Muškarci koji ne plaču u Berlinu

„Jako nam je bitno zbog filma, zbog ljudi koji ovdje žive, da dođe pred njemačku publiku. I evo, to nam je i uspjelo”, rekao je redatelj filma Alen Drljević za DW dok se dvorana kina Arsenal polako popunjavala publikom koja bi se u svakom pogledu mogla nazvati šarenom: od studenata slavistike do iskusnih filmofila pozivu zaklade Heinrich Böll i produkcijske kuće Manderlay odazvalo se nekoliko stotina Berlinčana, piše DW.

Univerzalne finese filma

Dio publike s korijenima na jugoistoke Europe pitao se uoči kino-premijere u nedjelju navečer hoće li njemački dio dvorane, možda nedovoljno upoznat s finesama poslijeratnih odnosa na području bivše Jugoslavije, uspjeti „pohvatati” sve suptilne naznake kojima film obiluje. Isto pitanje je na početku mučilo i samog redatelja. „Moram priznati da sam prije međunarodne premijere na festivalu Karlovim Varyma prilično strepio kako će ljudi reagirati, hoće li razumjeti finese i što se događalo kod nas, međutim ljudi su jako dobro reagirali a to se događalo i poslije, svugdje gdje je film bio prikazivan”, kaže redatelj.

Da nijanse koje su na prvi pogled dostupne samo „domaćoj” publici tj. onoj koja je sudbinama ljudi o kojima se radi u filmu okružena svaki dan, funkcioniraju i kod stranca, pobrinuo se i „stranac” u ekipi, koscenarist Zoran Solomun. On se kao Berlinčanin prilikom suradnje na scenariju okrenuo, kako je rekao na premijeri, pitanju jasnog prepoznavanja nacionalne pozadine. „primijetio sam u filmovima iz regije da ljudi ovdje često ne prepoznaju radi li se o Hrvatu, Srbinu ili Bošnjaku i zato sam se potrudio da kao dramaturg unesem prepoznatljivost u likove jer je to u ovom filmu važno”, rekao je Solomun.

Polarizacija Jugoslavije kao preteča polarizacije Europe i svijeta?

Sve izraženija polarizacija u globalnom smislu razlog je zbog kojeg publika u Europi i svijetu danas bolje prihvaća ovaj film koji se temelji na drastičnom suprotstavljanju nepomirljivih stajališta. „Danas je film aktualniji nego što bi bio još prije par godina”, kaže Drljević. No ponovo se postavlja pitanje specifičnosti podneblja kojim se film bavi. Naime kako jednoj publici koja se pojmom ratnih veterana posljednji put suočavala prije koje desetljeće, predočiti fenomen veterana i branitelja na području koji se nekad zvao Jugoslavija? Autori su odgovor pronašli u pristupu likovima koji je vrlo individualan i priča svakog od pojedinca nosi jednu univerzalnu poruku tereta krivnje i suočavanja s posljedicama vlastitih postupaka.

Edukativna dimenzija filma

U tom smislu film ima i svoju edukativnu dimenziju i potencijal. „Mislim da bi mladima film trebalo prikazivati filmove koji pokazuju i drugu stranu rata, ne samo herojsku, nego kako rat uništava njegove sudionika iznutra i izvana”, rekla je koproducentica filma Jasmila Žbanić. Sarajevska redateljka i producentica s berlinskom adresom je nakon premijere govorila i o zanimljivom životu ovog filma. Osim na brojnim festivalima film je prikazivan i na posebnoj „turneji”. „Mi smo ovaj film prikazivali veteranima različitih nacionalnosti. Pokušali smo ih dovesti u isti prostor u isto vrijeme, što se ne događa često.

To se završilo vrlo emotivnim reakcijama jer su shvatili koliko su zapravo slični, koliko su njihovi problemi slični i koliko su bliži jedni drugima nego što blizu svojim obiteljima koje ne mogu razumjeti sve ono kroz što su prošli. Jer njihovi, da ih tako nazovem, kolege s druge strane točno znaju o čemu govore jer su prošli kroz slične užase”, rekla je Žbanić. Na kraju rasprave koja je uslijedila nakon projekcije filma, najavljeno je da bi zaklada Heinrich Böll, koja je i organizirala ovu berlinsku projekciju, mogla ovaj film uvrstiti u svoj redoviti program prikazivanja političkih filmova s edukativnom dimenzijom.