15. TKT Fest – sedma večer: Dvojbe, zapitanosti i paradoks Ivana Galeba

Posljednja od ukupno četiri monodrame u programu 15. TKT Festa na pozornicu Teatra Kabare Tuzla iznijela je fragmente romana “Proljeća Ivana Galeba” Vladana Desnice / 1905 – 1967 / u izboru, adaptaciji, dramatizaciji i režiji Juraja Arasa, a u produkciji Teatra VeRRdi iz
Zadra, rodnog mjesta tog danas već gotovo zaboravljenog pisca, izuzetnog stilista, erudita, majstora kratke forme.

Aras ujedno i nosi predstavu, on je glavni interpret Desnice i njegova junaka Ivana Galeba, na njemu sve počiva, od igre do inscenacije i time, ujedno, Teatar Kabare Tuzla daje svoj skromni obol obilježavanju 50. – obljetnice smrti autora.

– Moja identifikacija s “Proljećima” utemeljena je u mom biću i taj put igre promišljanja intimne i društvene stvarnosti, velikih tema ili nevažnih detalja sigurno je utočište i najbolja obrana od “zala i sviju nereda” koji smrtnika čine još smrtnijim tjerajući ga da se troši u konfrontaciji s “realnim sektorom”.

Tako Aras sublimira razloge vlastitog bavljenja i opsjednutosti svojim
sunarodnikom i otkriva nam mogući odgovor na pitanje svih pitanja: zašto baš Desnica?

Na samom početku predstave postaviće nekoliko premisa oko kojih će isplesti kazališno ruho kojim će odjenuti odabrane stranice Desničinog romana.

– Htio sam da ispričam nešto kao moj život ili moje djetinjstvo, a ispao više kao neki irealni dnevnik, ne znam sam da li dnevnik nekadašnjih dana ili ovih sadašnjih ili nekih trećih, nepostojećih dana koji vise van vremena. Uglavnom, jedan neosmišljeni životopis.

– I tako se, ujedno, odmah legitimira kao pripovjedač, ono što će nam u idućih 70 minuta ponuditi trebala bi, dakle, biti jedna prije svega pripovijest, vrlo sugestivno dramski ispripovijedana. No ovaj uvod ocrtava i granice njegova poduhvata i iskoraka u monodramu kojom bi da nas zavede: njenim sadržajem, prije svega, ali i nižući pitanja o smislu i nužnosti postojanja, o paradoksima koji se u ovladavanju tim procesima neminovno pojavljuju, iskaču nekontrolirano na svakom koraku tog puta u neizvjesno.

Na tom maglovitom putovanju unutar sebe, kroz taj introspektivni putopis vlastitim snovima, čežnjama i bludnjama, Desnica će nanizati brojne teme, proturječne i suprotstive samima sebi, na granici fantastike i onostranog, paradoksa i apsurda.

Meritorno, uz povremenu dozu ironije, progovoriće o nepodnošljivoj a žudjenoj samoći u našim životima, o djetinjstvu, mladosti i starosti, zdravlju i bolesti, umjetnosti i položaju umjetnika, prazninama koje nastaju smrću dragih, bliskih bića, o voljama, željama i razočaranjima u življenju, uspjesima i neuspjesima koji krunišu ta ista življenja, o lažima i istinama sa kojima se susrećemo ili ih sami stvaramo.

– Naravno, i o smrti, toj temi nad temama, epicentru i težištu u predstavi kojom se Aras suvereno kreće, ulazeći i najskrovitije nutrine našeg doživljaja svijeta iznoseći ga pod svjetla reflektora. On je glumac ali i lutkar, on se glasom udvaja i njime portretira lica koja igra, lutka mu je drugi Ja na sceni, njegova dvostrukost i neki, zagubljeni i iznenadno ponovo pronadjeni dvojnik, novi identitet, nova stvarnost.

“Jedina istina koja nikada ne stari, koja se ne otrcava i koja ne gubi svoju snagu i aktuelnost, to je smrt! Ali što da se gradi na toj istini?” reći će.

I odmah potom slijedi raščlanjenje ove teme, tog golemog bezdana pitanja bez odgovora:

“Nema beznačajnih smrti. Svaka je smrt jedan sveopći događaj, svačiji događaj, jedan mali kataklizam. Jedna crna rupa bez dna u tijelu kosmosa. Smrt iskupljuje svaki život, ona je jedina u životu što nam se stvarno dogadja…”

I tu prestaje, ili počinje, svaka zapitanost, u područjima smo van granica i obzora. Desnica će često posegnuti za aforizmom, poput iskaza kao što je:

“Obmanjivanje sredstvom istine nesravnjivo je podlije nego obmanjivanje sredstvom laži”, ili “Čovječanstvo je već dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo, a da bi mu trebalo fabulirati”, to su ti iznenadni upadi njegova junaka Ivana Galeba u stvarnost, u svijet u kojem živimo, Aras ne preza od toga da nam prezentira i taj segment njegova romanesknog i često izrazito esejističkog literarnog štiva.

Dodirnuće, na trenutak, i prirodu kazališne umjetnosti tvrdnjom:

“Predstava nije sušta realnost ali nije ni puka proizvoljnost” i ponovno uploviti u to nepregledno more dvojbi, suprotnosti, protivurječnosti i paradoksa na kojima ova mudra i dobrodošla teatralizacija tog Desničinog djela počiva, a završava smirenom rezignacijom:

“Na koncu svih staza stoji šutnja i mir sa svime…”