Kultura

Kako je govorio Benjamin Filipović: Bosancu je najteže u svojoj avliji

20/07/2017

Dvedesetog jula 2006. godine, u 44-oj godini, umro je Benjamin (Benjo) Filipović poznati bh. filmski režiser, autor filmova “Dobro uštimani mrtvaci”, “Praznik u Sarajevu”…

“Dani” su objavili intervju sa ovim režiserom 2005. godine, a u njemu Filipović govori o svom radu, Sarajevo film festivalu, publici, piratima, o nagradama kaže “Onaj ko prezire nagrade – nema ih, dok mi koji ih imamo kažemo da su dobrodošle”.

Intervju, kojeg je radio Eldin Hadžović, pronašli smo u arhivi Infobiroa kojoj Fokus.ba ima pristup.

Redatelj “Dobro uštimanih mrtvaca”, filma s kojim je otvoren 11. Sarajevo Film Festival, govori o svom djelu, festivalu, publici i piratima Benjamin Filipović: “Nisam htio napraviti ni komediju, ni dokumentarac o BiH”

S kojim pretenzijama autor radi film? Da li očekuje nagradu na nekom od festivala?

Filmovi se ne prave zbog nagrada. One jesu drage svakome, ali je svako ko pravi film za nagradu neozbiljan. To je isto kao da sa jedanaest godina počneš igrati fudbal samo zato da bi jednoga dana zaigrao u Barceloni. Reditelj želi ispričati svoje priče, iskazati svoje želje, strahove, sekiracije, nade, patnje, mržnje…

Nagrade jesu dobrodošle, ali se filmovi ne prave zbog njih, već da bi bili zapaženi kod publike i kod ljudi koji su povodom nekog festivala u žiriju. Onaj ko prezire nagrade – nema ih, dok mi koji ih imamo kažemo da su dobrodošle. Festivalski život filma i jeste bitan zato što se na taj način potvrduje i pred publikom i pred ljudima koji su taj film napravili. Moram ponoviti da ne pravimo filmove kako bismo kao pigmalioni išli okolo i skupljali nagrade. Raduje me da ćemo se pojaviti na još desetak festivala. To je meni dobar znak da smo razumljivi i van sarajevsko-zeničke kotline.

Dakle, niste razočarani činjenicom da “Dobro uštimani mrtvaci” nisu dobili nikakvu nagradu na ovogodišnjem SFF-u?

Kako ću biti razocaran?! Prosječna ocjena publike je bila 4,4 i time smo zadovoljni. Da smo dobili 2,6 – bilo bi opasno, zapitali bismo se šta smo to napravili. Žiri je ocijenio kako je ocijenio, zadovoljni smo da smo ušli u jedanaest odabranih koji su se takmičili. Poenta je: kad pristaneš da se trkaš, onda pristaješ i na ishode trke.

Da li ste Vi lično zadovoljni konačnim rezultatom, odnosno filmom? Ima li onog famoznog moglo je biti bolje?

Film je trebao biti upravo ovakav kakav jest. Moglo je biti i gore. Nakon što sam odgledao film, slušao sam reakcije publike, pratio reakcije kritičara, ali ne one javne, već one kuloarske (koje se često razlikuju), i naišao na podijeljena mišljenja.

Jedni su govorili da ste napravili sjajan film, dok su ga drugi usporedivali sa “Tesnom kožom”?

To je jako dobro. Onda imamo kontroverzan film (smijeh)… To je još uvijek duplo bolje nego da su svi rekli da je na nivou “Tesne kože”.

Pa, da li su “Dobro uštimani mrtvaci” trebali biti komedija, ili svojevrsno ogledalo BiH?

Nisam htio napraviti ni komediju, ni dokumentarac o BiH. Osnovna ideja kojom sam se vodio bila je da posložim četiri price, u kojoj bi svaka za sebe govorila o karakterima koji su junaci tih priča. Ti karakteri mogu biti paradigma, metafora, ili neko opšte mjesto za vrijeme u kojem živimo. Sve smo uokvirili pricom o smrti, mrtvačnici, koja eventualno sugeriše način na koji mi ovako izlomljeno, staccato, živimo. Sve je to uronjeno u jedan poetički prostor pisanja zašto ti moji junaci nisu u stanju ostvariti svoj bosanski san. Ali, moj film jeste crna komedija. To jesmo htjeli napraviti. Stavljajući sondu u karaktere, vrijeme i prostor, potpuno je logično da pravimo tragikomediju. Za tragedijom nema potrebe, jer u njoj živimo, a komedija – ah, ništa nema smiješnoga u našoj tragediji. Onda nisu u pravu oni koji ga usporeduju sa “Tesnom kožom”. Ogromna je razlika između smiješnog i duhovitog, a mislim da smo napravili duhovit film.

Šta za umjetnika, redatelja, predstavlja javnost? Koliko Vam znače kritike?

Nažalost, kod nas nema relevantne filmske kritike. Ona je nestala sa smrću Ace Štake. Filmski kritičari su ljudi koji pišu kritike, eseje o filmu; gledaju i doživljavaju film, znaju sve o njemu, misle o njemu, poznaju autore, znaju estetsko-eticke domete pojedinih autora i kinematografija. I tako 365 dana u godini. Kod nas nema takve filmske kritike, mada držim da je kritika vrlo bitan korektiv za svakog autora.

Tu se autori dijele u dvije grupe: jedni su oni koji čitaju i poštuju kritiku, odnosno stavove kritičara, a drugi čitaju kritike a lažu da ih ne čitaju. Pritom, ova druga grupa ima još izraženiji stav prema kritici, pa u sebi pizde zbog odredenih kritika. Ja lično čitam kritike i trudim se da iz njih izvučem neku pamet pa da te greške ne ponovim u sljedećem radu. Zovu me prijatelji iz inostranstva i govore mi kako sam sjajan film napravio. Pitam ih otkuda znaju, a oni kažu da su čitali u novinama. Mislim da je sasvim OK kad su kritike podijeljene. Pravimo filmove da ih prodamo, nekada van Jugoslavije, a danas van granica BiH, i naravno da pokušamo privući pozornost, ne samo kritičara ili ljudi koji dolaze u Sarajevo nego i šire.  Evo, mi smo prije sedam dana potpisali ugovor sa distributerom Claudeom Nuccijem, koji je ustup io prava za svjetsku distribuciju “Dobro uštimanih mrtvaca”.

Šta ako imamo slučaj kriticara koji privatno o djelu misle sve najgore a u svojim medijima pišu panegirike o istim djelima, pa imamo podjelu na javnu i kuloarsku kritiku? Naša je javnost pogotovu sklona da neko djelo a priori popljuje ili okuje u zvijezde, prije nego što to djelo bude i predstavljeno u javnosti?

Čovjek bi trebao biti spreman da argumentirano brani tezu koju zastupa, ma čime da se bavi. Ovo je mala sredina, mi se srećemo tu i tamo i tu je diskurs jasan: “Gdje ću ti reć’ da ti film ne valja”, ili “ružna ti je žena”, ili “vidi mu glave”? (smijeh) Ali, zato jesmo tu gdje jesmo. Ali, znam i ko šta prica po tim kuloarima, nisam ni ja balavac. Vidiš po načinu na koji te neko tapše po leđima. Ali, to nije moj problem.

Ali, mi imamo i sjajne umjetnike koji puno više postignu vani nego kod kuće, jer ih domaća publika, uslovno rečeno, ne razumije?

Pa, naravno, o tome sve vrijeme govorim! Bosancu je najteže u svojoj avliji! Tu stalno navodim ovaj primjer: U decembru 1980. godine u Varšavi je održan pijanistički konkurs na kome je nastupio tada mladahni Ivo Pogorelić, nakon što je završio konzervatorij u Rusiji.

Prvo mjesto je dobio jedan ruski pijanist za kojega niko poslije toga nije čuo, dok je drugo pripalo Pogoreliću. Zahvaljujući tome što je osvojio drugo mjesto, postao je svjetski popularan. Svi su jugoslavenski mediji na naslovnici donijeli vijest o najvećem geniju, što je istina, ili jako blizu istine.

Međutim, poenta je u tome što dan prije tog natjecanja niko u zemlji nije nikada čuo za Pogorelića. On za 48 sati ništa bolje nije svirao taj klavir. Ali, nakon svjetskog uspjeha je
postao oportun i kod nas. Slično je bilo i sa Danisom Tanovićem. Tu je pitanje kriterija. Koncem osamdesetih nam je prvi put dozvoljeno da glasamo za kandidata iz tadašnje SRBiH: Ljubo Berberović, Bogić Bogićević i još neki, ne sjećam se. Ali, šta je bitno – ideš okolo i pitaš ljude hoće li glasati za njih, i dobijaš odgovor:

“Đe ću glasat’ za njega, pa ja ga znam!” To je problem male sredine: “Kako će on biti vrhunski alpinista kad ja znam da je on smotan!” Naš je problem da priznamo sebi da sjedimo u društvu svjetskog prvaka. Jedino je najveći Mirza Delibašić imao taj status, ali se, bogami, sjećam da su i njemu isključivali struju zbog neplaćanja. Struja se mora platiti, to je opće dobro, ali, hej, jedan je Mirza, svjetski prvak!

Znate li da se piratski snimci “Dobro uštimanih mrtvaca”, kao i svi filmovi sa SFF-a, mogu kupiti na buvljim pijacama?

Pretpostavljam, i to me ne čudi. Pirati rade strahovitom brzinom. U našoj nesretenoj državi prolaze i mnogo gore stvari. Ali, i to je mjerilo određenog uspjeha. Trebalo bi otići u te divlje videoteke ili kod tih prodavača i pitati ih koji se film najbolje prodaje. Zbog toga pravimo filmove. Pare nam svakako uzmu, da ne govorim o detaljima problema produkcije, koja evropske autore smatra kolateralnom štetom. Kad je već to tako, to je jedini način da se provjeri stvarni život tog filma. Ne branim pirate, apsolutno sam zainteresiran da dobijem te pare, ali za sada nemamo mehanizme da se tome suprotstavimo.

Ja sam za izvoz domaće pameti

Vaš film je urađen u koprodukciji. Kako komentirate nedavno negodovanje jednog dijela filmskih poslenika nakon što je 60 posto ovogodišnjeg fonda za kinematografiju otišlo u koprodukciju?

Uvijek ima nezadovoljnika. Ali, meni to pokazuje koliko je produkcija živahna ili turbulentna. Uvijek sam za pametnu vrstu koprodukcija, ne mora biti samo film u pitanju. Uvijek sam bio da izvozimo, ne eksportiramo pamet, odnosno pametne ljude. Jedan dio ljudi misli da smo mi izvezli novac iz BiH. Ja to tako ne vidim. Ako smo koprodukcijski pomogli četiri hrvatska filma, to znači da smo pomogli i četiri bh. filma. Moj film je bosanskohercegovačko/slovenačko/talijansko/francuska koprodukcija. Naša je fondacija za film dala 300.000 maraka, što znači da smo mi unijeli sredstva u BiH, jer je to
samo mali dio našeg budžeta – oko 15 posto. Fondacija je značajna, ne zbog novaca, jer njihov budžet nije dovoljan ni za jedan film, ali jeste za kinematografiju. To je paradoks, ali tako je.


INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.