Stisni, pa reci!

Nije lako biti slobodouman, ni u jednom vremenu i ni u jednom režimu. To se, po mom mišljenju, ne bira – čovjek se rodi sa takvim nagonom, sa genom pravdoljubivosti. Druga je stvar, međutim, šta ko radi sa takvom svojom prirodom: da li, potiskujući je u svoj kvadrat prostora, ždere samog sebe ili, glasno izražavajući svoja mišljenja dolazi u situaciju da ga drugi žderu. Nije se, naime, u životu nauživao niko ko postupa po imperativu svoje čovjekoljubive, prkosne savjesti.

Jaki i moćni ne vole one koji im nalaze mane, upućuju prijekore, ponekad protiv njih organizuju i razne vrste pobune. Na njih se odmah napucavaju kerovi režima: da im skrate jezik, da ih proganjaju, maltretiraju, kažnjavaju, zatvaraju, čak i ubijaju.

No, kao što nikad nije manjkalo nakaradne vlasti, nije failo ni kritičara koji su ponekad ličili na kamikaze. Te opasne rabote ovih dana se latila grupa umjetnika iz BiH, Hrvatske i Srbije. Oni su, okupljeni na muzičkom festivalu EXIT, sastavili i potpisali jedno pismo, koje su uredno potpisali punim imenom i prezimenom (da se zna) i uputili ga javnosti ove regije.

vlastimir mijovic

Povodom eskalacije političkih svađa u trouglu Beograd-Zagreb-Sarajevo oni su u svom apelu poručili javnosti da se otvoreno suprotstavi ekstremnoj nacionalističkoj retorici koja je u posljednje vrijeme zavladala regijom, uz sve učestalije fašističke i ultradesničarske parole.

“Zaostala ekstremna nacionalistička retorika, fašističke parole, ultradesničarski javni nastupi i zatezanje odnosa od strane političkih predstavnika u cijeloj regiji, čiji smo svjedoci posljednjih dana i tjedana, djeluju kao da smo svi kolektivno upali u vremeplov! Ali onaj koji nas vuče za nos unatrag! Ista pokvarena priča iz 90-ih, izvađena iz iste ladice”, konstatuju umjetnici. I dodaju:

“Umjesto oni nas da vraćaju, hajdemo mi njih lijepo, i jednom za sva vremena, poslati u tu njihovu prošlost, tamo gdje i pripadaju!”

Povremeno se u regionalnoj javnosti pojavljuju slični apeli, dokaz da glasovi razuma nisu zamrli. Među njima su i slučajevi i tekstovi tipa onog koji je istog dana osvanuo na internet portalu Radija Slobodna Evropa. Pod naslovom: “Srpsko-hrvatsku komšijsku solidarnost uništili su političari”, dva susjeda različite nacionalne pripadnosti, koji žive na sjeveru BiH, objašnjavaju kako ih politika neprestano tjera na netrpeljivost, a život ih, sa svoje strane, upućuje na međusobnu toleranciju i dobrosusjedstvo.

Njihove poruke izrečene su pošteno, ali nadasve hrabro. Mnogi njihovi istomišljenici, čitajući taj reportažni prilog, duboko su uzdahnuli, sa pomulom jekom iz dna duše: Eh…


Jaki i moćni ne vole one koji im nalaze mane, upućuju prijekore, ponekad protiv njih organizuju i razne vrste pobuna. Na njih se odmah napucavaju kerovi režima

I oni isto misle, ali se ne usuđuju da to kažu. Strah od odmazde vlasti, makar i njenog najblažeg ukora, lijepi ljudima flastere na usta. Ne pada im da se s rogatim bodu, čemu ih i uči kompletna povijest čovječanstva. Parola je: Ćuti i trpi! A da bi se nešto promijenilo nabolje, lozinka bi morala biti: Stisni, pa reci!

Mnogi ljudi u ovom regionu zatrovani su mržnjom, često i nesvjesni koliko je ona ovladala nihovom psihom, životnim i političkim nazorima. Nekom cifrom njihova količina ne može se izraziti, kao što je neznana i brojnost onih koji su, uprkos svemu, ostali zdravi, razumni, dobronamjerni. Uvriježeno je ipak mišljenje da “dobri” dominiraju, da je ono što vidimo na javnoj sceni, orgijanje “loših momaka”, samo optička varka, produkt političkog inženjeringa vlasti i medija.

Možda je stvarno tako. No, sigurno je da, i ako je tako, od tog nema nikakve društvene koristi. To što neko psuje zlotvore koji nam kroje kapu, a pri tome usta pritišće jastukom, ima efekat ravan nuli.

Glupavo bi bilo očekivati da se sve to preko noći promijeni, da se “dobri” ohrabre i da svim sredstvima krenu u boj sa svojim zlim gospodarima. Pokret društvenog otpora nastaje i omasovljava se puževom brzinom, dozlaboga sporo. No, stvar je u tome da se ipak osvajaju dragocjeni milimetri. Stoga mislim da će bar jedan posto od svih onih koji su s odobravanjem doživjeli pomenuti apel grupe umjetnika i dvojice povratnika sa sjevera BiH, ipak pustiti svom intimnom glasu na volju.

Onog trenutka kad se slobodoumni solo-glasovi uklope u oveći hor, tog časa ćemo moći računati na to da “mi njih lijepo, i jednom za sva vremena, pošaljemo u tu njihovu prošlost, tamo gdje i pripadaju”

Onog trenutka kad se svi takvi solo-glasovi, nakon dugotrajnog procesa umnožavanja, uklope u oveći hor, tog časa ćemo, kako kažu revoltirani umjetnici, moći računati na to da “mi njih lijepo, i jednom za sva vremena, pošaljemo u tu njihovu prošlost, tamo gdje i pripadaju!”

U golemom društvenom mrtvilu i svojoj malodušnosti, “dobri” još nisu ni blizu spremni na ovakve poduhvate i avanture. Što bi rekli u ratnom Sarajevu: Važno je da se ne puca! A groblja su, ipak, sve punija i punija – žrtava mira. U njemu su streljački vodovi zamijenjeni izopačenim vladama i parlamentima, predsjednicima i ministrima, nacionalističkim huškačima kojim je tim bolje što je njihovim građanima i narodima gore.

Mnogi to znaju, ali rijetki se tome otvoreno suprotstavljaju.

IZVORVlastimir MIJOVIĆ
PODIJELI