Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Glumac iz kultnih fimova

Igor Galo opisao prvi susret sa Šibom Krvavcem: “Slušaj mali”

igor galo5

Galo je glumac koji iza sebe ima oko 70 filmova, domaćih i stranih, a o kakvom glumačkom talentu je riječ pokazuje i činjenica da je s nepunih 25 godina zabilježio čak osam glavnih uloga na filmu

Scena iz kultnog filma “Most”, bosanskohercegovačkog autora Hajrudina Šibe Krvavca, snimljenog 1969. godine, u kojoj Zavatoni (Boris Dvornik), kako bi spriječio njemačke vojnike da živog uhvate njegovog druga Bambina (Igor Galo), uzima dinamit i baca ga uz riječi: “Ne boj se, Bambino”, još uvijek je duboko urezana u sjećanja velikog broja ljubitelja ovog filma, ali i cjelokupne ex-yu kinematografije.

Igor Galo, koji tumači lik Bambina u ovom filmu, ovih dana boravi u Sarajevu, a povod njegove posjete je promocija monografije “Hajrudin Krvavac”. Riječ je o projektu iza kojeg stoji Udruženje rediteljica i reditelja u BiH, na kojem će Galo učestvovati kao jedan od promotora.

Galo je glumac koji iza sebe ima oko 70 filmova, domaćih i stranih, a o kakvom glumačkom talentu je riječ pokazuje i činjenica da je s nepunih 25 godina zabilježio čak osam glavnih uloga na filmu. Sve to bez ijednog časa glume. Galo je u Zagreb otišao na studij šumarstva, gdje je “usput pomalo glumio”. Ipak, kako zna kazati, put ga je odnio glumačkim drumom, a ne šumom.

Kada je riječ o filmovima Hajrudina Krvavca, osim u “Mostu”, Galo je igrao i lik Mališe, također u kultnom i veoma popularnom filmu “Valter brani Sarajevo”. Najznačajniju ulogu u stranim filmovima ostvario u filmu Gvozdeni krst (Cross of Iron), u režiji američkog autora Sama Peckinpaha. Riječ je o njemačko-englesko-jugoslovenskoj produkciji s budžetom od 6.000.000 dolara.

U razgovoru s novinarom AA, Galo se prisjeća prvog susreta s Hajrudinom Krvavcem u Zagrebu, angažmanu na njegovim filmovima “Most” i “Valter brani Sarajevo”, o glumi, kolegama, ali i o drugim temama.

 

Prije samog razgovora, zajedno s Galom prošetali smo starim dijelom Sarajeva. Imao je priliku obići lokacije na kojima je nekada snimao “Valtera”. Tačnije, ulice na kojima je na filmu vozio motor, kao i Kazandžiluk, gdje je skrivao ilegalce u bijegu od njemačkih vojnika. Sjeća se prvog dolaska u Sarajevo te momenata kada je, kako ističe, prvi put probao sutliju i tufahiju. Za Sarajevo kaže kako ga je uvijek doživljavao kao prostor idealan za život.

Prva uloga na filmu “Imam dvije mame i dva tate”

Galo podsjeća kako je prvu ulogu ostvario u filmu “Imam dvije mame i dva tate”, hrvatskog autora Krešimira Golika, snimljenog 1968. godine. Dodaje kako je znao da Šiba traži glumca koji će tumačiti lik Bambina u filmu “Most” te kako vjeruje da ga je Šiba Krvavac vidio upravu u filmu Kreše Golika.

“Bambino je trebao biti jedan mlad dečko, ali je ipak trebao imati nekog iskustva, da nije baš dječarac. Na akademijama se već nije mogao dobiti takav dječak, koji je mlad i lepršav. Tako da ga je on tražio u nekom međuprostoru. Dakle, neko ko nije profesionalni glumac, a da opet ima jednu prostodušnost i iskrenost, koju je našao u meni”, pojašnjava Galo.

Dalje navodi kako je kasnije saznao da se za njega raspitivao kod reditelja Kreše Golika, podsjećajući kako tada nisu postojali menadžeri koji bi zastupali glumce, već su kolege reditelji prisno sarađivali i bili jedni drugima od pomoći, za razliku od današnje situacije.

-“Slušaj, mali, ja sam našao svoga Bambina”

Na pitanje kakav je bio prvi susret sa Šibom Krvavacem, Galo odgovara kako se to desilo u zagrabačkom hotelu Palas, mjestu koje je bilo centar kulturnih zbivanja, gdje je sjedio Miroslav Krleža i neki eminentni političari.

“U svakom slučaju, tu je bio jedan kulturni milje. Ja do tada nisam nikad bio u tom hotelu. Kada sam vidio Šibu, on je sjedio i prvo što me zapanjilo je to kad sam čuo kako govori. Jer, ja sam devet godina prije toga kratko živio u Sarajevu, kamo sam došao iz Osijeka, i tu sam, na Grbavici, pohađao osnovnu školu. Tada sam upoznao tu neku raju s tim govorom i jezikom, koji je meni bio nevjerovatno simpatičan”, priča Galo.

Kaže kako je tokom susreta sa Šibom u Zagrebu, imao priliku nakon devet godina ponovno čuti taj izvorni sarajevski govor.

“Karakteristika Šibe je bila da je on upotrebljavao te neke benigne psovke kao poštapalice da se bolje izrazi. To je meni bilo fascinantno. Ja sam otkidao od smijeha, slušajući ga. On me pita: ‘Zašto se ti, mali, smiješ?’ Ja sam odgovorio kako me podsjetio na govor koji mi je mnogo nedostajao”, navodi Galo te dodaje kako je Šiba onda rekao:

“Znaš šta, mali, ja sam našao svoga Bambina. Ovako, 1. marta da se nacrtaš u Splitu. Zaboravi na cure, nemoj da se slučajno zaljubiš. Kad završimo snimanje, biće cura koliko hoćeš. Slobodan si. U martu se vidimo u Splitu”, prisjetio se Galo, dodavši kako je od okupljanja u Splitu za snimanje filma “Most” prošlo tačno pola stoljeća.

Govoreći o Šibi Krvavcu i o tome kakav je bio njegov odnos prema filmu, Galo naglašava kako se od Šibe nikada nije moglo čuti da kaže da je ono što on radi umjetnost ili da je on umjetnik.

“Dok sam ga posmatrao na setu, rekao bih da je uvijek bio radnik, onaj koji je kopa, kod kojeg se moglo primijetiti da gori za onim što želi. Takav dojam sam stekao kod još nekih reditelja u Jugoslaviji. Krešu Golika nisam nikada čuo da je rekao za ono što radi da je to umjetnost, a njegovi filmovi su umjetnički. Tako je bilo i sa Šibom”, kazao je Galo.

Za Hajrudina Krvavca ističe da je bio čovjek koji u trenutku kada je radio to što je radio nije bio shvaćen u punoj mjeri. U tom konteksu, podsjeća kako je film “Most”, koji je u to vrijeme otvorio Pulski festival, bio popljuvan od strane kritičara.

Mnogi su Šibu pokušali kopirati, čak i Amerikanci

“Većina naših ljudi koji su tada tumačili film oslanjali su se jednim uhom na ono što svijet misli. Malo je bilo onih koji su realno imali otvorene oči i koji su to mogli analitički vidjeti, tako da većina tih reditelja nije tipovala na ‘Most'”, rekao je Galo, te dodao:

“To je ono porazno za tu vrstu priče. Prođe 30 godina i sad se ti isti kunu da su to najbolji svjetski filmovi tog žanra. Jer, žanr partizanskog filma je pojam koji ne postoji, osim u jugoslavenskoj kinematografiji. Imate ratne, ovakve, onakve, ali nemate partizanski film. Jedan od pionira takvog žanra je apsolutno Šiba Krvavac, i neki drugi, u manjoj mjeri. To što je Šiba napravio u svjetskim razmjerama mnogi su htjeli kopirati, čak i Amerikanci. Oni su snimili nastavak ‘Mosta’ pod imenom ‘Desetina s Navarone’ (Force 10 from Navarone, 1978). Tu je igrao Robert Shaw. Međutim, ni blizu nisu dosegli tu razinu gledanosti, a mnogo više novca su uložili. Taj recept nije takav da ga jednostavno skinete. To je fascinatno za svjetsku kinematografiju.”

Da je Galo “legao” Šibi pokazuje i činjenica da mu je tri godine kasnije dao ulogu i u kultnom filmu “Valter Brani Sarajevo” iz 1972. godine, a glumac Galo tumačio je lik Mališe.

Galo ističe kako nakon uspjeha filma “Most”, niko nije ni sanjao da bi “Valter” mogao postati ono što je danas. Naglašava kako ni sam nije vjerovao da nakon “Mosta” nešto može biti tako kompaktno i prodorno, iako je, kako kaže, u dramaturškom i filmskom pogledu “Most” vjerovatno bolji film.

“Međutim ono zarazno što je izazvao ‘Valter’ je ta dimenzija na osnovu koje je on više od filma. Nešto što je prepoznato u Kini i Rusiji, to su dakle vrijednosti koje su ti narodi shvatili kao nešto kroz što su prošli. To im je bilo vrlo blisko, ljudska vrijednost otpora zlu, ta jedna ljudska angažiranost pojedinca da se bez kalkulacije žrtvuje za neko dobro. To je zaista nešto što je fascinantno, u oba ova filma”, pojasnio je Galo.

Naglašava kako se sam ponekad pita koliko je ljudi samo u Kini gledalo “Valtera”, te dodaje kako se ovaj film u Kini vrti punih 45 godina.

“Po našoj procjeni, gledalo ga je oko 11 milijardi ljudi. Kada smo bili na premijeri u Pekingu, čovjek je došao s kćerkom, unukom i praunukom da gledaju film. Generacije su se izmjenile kroz film i to je fascinatno”, istakao je Galo.
Ispričao je i angdotu prilikom posjete Kineskom zidu, tokom posjete Kini:

“Tada su oko mene bile četiri kamere, foto aparati. Tu je bila jedna grupa turista iz Australije, koji su svog vodiča pitali ko sam ja pa Kinezi slikaju samo mene. Oni su odgovorili da je to jedan od najpopularinji glumaca u Kini.”

-“Bata Živojinović nije bio ništa impresivno za mene, samo drug”

Na pitanje koliko mu je kao mladom glumcu značilo to što je s manje od 25 godina imao priliku dijeliti scenu s glumačkim bardovima tog vremena, Batom Živojinovićem, Ljubišom Samardžićem, Borisom Dvornikom, Reljom Bašićem i dugima, Galo odgovara kako je on kao padobranac ušao na film.

“Uđete u jedan film gdje igraju Relja Bašić, Fabijan Šovagović, Mia Oremović, Vera Čurić, i sad vi tu trebate biti kao na nekoj ravnopravnoj osnovi. Ako preozbiljno shvatite svoj zadatak, najvjerovatnije ste propali. Ako to shvatite kao igru, što je meni i bila, možete imati grešaka, ali se može vidjeti neka zaigranost i neka druga dimenzija koja na svoj način osvaja i dopire do publike. Ja nisam imao kompleksa i opterećenja s tim jer ja njih praktično nisam ni poznavao. Nisam poznavao jugoslavenski film. Tako da za mene Bata Živojinović nije bilo ništa impresivno, on je za mene bio drug. Imao sam sjajne odnose s njima jer su me tretirali kao partnera, ali bez konkurencije. Šiba je to znao fantastično kanalizirati, volio je svoje glumce i nije dao na njih. Produkcija je imala neke svoje želje, međutim mi smo bili izolirani od toga zato što je kišobran koji je glumce štitio od kiše bio on sam, Šiba”, kazao je Galo.

Galo je prošle godine na Festivalu igranog filma u Puli dobio nagradu “Fabijan Šovagović”, koja je jedna je od najprestižnijih hrvatskih nagrada, a dodjeljuje se glumcu ili glumici čije je djelovanje ostavilo veliki trag u povijesti hrvatskoga filma.

“Susret sa Šovagovićem na filmu je praktično bio moj prvi kontakt s filmom. Stvarno sam bio fasciniran tom veličinom. Prođe za čas 50 godina i odjedanput dobijete nagradu čovjeka s kojim ste bili na setu. Nagradu dodjeljuje Udruženje flimskih redatelja Hrvatske. To je struka. Ponosan sam na to, posebno što nosi ime Fabijana Šovagovića. Mislim da je to jedan fini krug koji počne kao igra, bar u mom slučaju, tako je sad dobio jednu relativno ozbiljnu priču, iako mislim da ne bi i dalje trebala biti ozbiljna, već otvorena u toj komunikaciji za nove filmove i uloge”, zaključio je Igor Galo.