Zaštitnica bh. Hrvata

Zija DIZDAREVIĆ

zija-clanak[dropcap]P[/dropcap]Prva hrvatska šefica države Kolinda Grabar Kitarović počeće međunarodnu aktivnost posjetom Bosni i Hercegovinu. To je činjenica koju u BiH treba posebno cijeniti.

Dvije države vezuju granica od preko hiljadu kilometara, zajednička historijska iskustva, politički, etnički, kulturni i činioci i nebrojeni međuljudski odnosi. Posebnost relacije dviju zemalja je i u tome što je granica sa Hrvatskom i granica BiH sa Evropskom unijom.

Kroz historiju, na različite načine, ispoljavale su se pretenzije Hrvatske prema bh. teritoriji i to je ostavilo traga i na današnje odnose. U posljednje dvije i po decenije odnos hrvatskih vlasti i HDZ-a s obje strane granice prema Bosni i Hercegovini bio je ambivalentan.

Nacionalna euforija početkom devedesetih godina prošlog vijeka u borbi za nezavisnost Hrvatske, oživjela je i ideje iz vremena tzv. Nezavisne Države Hrvatske, kvinsliške nacifašističke i genocidne tvorevine, koja je uspostavljena vojnom silom Njemačke Adolfa Hitlera i Italije Benita Muslonija. BiH je bila nominalno dio NDH-a tokom Drugog svjetskog rata.

Želja da se bar u dijelu BiH uspostavi isključivo hrvatski teritorij iskazana je uspostavom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u novembru 1991. i potom Hrvatske Republike Herceg-Bosna u avgustu 1993. koje su vršile vlast na prostoru dominacije Hrvatske demokratske zajednice u BiH, koja je bila ekspozitura centrale HDZ u Zagrebu.

Prisutnost endehazijskog sentimenta vidna je ne samo u grafitima sa ustaškim simbolima i parolama tamo gdje je HDZ na vlasti, već i po tome što ulice u zapadnom dijelu Mostara imaju imena ustaških prvaka i zlikovaca. Redovno se održavaju i mise zadušnice ustaškom poglavniku i čelniku NDH-a Anti Paveliću.

Vođe hrvatskog nacionalnog pokreta i HDZ-u i Katoličkoj crkvi bile su u dilemi povodom referenduma za nezavisnost BiH krajem februara i početkom marta 1992. Na kraju opredjelili su se za podršku samostalnoj bh. državi što je bilo od suštinske važnosti za uspjeh referenduma, njegovo međunarodno prihvatanje i time priznanje nezavisnosti Republike BiH.

Takva odluka hrvatskog čelništva bila je racionalna jer je jačala poziciju vlasti u Zagrebu spram agresije na Hrvatsku iz Srbije i Crne Gore. U prvo vrijeme rata, politički i vojno hrvatske i bh. snage bile su na istoj strani. Ali, ubrzo je došlo do radikalne promjene.

Prvi predsjednik neovisne Hrvatske Franjo Tuđman, kako su svjedočili i njegovi najbliži saradnici, smatrao je da BiH ne treba da postoji i imao je averziju prema Muslimanima (Bošnjacima). Mada je Slobodan Milošević bio predvodnik agresije na njegovu zemlju, Tuđman je s njim planirao podjeliti tada već međunarodno priznatu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. U najkritičnijem momentu udruženo su udarili na BiH. Časnici i pripadnici oružanih snaga Hrvatske ratovali su na području Bosne i Hercegovine protiv Armije RBiH.

Da je bilo drugačije, da su Hrvatska i BiH politički i vojno djelovale zajedno, velikosrpska agresija bila bi mnogo ranije skršena i bez velike vanjske intervencije i Bosna i Hercegovina bi danas drugačije izgledala. Uz ostalo, ne bi se desilo da, zbog sporazuma Tuđman-Milošević, hrvatske postrojbe i stanovništvo napuste Posavinu i druge prostore današnje Republike Srpske.

To je, uz druge (po)ratne okolnosti, uticalo na brojnost i položaj hrvatskog stanovništva u BiH. Mnogi ovdašnji Hrvati su se preselili u Hrvatsku. Ne smije se zaboraviti da je Hrvatska i tokom hrvatsko-bošnjačkog sukoba primila na desetine hiljada izbjeglica iz BiH bez obzira na nacionalnost. Danas je bitno što su Bošnjaci uvažena manjina, a muslimani prihvaćena religijska skupina u Hrvatskoj a prisutni su i u Saboru RH.

Za promjenu odnosa između BiH i Hrvatske u ratnom vremenu zaslužni su Amerikanci. Intrevencijom SAD došlo je prekida oružanih sukoba Hrvatskog vijeća obrane i Armije RBiH i Vašingtonskog sporazuma. Tim mirovnim sporazumo uspostavljena je Federacija Bosna i Hercegovina, bez HR Herceg-Bosne, prvenstveno s ciljem da nakon okončanja ratnih sukoba cijela međunarodno priznata bh. teritorija bude pod tim nazivom.


Sporazum je čak predviđao mogućnost konfederacije Republike Hrvatske i Federacije BiH. Ali, Dejtonskim sporazumom Republika Srpska je prihvaćena kao entitet a Federacija BiH ustanovljena kao drugi. Da Vašington nije spriječio zajedničku vojnu akciju Hrvatske vojske i Armije BiH, koja je bila dio završnih vojnih operacija u Hrvatskoj i odbrane Bihaća, a mogla dovesti do oslobađanja Banje Luke – sve bi bilo drugačije danas u Bosni i Hercegovini i u odnosima sa susjedima.

Politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini karakterišu paternalizam pa i intervencionizam. Osnova takvog ponašanja ugrađena je i u Ustav Republike Hrvatske. U uvodnom dijelu hrvatski ustav dotiče se i teritorije BiH. Među temeljnim uporištima hrvatske državnosti navodi se, uz ostalo, osnivanje Banovine Hrvatske kao dokaz samobitnosti Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji.

Banovina Hrvatska, mada politički dogovorena, nikad nije uspostavljena, kako zbog otpora u tadašnjoj Jugoslaviji (suprostavili su se pobornici autonomije BiH ali i velikosrpski zagovarači koji su tražili cijelu BiH za sebe) , tako i početka Drugog svjetskog rata. U tu neostvarenu Banovinu trebalo je da uđe i znatan dio teritorije BiH i otuda je njeno spominjanje u Ustavu RH krajnje neprikladno.

Hrvatska je svojim ustavom sebi dala za pravo da se miješa u poslove drugih država. Tako piše: «dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske». Eto, Hrvatska je sama sebe ovlastila i za intervencionizam u BiH.

Na toj osnovi prva hrvatska predsjednica je u inauguralnom govoru poručila: «Jedan od najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva jeste položaj i zaštita hrvatskog naroda u Bosni i Herecegovini». Član Predsjedništva BiH i čelnik HDZBiH Dragan Čović bio je vidno obradovan tom rečenicom.

To je povratak na tuđmanovsku politiku prema BiH koju je prekinuo Stjepan Mesić, napuštajući krajem rata HDZ i tokom svog mandata hrvatskog predsjednika. Ivo Josipović je, pak, bio skloniji hadezovskom pristupu BiH i podržavanju posebnosti Republike Srpske i njenog predsjednika Milorada Dodika.

Dobrosusjetstvo je od sudbinske važnosti, ali se ne može graditi s pozicije samoproglašene nadmoći jedne strane

Postavlja se pitanje od koga to treba štiti bh. Hrvate i kako to Grabar Kitarović i drugi u hrvatskoj vlasti misle izvesti? S obzirom na strateško partnerstvo SNSD i HDZ i političko bratstvo Dodika i Čovića, bh. Hrvate treba štititi od Bošnjaka. Elaboracija kompleksa bošnjako-hrvatskih odnosa daleko bi nas odvela. Ali ne bi bilo teško dokazati da su za ovovremenu sudbinu bh. Hrvata, uz velikosrpske agresore, najodgovorniji HDZ i vrh Katoličke crkve u Hrvata.

Hrvatske vođe sad nastoje da se ustavnom reformom obezbijedi političa posebnost bh. Hrvata. S jedne strane to bi značilo dalju teritorijalizaciju nacionalnih interesa u BiH (četiri federalne jedinice od koji je jedna distrikt Sarajevo), a s druge jednakost učešća i uticaja u vlasti bez obzira na brojnost konstitutivnih naroda.

Subotnji Hrvatski narodni sabor posvećen je bio upravo položaju bh. Hrvata i traženju načina da se ostvare hadezeovske nakane. Kolinda Grabar Kitarović i Dragan Čović zagovaraju i novu međunarodnu konferenciju o ustavnom uređenju BiH. HNS-u se obratio pismom i prvi čovjek HDZ-a Tomislav Karamarko, navodeći da se Bosnu i Hercegovinu može urediti samo kao decentralizovanu, pravnu i socijalnu državu, sastavljenu od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima.

Ovo je bezobzirno miješanje u najvažnije unutarpolitičko pitanje BiH. Karamarko, uz to, uslovljava podršku Hrvatske BiH na putu ka Evropskoj uniji rješavanjem hrvatskog pitanja. To je izazvalo žestoke reakcije Demokratske fronte, Socijaldemokratske partije i Stranke demokratske akcije.

Nije dobro što posjeta prve hrvatske predsjednice dolazi u takvoj atmosferi. Na Grabar Kitarović je odgovornost da boravku u BiH da pozitivan ton. Dobrosusjedstvo je od sudbinske važnosti za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku ali se ono ne može graditi sa pozicije samoproglašene nadmoći jedne strane.

PODIJELI