Featured

Šešelj, Kusturica i Karajlić nisu vrijedni ni prezira

25/03/2015

Tabloidizacija javnog mnijenja pravi medijske junake od ljudi patoloških nazora. Umjesto da ih ignoriše kao krajnje amoralne osobe, žuto novinstvo daje riječ ideolozima i braniteljima najtežih zala učinjenih u Bosni i Hercegovini.

zija-clanak[dropcap]P[/dropcap]rivremeno puštanje na slobodu Vojislava Šešelja iz zatvora Međunarodnog suda za ratne zločine i njegov dolazak u Beograd. snažno je nadahnuo komercijalne televizije, a i neke javne servise koji su se, prosto, otimali ko će prije haškog optuženika dovesti pred mikrofone i kamere i dati mu priliku da nanovo iznosi i obrazlaže svoja monstruozna uvjerenja.

Ako je bilo i očekivati takvo što u Srbiji, nikako se ne može smatrati logičnim, profesionalnim pa i normalnim što su se neki bh. mediji jednostavno stavili u službu Šešelja koji ima patološku potrebu za publicitetom.

U posljednje vrijeme Nenad Janković, alijas Nele Karajlić, postao je najtraženija i najeksponiranija ličnost u utrci ovdašnjih medija za popularnošću. Neleta se tretira kao ličnost koju svakako morate imati u programu, na sajtu ili novinskim stranicama.

Njegovi citati kolaju informacijskim krvotokom kao nešto što se mora prenijeti i pročitati

Treća zvijezda novokomponovanog novinarstva, sa sarajevskim pečatom, Emir (Nemanja) Kusturica konstatno je prisutan u bh. medijima – od vašarski koncipiranih do onih s ozbiljnim pretenzijama.

Osim što su značajan dio života proveli u Sarajevu, Šešelja, Kusturicu i Karajlića nemjerljivo snažnije povezuje predanost velikosrpskoj opsesiji.

Iz te vizure, odgovornost za ono što se zbilo tokom agresije, sve do najtežih ratnih zločina, uključivši genocid, sva trojica primarno prebacuju na Bosance i Hercegovce koji su htjeli to i da ostanu, na one koji su se na najdemokratskiji način izjasnili za nezavisnu bh. državu, i, u krajnjem, na žrtve rata.

Drugo, mnogi među njima su se sklonili u blizini, po savjetu onih što su spremali agresiju, s nadom da će za desetak dana Sarajevo pasti, a onda i oni sa sunarodnjacima zavladati glavnim gradom BiH.

Treće, na početku tzv. reintegracije Sarajeva, Momčilo Krajišnik je javno pozvao Srbe sa sarajevskog područja, koje je pripalo Federaciji BiH, da se isele, čak, i sa svojim mrtvima.

Četvrto, tačno je da nije bilo lako biti Srbin u Sarajevu tokom rata a ni danas kada su ubjedljiva manjina. Ipak, prvenstvena odgovornost za to je na njihovim sunarodnjacima s obje strane Drine.

Umjesto da se Šešelja, Kusturicu i Jankovića tretira iz tog ugla, tabloidizacija javnog mnijenja pravi medijske junake od ljudi patoloških nazora. Umjesto da ih ignoriše kao krajnje amoralne osobe, ovdašnje žuto novinstvo daje riječ ideolozima i braniteljima najtežih zala učinjenih u Bosni i Hercegovini. A Šešelj, Kusturica i Janković… nisu vrijedni ni prezira.