Carlito i engleski boćari

Sanjin Latifić

sanjin-clanak[dropcap]M[/dropcap]islim da bi vjerovatno bili u četvrtfinalu da nam protivnik u ovom krugu nije bila Barcelona“, provukao je ispriku Manuel Pellegrini sinoć na Nou Campu nakon što je i posljednji engleski predstavnik u ovogodišnjoj Ligi prvaka poražen sa minimalnih 0:1, te eliminisan iz daljeg takmičenja.

“Platili smo danak mentalnim greškama iz prvog susreta u Londonu“, pravdao se Wenger noć ranije u Monte Carlu gdje mu ni 2:0 u gostima nije bilo dovoljno da Arsenal konačno progura među 8 najboljih u Evropi.

“Jamie Carragher i Graeme Souness imaju problema sa pamćenjem, ja ne“, trunio je Mourinho prošle sedmice u pokušajima da se “opere” pred engleskim novinarima. “Kako je moguće da je Chelsea sa (skoro 90 minuta) igračem više na svom terenu i 1:1 iz Pariza, na kraju ipak eliminisan od francuskog prvaka?“, pitali su se, s razlogom, svi. Odgovor najbliži istini ponudio im je Paul Scholes:

“Velike ekipe, na svom terenu i sa igračem više, pobjeđuju i ne propuštaju ovakve šanse”.

I zaista, postoji li na Ostrvu ijedan tim sposoban da u najjačem fudbalskom klupskom takmičenju na planeti dođe do kraja?

Sudeći po rezultatima u posljednje 3 sezone, odgovor je jasan.

“Naša liga je najskuplja, najgledanija, najstarija, naj…. Igramo najviše utakmica tokom sezone, ne stižemo se odmoriti za evropske nastupe”, blablaizmu skloni advokati Premiershipa će sukati šuplja priopćenja za javnost po skupštinama boćarskih klubova “Grude” iz Gruda i “Rajkani” iz Šumica. Škripa parketa i prazna dvorana u kojoj će ono malo prisutnih pokušavati da ih shvati i podrži, govorit će više od riječi. Neskidivi, paučinasti veo ŠUPLJE nadvijen nad svod dvorane na Voždovcu otjerat će, već na poluvremenu, i ono malo prisutnih.

“Nema vas, ba, nigdje škafovi” sebi u bradu procijedit će i delegat Realko Objektivković, ustati nakon odslušane dovoljne količine tvrdnji bez argumenata i napustiti salu. Zaljubljenik u engleski nogomet i ligu, evropske će rasprave i trofeje ostaviti nekim drugim. Ili trećim, mnogo jačim, mnogo većim?

No, nisu se baš svi engleski predstavnici obrukali u svojim pokušajima da se domognu četvrtine finala najprestižnijeg takmičenja. Arsenal je preksinoć na stadionu Luj II domaćina sabio u mišju rupu tokom svih 90 minuta revanša u kojem je “Čiraš” Wenger poput ostarjela Tom Cruisea u 6. nastavku “Misije nemoguće” pokušavao napraviti čudo. “Tobdžije” su pred očima monegaškog princa Alberta i U2-a (prati li Bono Vox ‘dbalu, zna li 18 prvoligaša nabrojat?) već od starta prijetili Monacu i nakon što je Giroud u 36. minuti konačno “probio” Subašića, ni stizanje zaostatka od 1:3 iz prve utakmice se nije činio nedostižnim.

Welbeck je ubrzo (38. minut) propustio da prednost Francuza svede na “gol u gostima”, a kad je “Žepa” pred vratima hrvatskog golmana, nakon brojnih pokušaja Özila, Alexisa i nosatog centarfora gostiju, u 79. minuti po drugi put popustila (Ramsey), činilo se da će 6. dio blockbustera ipak da se snima i da Tom Cruise ne treba da brine za svoje naslijeđe. Arsene Wenger je u 87. minuti već krenuo da trga odjeću sa sebe i pretvara se u Ethana Hunta, no nokti Danijela Subašića su loptu koju je glavom prema mreži sa svega par metara uputio Alexis Sanchez nekako, ipak, uspjeli ostaviti sa (za Arsenal) pogrešne, a za Monaco prave, pobjedničke strane gol crte.

“Les Rouges et Blancs“ su se tako, golu više u gostima zahvaljujući, prvi put nakon 2004. plasirali među 8 najboljih evropskih ekipa, a obzirom da su tamo već od prije 9 dana i njihovi rivali iz gelsenkirchenskog finala (Porto), tračak romantike i utopije u uvjerenju da moderni fudbal u posljednjoj deceniji nisu baš do kraja pojeli novci najbogatijih, sinulo je mislima istinskih zaljubljenika u ovu igru.


Romantike i nježnih misli nije bilo preksinoć u Madridu. Na stadionu Vicente Calderon nije bilo mjesta za one koju su mislili da će domaći Atletico i “Farmaceuti iz grada aspirina“ umirati u fudbalskoj ljepoti i nekom gala predstavom učiniti da se 0:1 iz prve utakmice pretvori u nekih 4:2 ili nešto slično u 90 minuta revanša. Naprotiv, na terenu se punih 120 minuta vodio pravi rat, borba za svaku loptu i obračun u kojem su pucale jagodične kosti (Raul Garcia), gazili se gležnjevi (Spahić), a i oni nagaženi, oteknutih nogu (Mandžukić) ostajali i na terenu izgarali bez ostatka.

Na kraju su se radovali domaćini kojima je Mario Suarez u 27. minuti, nakon 2 sata ove bespoštedne fudbalske bitke, obezbijedio stizanje Bayerove prednosti iz Leverkusena. U penal lutriji su, jednostavno, imali više sreće. Nema se “Apotekarima“, slično kao ni Schalke-u od prošle sedmice, šta prigovoriti. Ispali su u Madridu časno, u duelima sa evropskim prvacima i njihovim zamjenicima, gusto, „za dlaku“ što bi se reklo.

Rijetki su bili oni koji su im nakon nyonskog žrijeba 1/8 finala uopšte davali ikakve šanse. Da su šanse prvaka Engleske Manchester Citya uoči revanša u Barceloni i sa šupljih 1:2 sa Etihada mizerne znali su i Paja Patak, Detlić Pera, Trkačica Ptica… Znao je i Pep Guardiola dok je na tribinama (noć ranije bio na Calderonu, frajko već uveliko rabi teleportaciju samo se to još uvijek skriva od javnosti) uskakao na mjesto koje su mu ostavili vlastiti otac i Manuel Estiarte, najbolji španski vaterpolista svih vremena. Trener Bayerna na mjesto je uskočio upravo u 6. minuti kada je Neymar pogodio stativu Hartovog gola i nagovijestio da će već od početka biti vruće pred vratima najboljeg golmana kojeg Engleska ima.

Barcelona je u odličnoj formi i (silom prilika) otvoreni “Građani“ u prvom poluvremenu sinoćnjeg okršaja na Nou Campu došli su joj kao “kec na desetku“. Raspoloženi Messi je pucao, odigravao duple, asistirao (predivan pas za Rakitića u 32. minuti i sjajan lob “Rakete“ za 1:0), a kad ju je Jamesu Milneru u 36. minuti tarlakn'o kroz noge, sve se zacrnilo. Pep je u oduševljenju poskočio sa stolice i pokriven crnim šalom preko usta na glas komentarisao nešto što TV kamere nisu mogle razumjeti ni čuti.

Duel će do kraja i obilježiti privatni dvoboj Lea Messia i Joea Harta u kojem će Englez ponovo, baš kao i prije 3 sedmice u Manchesteru, onemogućiti Argentinca u postizanju golova, ali ne i spriječiti poraz vlastitog tima. Stative će pogađati i Luis Suarez, zicere ne iskorištavati Neymar, Rakitić i Messi, da bi na drugoj strani, nakon pokušaja Navasa, Milnera i Tourea, City u 77. minuti na poklon dobio penal i priliku da posljednjih 10-tak minuta učini dramatičnim.

No, kako to obično i po “nepisanom fudbalskom pravilu“ biva, nepostojeći penali se puno češće fulaju nego oni koji su zaista i bili, pa je Stegen pročitao Aguera, skinuo jedanaesterac i iskupio se za srljanje van vlastitog 16-erca u 56. minuti kada je istom igraču skoro pa omogućio izjednačenje i pravovremeni povratak u ukupnu rezultatsku neizvjesnost. Sa neiskorištenim penalom odlepršala je i posljednja ptica lažne nade. Paja, Pera i Trkačica su se već uveliko bavili svojim barama, deblima i prašnjavim kanjonima dok je Joe Hart u finišu skidao zicere napadačkom trojcu “Blaugrane“, sebi pribavljao titulu igrača utakmice, a vlastiti tim spašavao ubjedljivijeg poraza.

Barcelonu tek očekuju ozbiljni ispiti do kraja sezone u kojoj se napada trostruka kruna, a prvi i vjerovatno najzahtjevniji na programu je već u nedjelju, 22. marta. “Domingo para El Clásico”.

Pravi je junak uzvratnih utakmica 1/8 finala Lige prvaka ovog puta špartao zelenim travnjakom Westfalena, baš pred očima krcatog “Signal Iduna Park”-a na kojem se sinoć u Dortmundu odigrao revanš domaće Borussie i torinskog Juventusa. Da italijanski klubovi još uvijek nešto vrijede u evropskom fudbalu i da u 31-godišnjem “Apaču iz Ciudadele” još ima stare vatre što nekoć plamtila je i samodopadljivim fudbalskim Ostrvom, Carlos Tevez dokazao je u predstavi koju je već u 3. minuti otvorio projektilom sa 20 metara, neuhvatljivim i za Weidenfellerove oči, a kamoli ruke.

Carlito je skoro sam (u 70. asistencija za Moratu, a u 79. još jedna kugla za konačnih 0:3), lišen pomoći Pirla i u 27. minutu sinoćnjeg meča povrijeđenog Pogbe, pocijepao “Die Schwarzgelben“, pocijepao zastavu na čuvenom “Žutom zidu“ koja je uoči meča podsjećala na davno zaboravljeno finale iz 1997. i koja je, kao, trebala da preplaši “Bianconere“, podsjetivši ih na 18 godina staru bol i poraz od 1:3. Ništa od te, pa ni od Borussie iz prošle i pretprošle Lige prvaka nismo vidjeli, a nekako se činilo da neki drugi igrači nose žuto-crne dresove na čijim leđima su i dalje stajala imena Reusa, Schmelzera, Hummelsa ili Gündoğana.

“Totalno nam je nedostajao završni udarac pred Juventusovim golom“, kukao je Jürgen Klopp nakon meča, pa se odlučio parafrazirati Bracu, “Gumenu glavu“: “Igrač koji ne puca na gol neće nikad dati gol. Igrač koji puca na gol će ga i dati. Večeras je to dokazao Tevez, a mi to, jednostavno, nismo bili u stanju izvesti“.

Borussia se, tako, na neslavan način oprostila od Evrope, a njenom, do jučer još “genijalnom i obećavajućem“ treneru preostale su avanturice u Bundesligi (gdje je ove sezone sredina tabele plafon), te u DFB pokalu u kojem se stiglo među 8. Ukoliko se šta revolucionarno ne promijeni i (protivno svim prognozama) ne popravi u igrama i rezultatima BVB-ovca do kraja ove, Jürgena bi Kloppa mogli već od slijedeće sezone viđati na skupštinama gore spominjanih boćarskih klubova gdje će se i dalje u zvijezde kovati engleski fudbal i Premiership. U takvom bi okruženju, sasvim sigurno, “Kloppo“ mogao naći one koji ga razumiju i koji dijele njegovu viziju. Viziju lijepo sročenih opravdanja i paučinastih obećanja koja se tiču bliske budućnosti. Iduće, “sudbonosne i plodne, ma 100% uspješne“ sezone. Sve dok ga i u Grudama ne provale, sve dok ne zašrkipi parket u Šumicama.

PODIJELI