Kultura

Bh. književnik i imam

Garić: Kao imam širim pozitivu,a kao pjesnik pratim život koji izmiče pred očima

02/04/2020

Riječi ohrabrenja u ovim vremenima su potrebne svakom čovjeku

Pisanje se smatra usamljeničkim poslom koji sam po sebi treba samoizolaciju. Ali šta kad je samoizolacija nametnuta, da li je to razlog više za pisanje ili za otpor. O posljedicama izolacije, pisanju, ali i ulozi imama u vremenu krize govoro je za Fenu Adem Deniz Garić, bh. književnik i imam na službi u džematu Bošnjačke islamske zajednice Erie (Irije) Pennsylvania (Pensilvanija) u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD).

– U trenucima probranih samoća – recimo čitalačkih, mogućnost samospoznaje je veća i samim tim potreba za grupnom identifikacijom je utoliko manja. Potreba za pripadnošću je izraženija što je masa veća. Barem je kod mene tako. Moram priznati da nikada nisam imao u pisanju disciplinu, u smislu da navijem sat u pet, svako jutro, otvorim laptop i pišem. U tom pogledu ovih se dana u velikoj mjeri samodisciplinujem. Nametnutu, karantensku samoću, iskoristio sam kao priliku za podizanje ciljane ljestvice, tako da sam odlučio svake noći da pišem. Biram noć, jer mi jutra i nisu baš omiljeni dio dana -istaknuo je Garić.

Adem Deniz Garić kaže da mu je poezija prvotno književno iskustvo, kao piscu, ali da je usred ovog ludila u kojem je cijeli svijet zatečen i zatočen, konačno iskoračio u nepoznat teritorij – kratke priče.

– Konkretno, u mom slučaju, čini mi se da sam ovo bunilo krize i straha nekako uspio prekomponovati u svakodnevni “ritam itikafa”. I moram priznati da mi odgovara – ustvrdio je.

Prije tri godine Garić je otišao na službu u Sjedinjene Američke Države u spomenutu Zajednicu Erie, jednu od najstarijih zajednica – džemata.

Na prostoru grada Erie i šire, pojašnjava Garić, prema nezvaničnim podacima živi između dvije do tri hiljade ljudi s bosansko-hercegovačkim korijenima koji su se počeli organizovati kao kolektiv iz potrebe očuvanja jezika, kulture, tradicije, i vjere u konačnici, u zemlji koja male zajednice, male narode, a naročito pojedince uvlači u mašineriju totalne asimilacije.

– Od onih prvih, pa evo do trećih, a vrlo brzo i četvrtih generacija. Većina je, s obzirom na godine provedene u nepoznatom svjetu, vrlo dobro napredovala posebno u ostvarenju materijalnog, što američki sistem omogućava svakom – naglasio je.

I dok pisanje traži samoću, posao imama je suprotnost. Garić objašnjava da je imamski poziv takav da zahtijeva stalnu interkaciju s ljudima.

– Imam je onaj koji vodi, ne samo kada je sve potaman, nego i kada dođu periodi straha, neizvjesnosti i krize. Riječi ohrabrenja u ovim vremenima su potrebne svakom čovjeku. Naročito se to dalo primijetiti u onim prvim danima panične kupovine i straha. Kako su ljudi bića navika, većina je početni strah počela mijenjati sa sveprisutnijom dosadom i neizvjesnošću. Navikli se na karantenu, u smislu da su se pomirili s postojećim stanjem, jer život ide dalje i ne čeka, ali su isto tako i dalje ranjivi i potrebna im je živa riječ – smatra on.

Komunikacija sa Zajednicom, putem savremenih pomagala, kako objašnjava Garić, svakako je došla do izražaja u ovim danima. Tako se mektebski časovi i časovi Kur’ana održavaju online, predavanja isto tako, a sve u cilju, da ljudi osjete onu bliskost koju im džamija, odnosno Zajednica pruža.

– Bogomolje su širom svjeta i danas tu, ali isto kao da ih i nema. Ovaj nas period uči da bogomolje i zajedničke molitve, bez obzira o kojoj se religiji radilo, ne trebaju dragom Bogu, već ljudima. Ljudi su ustvari najljepši ukrasi svake bogomlje, a samim tim bi trebali biti takvi i jedni drugima. Kao imam sam obavezan da širim pozitivu među svijetom, živim riječima, koliko mogu, a kao pjesnik da dokumentujem vlastite misli, osjećanja i život koji izmiče pred očima – mišljenja je Garić.

Na pitanje kako je kriza prihvaćena unutar zajednice kojoj pripada, Garić navodi da su reakcije bile dramatične kao i svuda. Posebno onih prvih nekoliko dana panične kupovine.

– Sad se smirilo, koliko toliko i ljudi se navikavaju polako. Naši ljudi u Americi moguće bolje i lakše podnose ovaj udar na psihu i stomak. Prvo, jer gaje tradiciju porodice, komšiluka i vjere, a drugo zahvaljući kulturi domaće ishrane. Šalim se tako s našim ljudima ovih dana pa kažem da su ovo brašna, ulja i šećera što je bilo po Iriju, izgleda sve Bosanci pokupovali – istaknuo je.

Adem Deniz Garić, govoreći kakvim nas ljudima čine krize poput ove, kao i strah koji izazivaju, kaže da nas gorim ili boljim čine naši postupci. Postupci koji su produkt naših misli, odluka i stavova. Kako je podvukao, hranimo li se negativnostima, strahovima i svakodnevnim niskim porivima ne ulažući intelektualni napor, ne koristeći potencijale mislećih bića, sasvim sigurno ćemo izgraditi isti takav svjetonazor (pogled na svijet i dešavanja u njemu, ali i vlastitim životima) – nesiguran, nizak i nadasve negativan.

– Naša djela će u tom slučaju o nama govoriti kao o lošim ljudima. Postoji jedan hadis koji govori o tome kakav bi mentalni stav trebala imati osoba (vjernik naročito), pa čak i u momentima ‘najvećeg straha’ prikazanog u drami Sudnjega dana. U hadisu stoji ovako: “Ako držiš sadnicu u svojoj ruci, a Sudnji dan je već nastupio, čak i tad, bez imalo dvoumljenja, treba tu sadnicu da posadiš”. Sadnica u ovom kontekstu može biti konkretna sadnica, ali isto tako i dobro djelo s kojim ne treba čekati – mišljenja je on.

Komentirajući atmosferu u gradu Erie, Garić kaže da se i tu virus ubrzano širi te je u gradu i okolici sa prošlosedmičnih šest, broj oboljelih porastao na devetnaest, dodavši da postoje oni koji su svakako ugroženiji od ostalih, kao i svugdje uostalom. A unutar džemata Erie, kako navodi, nema zaraženih ni oboljelih.

– Koliko god je američko društvo otvoreno, u velikoj mjeri ono je i dalje konzervativno i nepovjerljivo prema drugom i drugačijem, odnosno prema svemu što nije bijelo i američko. Mnoge su etničke skupine stigmatizirane, od Afroamerikanaca i Južnoamerikanaca, a u zadnje vrijeme tiha se represija provodi posebno nad Amerikancima azijskog i bliskoistočnog porijekla, odnosno Kinezima i Irancima – podvukao je.

Garić objašnjava da iz perspektive osobe koja već neko vrijeme, tačnije tri pune godine, živi na području Sjedinjenih Američkih Država, može da kaže da Amerikanci zaziru od maski, pa čak i od onih koji ih nose.

Smatra da jedan od razloga zbog kojeg se većina Amerikanca, uključujući i naturalizovane, pribojava koronavirusa nije bolest sama po sebi ili strah od smrti, već nešto za zapadnog čovjeka mnogo mnogo strašnije i neizvjesnije. A to nešto, pojašnjava Garić, otkriva se u novim računima koje dostavljaju osiguravajuće kuće, u slučaju bolesti koja podrazumijeva ležanje u bolnici i neophodni tretman i u slučaju koronavirusa.

– Da ne govorimo o onima koji to famozno osiguranje nikako nemaju, kao što smo mi, moja porodica, ali i mnogi drugi koji trenutno ne mogu sanjati u zemlji snova o tridesetipethiljada američkih dolara, koliko prema tekstovima koji kruže internetom, tretman liječenja bolesti izazvane koronavirusom košta. Sve da su navodi koji kruže netačni i spadaju u fenomene teorija zavjere, surovo kapitalističko okruženje daje povoda da se i o tom ‘strahu’ dobrano promisli. Stoga, krilatica ‘Sjedi kući’, u Americi u vrijeme korone poprima daleko kompleksnije značenje, o čemu će se tek razvijati kojekakve analize – zaključio je u razgovoru za Fenu Adem Deniz Garić, bh. književnik i imam na službi u džematu Bošnjačke islamske zajednice Erie (Irije) Pennsylvania (Pensilvanija).

Komentari

Autor: Fena

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.