Od staze posute trnjem do ruža i crvenog tepiha

Polako se približavamo kraju 2018. godine. S odlaskom stare i početkom nove kalendarske godine, sumiramo rezultate ostvarene u protekloj godini i pravimo planove za bližu budućnost.

Ono po čemu će ova godina ostati značajna za Bosance i Hercegovce ne samo u Birminghamu, nego i u Velikoj Britaniji je svakako otvaranje “Bosanske kuće”,

U BiH postoje mnogo bosanskih kuća. U Velikoj Britaniji samo jedna “Bosanska kuća” (Bosnian House) koja je svečano otvorena u Birminghamu u novembru ove godine. I to ne na bilo koji dan, nego na Dan državnosti BiH. Na rođendan domovine, njeni gradjani nisu mogli dobiti ljepši poklon od Bosanske kuće.

Ovaj događaj koji je od historijske važnosti za Bosance i Hercegovce u Velikoj Britaniji, medijski je popraćen kako u BIH, tako i u Velikoj Britaniji. BBC je u najgledanijem večernjem terminu objavio reportažu o otvaranju Bosanske kuće I dolasku prvih prognanika u Birmingham 1992. godine.

Nažalost, nisam bila u mogućnosti da I lično prisustvujem ovom važnom događaju o kojem sam čitala na mnogobrojnim web portalima.

Pošto živim u Londonu, u “Bosanskoj kući” sam uvijek bila dobro došao gost i osjećala je svojom kućom. U ovom članku ne mogu da informišem, jer je toliko dobrih tekstova napisano o tome. Želim samo da evociram uspomene na drage ljude koji su toj kući dali dušu i udahnuli joj atmosferu domovine, jer kuća nije samo građevina. Nije satkana samo od temelja, cigli i krova. Kuću čine njeni stanari, domaćini, ljudi dobrog srca koji vas čekaju raširenih ruku. Kuću čini i vesela kriska djece, i sevdalinka koja se u njoj pjeva, i kolo koje su u njoj poigra, i kahva uz koju se nakon stresnog dana opustite, i širok osmjeh i rame za plakanje na koje možete da se u teškim trenucima oslonite.

O praktičnoj pomoći njenim korisnicima i profesionalnom osoblju koje se istinski trudi samo mogu dati riječi hvale, a isto tako i o ljudima koje sam sretala ovdje.

Bosanska kuća je dokaz da Bosance i Hercegovce možete istjerati iz domovine, ali domovinu iz nje nikada. Tu se jezik naš čuva, naša kultura i običaji. To je istinska oaza sreće. Prostor na kojem ste svoji na svome. Za buduća pokoljenja sa nadom da imaju ljepšu budućnost nego njihovi roditelji i preci koji su morali da gaze trnovitim stazama da bi na kraju došli do ruža i crvenog tepiha.

Sada sve podsjeća na bajku sa srećnim završetkom, ali se moramo prisjetiti teških vremena da bismo znali cijeniti ono što sada imamo.

Kada su prije više od dvadeset i pet godina u Veliku Britaniju počeli pristizati naši građani, bivši logoraši iz najzloglasnijih logora u BIH sa svojim porodicama i proganici (ne volim riječ izbjeglice), ni slutili nisu da će na Ostrvu ostati više od čevrt vijeka. Stizali su samo sa torbama, sa zavežljajima u koji je stala sva njihova imovina. U životu ih je samo držala nada da će u ovoj novoj zemlji naći svoju luku spasa privremeno, te da će se u dragu domovinu vratiti čim rat stane.

Bila su to teška vremena.Privikavanje na novi jezik, novu kulturu, ne sivilo i kišne dane. Gostoljubivost domaćina nije mogla da izliječi svježe rane, svakodnevnu nostalgiju i bol za rodnom grudom. Tijelo je bilo na Ostrvu, a duša u napaćenoj BiH.

Mnogi naši ljudi iza sebe su ostavili članove familija u zemlji gdje je rat buktao. Mnogi raseljeni i otjerani sa kućnog praga, a da se ne govori o onima koji su izgubili članove porodica i nikada ih nisu pronašli. Mislim da se mnogi od nas od tih užasnih trauma nikada nisu pravo oporavili. Ja lično pokušala sam sve ove godine da razmišljam o Bosni i Hercegovini kao o svojoj biološkoj majci koju nikada ne smijem zaboraviti i o Velikoj Britaniji kao o drugoj majci koja me je privremeno usvojila kada je najteže bilo i kojoj uvijek dugujem zahvalnost. Osjećala samo se kao “čardak ni na nebu ni na zemlji”, kojem je teško definisati gdje pripada, ali da mora pronaći način da se uklopi u novi život. U isto vrijeme da njeguje sve one vrijednosti i ljubav prema vlastitoj zemlji.

Nažalost, sudbina nam odredi sasvim drugačiji put iudalji nas od naših prvobitnih želja. Mnogi nisu dočekali ni stalni povratak u domovinu, ni otvaranje Bosanske kuće. Da jesu, niko ne bi bio sretniji od njih.

Ovo je prilika da se prisjetimo i odamo počast onima kojih više nema I koji su živi, a koji su svojim djelovanjem i radom bili i ostali važne karike u održavanju dugogodišnjeg lanca prijateljstva i poštovanja.

Koristim ovu priliku da u svoje lično ime čestitam svim našim gradjanima na ovom događaju. Zbog nemogućnosti da napišem svako pojedinačno ime, najljepše želje upućujem radnicima Networka, predsjednicima, učiteljima, učenicima, saradnicima i volonterima iz Birminghama na otvaranju Bosanske kuće koja nam služi na ponos.

Svim mladim generacijama Bosanaca i Hercegovaca u Velikoj Britaniji želim da dobro čuvaju ono što što im njihovi roditelji ostavljaju u amanet, jer na mladima svijet ostaje.