Kolumne

KOLUMNA Šta mogu učiniti hodže, popovi i svećenici?

25/04/2017

U organizaciji Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini juče je upriličen obilazak ratnih stratišta Bošnjaka, Srba, Hrvata i Židova. Cilj je bilo skretanje pažnje javnosti na neophodnost poštivanja svih žrtava, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost.

U posjeti Kazanima, Križančevom selu, Kruščici i Korićanskim stijenama skupa su bili pravoslavni episkop Grigorije, katolički kardinal Vinko Puljić, zamjenik reisu-l-uleme Husein ef. Smajić te predstavnik Jevrejske zajednice Boris Kožemjakin. Pridružile su im se i delegacije međunarodnih organizacija i fondacija, koje podupiru međureligijski dijalog i toleranciju (fondacije Maximilian Kolbe i Konrad Adenauer te CRS-a, OSCE-a, USAID-a i Ambasada SAD).

Među pozvanima za ovu simboličku misiju bili su i predstavnici vlasti: članovi Predsjedništva BiH, premijeri i predsjednici Federacije BiH i Republike Srpske, rukovodioci kantona i opština. Pozivu se, međutim, odazvala jedino državna ministrica za ljudska prava i izbjeglice, Semiha Borovac.

Treba naglasiti da ovo nije bilo prvi put da Međureligijsko vijeće ide u jednu ovakvu misiju. Ovogodišnja se od prethodnih razlikovala po nimalo nevažnoj činjenici da su vjerske zajednice ovaj put predstavljali njihovi poglavari. Ostala je, ipak, stara boljka: politika je još jednom ignorisala pomiriteljsku misiju religijskih vrhova.

Premda su bez sličnih aktivnosti prošle godine u kojim su rane bile najsvježije, ni sada ovakve misije nisu suvišne i bez rezultata. Vjerski autoriteti u dijelu javnosti imaju značajan utjecaj, a za jačanje međusobnog uvažavanja i tolerancije nikad nije kasno. No, kao što je bilo u vrijeme kada je zlo bjesomučno jahalo ovim prostorima, tako su i sada vjerske zajednice drugorazredni činilac društvenih odnosa. One su, posebno Srpska pravoslavna crkva, bile pretjerano podložne nacionalnim politikama, čak i u njihovoj direktnoj službi.

Hodže, popovi i svećenici danas mogu učiniti više nego što su mogli ranije. No, politika je i dalje njihovo bitno ograničenje. Vjerske zajednice, u suštini, mogu učiniti onoliko koliko im politika dopusti.

Bitan je to pomak u odnosu na prethodno vrijeme, kad je politika poticala vjerske strukture na netoleranciju, pa i učešće u njenim zločinačkim poslovima. Veliki napredak je ipak onemogućen i politički nepoželjan, prije svega zato što projekat zavađanja i dijeljenja naroda u Bosni i Hercegovini još nije ni izbliza okončan. Utoliko se ni pomiriteljskim i humanijim vjetrovima koji pušu iz krila vjere ne dopušta da dobiju veliki zamah, da se kroz ovu sferu društvenog života začnu i procesi ozbiljnog mirenja i uvećavanja razumjevanja i trpeljivosti među pripadnicima različitih etničkih i vjerskih skupina.

Povod za ovo zaključivanje je neuspjeli pokušaj ljudi od vjere da ljude od politike uključe u svoju misiju skretanja pažnje javnosti na potrebu poštivanja svih ratnih žrtava, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Zaključak, međutim, vrijedi i na širem planu: humanistički potencijali vjere ovdje se i dalje osujećuju miješanjem politike u djelovanje vjerskih zajednica.

Religija, koja ima potencijal da pripitomljava razuzdane i neljudske politike, i danas je više pod utjecajem tih politika, i kad to ne želi, nego što je u prilici da sama pozitivno utječe na njih i na njihove lidere. Predstavnici vlasti i vodećih stranaka, kao što je bilo juče, otvoreno ignorišu čak i simboličke pokušaje vjerskih zajednica da se na ovom prostoru zametnu tolerantniji i bolji međuljudski, međuetnički i međuvjerski odnosi. A to posao vjerskih službenika čini znatno težim i manje efektnim od onoga što je i religiji i društvu i svima nama potrebno.