Kultura

izložba "Ima jedan svijet"

Šarić: Moje slike rađene enkaustikom nastaju iz intuicije, istu sliku ne mogu ponoviti

30/10/2021

Ovog je puta izložila 25 radova, a svim posjetiocima ova, inače prodajna izložba, otvorena je besplatno

Nešto više od deset godina od prve samostalne izložbe, zenička likovna umjetnica Zdena Šarić postavila je ove sedmice u prostoru Udruženja “Naš most” u Zenici svoju novu izložbu slika, koje su sve rađene tehnikom enkaustika.

Ta, njena deveta samostalna izložba, nosi na naziv “Ima jedan svijet”, dok je prvu samostalnu izložbu pod nazivom “Sjećanja”, organizirala 18. maja u Muzeju Grada Zenica.

– Ja sam, zaista, zahvalna direktoru Adnadinu Jašareviću, koji je i danas direktor te ustanove. On je prepoznao da, mada kao neko ko nije akademskog obrazovanja, zavređujem da prvu izložbu napravim u Muzeju. Bilo je to svega nekih šest-sedam mjeseci od svog prvog rada. Ali, za to vrijeme, imala sam impresivne slike – prisjeća se Šarić.

Ovog je puta izložila 25 radova, a svim posjetiocima ova, inače prodajna izložba, otvorena je besplatno.

– Primamo i organizirane grupe. Samo nam se trebaju javiti i mi ćemo doći u vrijeme kada njima odgovara. Inače je galerija otvorena radnim danima od 10 – 13 sati – ističe danas već 70-godišnja zenička umjetnica.

Enkaustika je tehnika slikanja voskom s pigmentima i vrućim predmetom, a gospođa Zdena je za svoj alat izabrala peglu. Više pegli.

– Prije punih 11 godina, baš u oktobru 2010. godine, prvi sam put probala slikati peglom – bez da sam imala bilo kakava saznanja. Nisam imala ni predodžbu da bi se moglo slikati peglom. A na to me je odveo problem koji sam imala, privatnu firmu, te u kojoj sam proizvodila zaštitnu opremu – prisjeća se Šarić.

Objašnjava kako su žene, koje su u njenoj firmi radile na šivenju zaštitne-radne opreme, označavale visinu džepova na bijelim mantilima, umjesto kredom koja se lako otrese – voštanom bojom, koja je trajna.

– Sve je to bilo divno, dok mantil nije došao pod peglu. A, kada je došao pod peglu, tkanina se “umrljala” i mene je taj nalog, nihov defekt, koštao 12.500 eura. Nakon toga sam morala zatvoriti firmu. Već 23. januara naredne godine prestala sam raditi – objašnjava Šarić.

Dok je sa svojim tatom, koji je bio slijep, onako nevoljko razmišljala šta i kako dalje nakon poslovnog brodoloma, došla je na ideju da proba slikati. I to upravo peglom, čija ju je toplota “spržila” i ostavila bez egzistencije.

– Logika je bila: Ako mogu uprljati pa valjda mogu i naslikati tom peglom. I ja probam na papiru listu kalendara, koji sam slučajno otkinula. Probala sam, na poleđini lista kalendara te vidjela da to može. I sada imam tu sličicu. Nisam mogla da vjerujem da sam nešto naslikala peglom. Tako je sve počelo – ističe.

Prvi se put sa svojim radovima pojavila na Diplomatskom bazaru u UNITEC-u, a nakon dva mjeseca uz pomoć kćerke Lidije – koja joj je otvorila nalog na društvenoj mreži Facebook, počela je biti interesantna svima pa i van granica Bosne i Hercegovine.

– Jedna gospođa, umjetnica i enkaustičarka iz Belgije, pitala me: Otkud enkaustika u Bosni? E, bilo bi to lijepo kada bih ja znala šta ona, mene, u stvari pita. To me je, u stvari, odvelo u enkaustiku jer sam “guglala” na računaru te nađem da je enkaustika slikanje vrućim predmetima i voskom, uz dodatak pigmenta. Počela je od hobija, a onda, mada nisam bila ni svjesna, krenem i sa edukacijama drugih – navodi Šarić.

Za podloge na kojim slika, kaže, može se koristi sve – papir, platno, kamen, zid, drvo, keramika..

– Kada počnem proces izrade slike, znam šta otprilike hoću, ali ne znam i kakva će konačno ispasti ta slika. Teško je predvidjeti kakav će ispod biti medij, koliko će boja biti pokrivena…To su stvari koje se dešavaju. Ali, počela sam pamtiti pokrete koji mi donose određene efekte, ali i upotrebljavati više pegli. Kada radim, pored sebe uključim još po dvije-tri pegle. Već sam se izvještila pa znam koja mi pegla i na kojoj podlozi daje bolji efekat, u smislu kada hoću da postignem “glatkoću” vode, vegetaciju…To sam registrovala kod sebe i to me je odvelo u edukaciju – podvlači ta umjetnica.

Svega nekoliko mjeseci nakon što je sama počela raditi pomenutu tehniku, krenula je i održavati edukacije.

– Moja je produkcija bila enormno velika. Kada nekome kažem da imam urađenih 500 slika – nikada se ne baziram na veličinu slika, ljudi ne mogu vjerovati. Kasnije sam shvatila da je male formate daleko teže raditi. Oni jesu efektni, ali daleko je teže jer ja sve radim intiuitvno. Kolegica me je naučila da u procesu izrade slike svaki korak fotografišem pa na fotografiji mogu vidjeti šta mogu doraditi. Tačno dobijem svjetlost za koju nisam svjesna da sam je dobila na pravom mjestu. Da li moram dati još intenziteta, da bi se osjećalo da je to svjetlost ili na nekim mjestima gdje trebam sjenu – objašnjava Šarić.

Ništa to, kao samouka umjetnica, priznaje da nije znala. Najsklonija je, kaže, pratiti svoju intuiciju.

– Bez obzira šta u tom momentu ona predstavljala. Da li je to rak u moru, priroda…Iskrena da budem, ne bih mogla imati ovu produkciju jer sam umirovljenica s najnižom penzijom, da malo ne kalkulišem i ne koketiram s publikom. Da ne radim i ono što publika želi, ne bih mogla opstati. Moram malo raditi i druge tehnike. I u ovoj tehnici moram malo raditi da podražavam realnu sliku. Tako da, bez obzira što su slike apstraktne, imaju nešto i realnog u sebi. Na moj način. Ja sam, u stvari, peglu uzela kao šparthlu pa je moje slikanje uljem na platnu češće šparthlom nego četkicom. Zato što već imam osjećaj za alat koji mi je blizak – podvlači Šarić.

S obzirom na to da radi iz intuicije, zaključuje se da su sve slike originalne. Ona se slaže te dodaje kako ne može ponoviti istu sliku. Kada pogleda i slike iz svojih ranijih kataloga, ne može se, kaže, natjerati da reproducira nešto ni slično. Danas, kaže, proizvodi i vlastite bojice s voskom i pigmentima, jer je zbog koronavirusa otežana nabavka inostranih.

– To je meni došlo samo – samo mi se otvaralao. Ali, ja sam znala prihvatiti te svoje intinuitivne slike i na njima raditi. Velikim sam intenzitetom radila i edukacije. Bila sam u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, što se kaže: od Triglava do Đevđelije. Sve sam obišla. Gdje god me je ko zvao i organizirao prostor. Moralo je biti neko udruženje, organizacija da sve isfinansira. Uvijek sam morala imati i asistenta, jer nosim veliki broj pegli. Tako je, na jednoj edukaciji u Sarajevu, na Grbavici, čak 68 djece bilo istovremeno s peglama u rukama – napominje Šarić.

Posebno je sretna i zadovoljna, kaže, bila kada je svojevremeno u Bosanskoj Gradišci držala edukaciju za gluhonijeme osobe. Tako su se, kaže, uklopili brzo da im ni prevoditeljica na znakovni jezik više nije bila potrebna.

Na svoje su je manifestacije, napominje, pozivali i akademski umjetnici, kojima je prezentirala svoju tehniku te educirala mlade umjetnike.

– Profesor Mustafa Skopljak, rahmet mu duši, nakon samo dvije-tri godine mog rada, tražio je da zajedno budemo na jednoj koloniji – gdje je on imao uticaja. Bila je to najstarija naša likovna kolonija u Bosanskoj Krupi, gdje smo bili devet dana. Mada sam išla na kolonije, meni je tada prvi put bilo da odlazim na mini-godišnji odmor i radim devet dana. Uživam, pogotovo što se radi u predivnom gradu – na rijekama Krušnici i Uni pa ne zna se, u stvari, gdje je ljepše. Nadahnuće – samo takvo. Svi, osim mene, bili su akademski slikari – podvlači Šarić.

Kaže da tada nije ni znala, nego da su joj tek po dolasku saopćili, da je pozvana da bi na neki način omogućila oživljavanje enkaustike u akademskim krugovima u BiH.

– Skopljakova kćerka tada je radila magistarski rad vezan za enkaustiku koju nije imala ni kao ispit – samo je pominjana kao tehnika u sklopu učenja na akademiji. Niko nije izučavao enkaustiku zasebno. Nije imala ni udžbenike da uči, nego je sve morala nabavljati iz inostranstva. Njegova je ideja bila da ona “pokupi” od mene ono što ja znam, a i da ja “pokupim” od nje ono što ona ima naučeno – ustvrdila je Šarić.

Prisjeća se kako joj je profesor Skopljak, kaže, tada savjetovao da se odrekne edukacija te se samo posveti izradi slika.

– Kazao mi je: Ti nemaš pojima koji si ti talent i šta u tebi sve ima. Koliko imaš ideja. Ti radi svoje slike, a drugi neka uče, kao što si i ti učila – navodi Šarić. Prisjeća se da je, za vrijeme te kolonije, izradila i 10-15 slika velikih formata.

Ali, kaže, nije poslušala savjet profesora Skopljaka te je nastavila uporedno slikati i educirati druge. Stala je, napominje, na čelo zeničkog Udruženja “Naš most”, koje postoji već 27 godina. Nakon toga su sopstvenim snagama te novcima od prodaje svojih slika, u centru tog grada renovirali prostor i prilagodili ga za galeriju pa svi zenički slikari, koji nemaju gdje, u tom prostoru mogu postavljati svoje izložbe.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.