Kultura

Knjiga Saide Mustajbegović “Kuća bez krova” kao literarna mapa Balkana

16/12/2017

Sinoć je u okviru decembarskog programa u Buybooku predstavljena knjiga priča „Kuća bez krova“ autorice Saide Mustajbegović. Pišući višeslojnu knjigu koja počinje jednom vožnjom po padinskim sarajevskim predjelima i završava pričom koja je posveta sarajevskoj Vijećnici, ispisala je hroniku mijena na specifičnom geografskom prostoru kog je obilježila kolektivna i lična trauma i gdje je tuga nerijetki pratilac svačijeg života.

Saida Mustajbegović vlastite iskustva iz vremena kuće bez krova ne stavlja u prvi plan, iz potrebe da izbjegne patetiku, svjesna da je mnogo onih kojima je bilo i još uvijek je teže.

„Što sam starija sve više vjerujem da nas sva iskustva, pa i ona loša, oblikuju. To je život. Ako me nešto nije unazadilo, učinilo me je bogatijom osobom. Ne volim patetiku. Ima ljudi puno ponosnije i lakše nedaće podnose od mene. Svako gubljenje doma je jedna od najvećih trauma. A dom možeš izgubiti i onda kad ne promijeniš zidove, ali se ljudi unutar ih zidova promijeni. Mi transgeneracijski bol i melanholiju prenosimo. Otuda ta težina i tuga karakteristična za sevdalinku je nešto što mi prenosimo s generacije na generaciju. Mislim da je dobro pisati o tome, kako bi to nekada prestalo“, rekla je autorica na promociji.

Saida Mustajbegović donosi nam svijet junaka i junakinja čija se iskustva kreću od sivih izbjegličkih soba gdje su osim nepoznatih sunarodnika i pacovi cimeri do toponima našeg beščašća kao što su Prijedor, Heliodrom, Potočari, Dretelj… Njena proza natopljena je krvavom geografijom ovog prostora, a sociološka istraživanja i novinarski rad odveli su je do susreta sa nesvakidašnjim junacima kojima je oprost ispred lične traume.

„Nekada se pitam da li sam to sanjala ili sam stvarno upoznala čovjeka za kojeg više nisam sigurna u kojem je sve logoru bio. Radeći svoj posao, često srećem takve ljude. Ljudi koji su žrtve i koji su najteže preživjeli, najčešće su najspremniji na oprost i dijalog.“

„Kuća bez krova“ ispisana je pomalo arhaičnim jezikom, uz obilje razumljivih turcizama i germanizama. Rad na takvoj vrsti teksta uključivao je izuzetnu posvećenost.
„Na silu intervenišemo u jeziku, odbacujemo turcizme, germanizme nismo još počeli. Stjecajem okolnosti živjela sam u Turskoj i nije me jezik toliko fascinirao koliko spoznaja da su turcizmi koje mi koristimo kod njih arhaizmi. Htjela sam da pokažem koliko se jezik mijenja kroz vrijeme i moram priznati da mi je to bio veliki posao“, objasnila je autorica.

Proza Saide Mustajbegović ispisana je tako da ostavlja vjeru u neko bolje vrijeme, jer je u onim najgorim bilo dobrih ljudi, žena čije prisustvo zamijeni majčino, muškaraca kojima je važna istina i oprost. „Kuća bez krova“ je literarna mapa Balkana u kojima se svadbe i sahrane smjenjuju u istom danu na istom mjestu kao u priči „Salon za čovjeka“.

Ona je, baš kao što joj naslov i kazuje, utočište za sve nas čiji krovovi nisu čvrsti ili su nestali.

A već početkom sljedeće godine njena nova kuća će biti polugodišnji rezidencijalni boravak za književnike/ce u Švicarskoj, tamo gdje će je ugovor obavezivati na tihi život i miran rad na književnosti, čemu se itekako raduje. Jer odavno su nove priče stigle do nje, već dugo živi sa svojim novim junacima i junakinjama pa je vrijeme da ožive na papiru.