Kultura

Mlada književnica

Bastašić: Nisu nam problem nacija i vjera, već političari

07/11/2021

Ona sama se trudi da nešto pokrene i promijeni u svom mikrokosmosu , da piše, da povezuje ljude, naročito one sa područja bivše Jugoslavije.

Mjesto rođenja Zagreb, 1986. godine. Sjećanja na rodni grad su blijeda, priča Lana Bastašić za Deutsche Welle. Tek uspomene na vrtić u koji je majka redovno vodi i zvuk tramvajskih šina. A onda sa pet godina, za nju sasvim neočekivano i neobjašnjivo preseljenje kod bake na selo u Bosni. “Svi oko mene su odjednom govorili drugim akcentom, što mi je bilo jako čudno. A i ja sam njima bila čudna jer sam ja govorila ´zagrebački`. Tu sam počela spoznavati šta znači biti drugačiji. I upravo to iskustvo da si negdje tuđi je ono čega se najviše sjećam.”

Lana je, priča dalje, imala spokojno i lijepo djetinjstvo u Banjaluci, iako je bio rat. Tek poslije je shvatila da je to bilo tako jer je imala “pravo ime na pravom mjestu u pravo vrijeme”. “No kroz maglu se sjećam da odjednom neke djece više nije bilo u razredu, jer su otišla, druga su promijenila ime. Odjednom smo imali vjeronauku i morali da pišemo ćirilicom, ali kad si dijete sve to ne shvataš, misliš, no dobro, odrasli su malo čudni i prihvataš njihova pravila. Tek kasnije sam shvatila zbog čega je to bilo tako i kako je drugoj djeci bilo daleko teže nego meni, a ja toga nisam bila svjesna”.

Ta sjećanja je Lana Bastašić već kao djevojčica počela da prerađuje kroz pisanje. Objavljuje prvu zbirku priča “Tajni pigmenti” već sa 15 godina. Piše i poeziju “Naivni triptih o Bosni i umiranju” tri godine kasnije. Studira filologiju u Banjaluci, ali sanja o tome da ode. I odlazi. Prvo u Prag, a onda u Barselonu. gdje uređuje književni časopis Carn de Cap (“Meso glave”) i vodi školu kreativnog pisanja. I sama piše. 2018. godine izlazi njen prvi roman “Uhvati zeca”, koji dobija mnogo pohvala i biva nominovan za Ninovu nagradu za najbolji roman te godine. To joj jako imponuje jer su nositelji te nagrade neka od najvećih imena jugoslovenske literaure, Krleža, Kiš, Kovač, kaže.

U knjizi piše o prijateljstvu dvije Bosanke, Bošnjakinje Lejle i Srpkinje Sare koje zajedno putuju u Beč da traže Lejlinog brata Armina. Priča o odrastanju, prijateljstvu, odlasku iz domovine. “Uhvati zeca” dobija vrlo pozitivne kritike, roman je preveden na 12 jezika, dobija Književnu nagradu Evropske unije za BiH 2020. godine. Ove godine je objavljen prevod i na njemačkom jeziku pod nazivom “Fang den Hasen” i oduševljava ovdašnje literarne kritičare ali i čitatelje.

“To me jako raduje ne samo zbog toga što je njemačko literarno tržište najveće u Evropi, već i zato što tamo živi toliko naših ljudi koji imaju slične sudbine poput Lejle, Sare i Armina”.

Lana Bastašić u međuvremenu živi između Barselone, Beograda, Zagreba i katkad Sarajeva. U glavnom gradu BiH je 2019. godine živjela kao tzv. gost-autor.

“Obožavam Sarajevo i tamo imam mnogo prijatelja. U Sarajevu su mi izašle dvije knjige” .

Izjave pojedinih političara, poput Milorada Dodika, da je to “muslimanski grad” smatra očitovanjem onih punim predrasuda koji nikad istinski nisu bili u Sarajevu i koji žive u nekim svojim mjehurićima.

U Banjaluci se već odavno ne osjeća kao kod kuće: “Morala sam da odem iz Banjaluke, da to nisam uradila danas bih bila jako ogorčena. Vraćam se katkad jer mi je tamo porodica. Sa mojom knjigom tamo ne mogu mnogo da započnem. Strašno mi je kao odem tamo. Isti političari na televiziji, retorika devedesetih. A obični ljudi kao paralizirani jer vjeruju da ništa ne mogu da promijene. A mogli bi”, smatra ona.

Ona sama se trudi da nešto pokrene i promijeni u svom mikrokosmosu , da piše, da povezuje ljude, naročito one sa područja bivše Jugoslavije. Ima bosanskohercegovački i hrvatski pasoš, s ovim drugim lakše putuje. Ali, BiH joj je u srcu i želi da ta zemlja prestane biti poligon političkih razračunavanja čije su žrtve svi njeni građani, a naročito mladi, kaže: “Nije nam problem u naciji i vjeri već u činjenici da u toj zemlji nemamo perspektivu. Tako je i u zemljama u okruženju. Mi Postjugosloveni svi odlazimo. tražeći negdje drugdje mjesto pod suncem”

Ona je ipak ,dodaje, optimista. A zna da su to i mnogi mladi ljudi sa područja bivše Jugoslavije. Vjeruje da njihovo vrijeme tek dolazi. A i njeno. Prezentira svoju knjigu “Uhvati zeca” i na literarnim večerima u Njemačkoj. I radi na novom romanu. Temu svog novog djela ne želi otkriti, tek inaglašava:

“Obožavam Jamesa Joycea, On je živio u Trstu. Parizu i Zürichu, a vječna inspiracija mu je bila Irska i rodni Dublin. Tako ću i ja cijeli život pisati o Balkanu”.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.