Ne brini, Vučiću, nije baš dogorjelo do nokata

Vlastimir MIJOVIĆ

Sklonost ka lažima i obmanama prirođena je političarima. Zbog toga im ljudi često ne vjeruju čak ni kad govore suštu istinu. Tim prije ih je lakše raskrinkati kad sa svog uneređenog dvorišta pokušavaju da pažnju prebace na neko drugo, tuđe, najčešće komšijsko, ne bi li tako svoje učinili manje upadljivim, a svoje slabosti manje vidljivim.

Ususret skorim izborima u Srbiji, Aleksandar Vučić je u dva navrata javno izrazio bojazan da će ovu bitku izgubiti. No, ništa je to za “Aca humanitarca”: njega muče kobajagi veći problemi od toga da izgubi vlast u svojoj državi.

vlasta1

Njega mori situacija u Bosni i Hercegovini, ne da mu da spava, a kamoli da pažnju usredotoči na lični problem – gubitak vlasti kakvu, po širini i dubini, u Srbiji nije imao niko nakon Miloševića.

“Moja najveća briga je situacija u BiH. Ko zna koja bi je iskra mogla zapaliti”, izjavio je Aleksandar Vučić, dan prije dolaska u Mostar, gdje se u utorak, oči u oči, susreo sa Bakirom Izetbegovićem.

A nakon susreta, po sistemu toplo-hladno, oba lidera su, opet, širila optimizam. Kažu da su imali ozbiljan i otvoren razgovor, da se u odnosima Beograda i Sarajeva može i mora bolje, da će oni u to uprijeti kao da im život o tome ovisi. Vučić je, po običaju, pred novinarima bio rječitiji. Kaže:

“Razmatrali smo odnose Srba i Bošnjaka u cjelini, odnose u regionu, BiH i Srbiji. Zaključak je da u narednom periodu intenziviramo naše razgovore i dijalog, naše kontakte, jer smatramo da su srpsko-bošnjački odnosi kičma za opstanak zapadnog Balkana, u pravom smislu te riječi; za mir, za bezbjednost i sigurnost u cijelom regionu”.

Sličnim tonom oba lidera već desetak puta su se obraćali javnosti. Ali ni za milimetar nisu približili Srbiju i BiH! Nakon njihovih razgovora ništa se u praksi pozitivno ne dešava. Tako će vjerovatno biti i ovaj put. Ostaće samo lijepe fotografije i izjave iz Mostara.

Vučićevo kobajagi zabrinuto pominjanje “iskre” koja bi nanovo mogla da zapali BiH, čime nam se mislio malo dodvoriti i dopasti, više zvuči kao prijetnja nego kao izraz iskrene brige


Puno vrijednije pažnje je ono što je Vučić rekao prije polaska u grad na Neretvi, ono o svojoj najvećoj brizi – Bosni i Hercegovini (koju bi neka iskra mogla zapaliti). I političari, kao i većina običnih ljudi, iskrenije vam govore iza leđa nego kad se nađete licem u lice.

Aleksandar Vučić nije dovoljno obrazovan čovjek. Iako nastoji da vaga svaku riječ, ni u tome nije majstor. Predugo je, u mlađim danima, slušao svog vođu Vojislava Šešelja da bi znao opreznije baratati riječima! Stoga i ona njegova “briga” i “iskra”, kojim nam se mislio malo dodvoriti i dopasti, više zvuče kao prijetnje nego kao izrazi iskrene zabrinutosti.

Lijepo je to što Vučić kaže da o nama brine, što se plaši da nesređeno stanje u BiH prenosi loše vibracije i u Srbiju. No, da je BiH toliko iznutra posvađana, nestabilna i nacionalno podijeljena da bi za novi veliki konflikt bila dovoljna samo jedna iskra – to nismo znali.

To je neki njegov politički umišljaj, izraz nekog njegovog navodnog straha koji je, ipak, daleko od stvarnosti. Nije u BiH dobro, štaviše, ali ovom domaćem džumbusu i neslozi treba još mnogo-mnogo više političkog i nacionalnog eksploziva da bi sve opet planulo.

Vučić namjerno pretjeruje. Pravi se važan, u predizborne dane želi da izgleda kao gospodar rata i mira u regionu

Zato nam ne treba prepadanje sa strane, k’o fol dobronamjerno upozoravanje, a u suštini – nešto upravo obratno. Izjavom da bi samo iskra mogla ponovo da zapali Bosnu (kao plast suhoga sijena) on je namjerno preuveličao krizu u BiH, čak joj je i dodao još malo sparušene, lako zapaljive slame. A šta tek reći za njegovu ocjenu da nije siguran ni “opstanak zapadnog Balkana”?

E, tu je Vučić nešto realniji. Svjestan je, ako bi se slučajno zaiskrilo kod nas, o vatru bi se opekla i Srbija i još poneko. Jer, kad je izgubila Miloševićev rat, kojem u savremenoj istoriji nema ravnog po potencijalima koje je napadač imao, a da na kraju nije pobijedio, u svakom narednom ona bi (bez nekadašnje do zuba naoružane JNA) prošla kao bos po trnju. Nije ni Bosna više “blećak” kakav je bila ‘92-e.

No, daleko nam je još kuća od takvih mogućih dešavanja. Puno je starog zla, nakupilo se i novog, nema iskrenog i efikasnog procesa normalizacije susjedskih odnosa, sama BiH nije ni blizu ozbiljne državne stabilnosti. No, do nokata svakako nije dogorjelo.

Ja, bar, tako mislim. A mislim da, sa svoje strane, Vučić namjerno pretjeruje. Pravi se važan, u predizborne dane želi da izgleda kao “gospodar rata i mira u regionu”. No, možda Vučić zna i nešto što ja ne znam? Valjda zato i razmišlja o iskri koje se ja, iskreno, još ne plašim. Više se plašim da bi ona jednom zaista mogla postati realna opasnost, ukoliko se ovakve Vučićeve, Dodikove i slične “igrarije” nastave.

IZVORVlastimir MIJOVIĆ
PODIJELI