i spustiti pogled pred sebe. Zalud ga je usmjeravati ka Briselu: on je daleko, predaleko da bismo ga mogli makar i kroz maglu nazrijeti.