Magazin

Ispovijest kćerke Đorđa Balaševića: Stid me oca što sam dozvolila da me neko udari

13/03/2016

Jelena Beba Balašević, prvi put javno je progovorila o tome kako je prohodala nakon teške saobraćajne nesreće u kojoj je slomila vrat i kako se izborila sa maltretiranjem čovjeka koga je voljela.

“Bila sam oduzeta od brade do stopala. Bez ikakvog osećaja u cijelom tijelu. Ljekari su mi rekli da imam samo jedan odsto šanse da ponovo stanem na noge, a ja sam ipak prohodala”, počinje svoju priču Jelena Balašević (34), kćerka Đorđa Balaševića, koja je prije 17 godina preživjela tešku saobraćajnu nesreću o kojoj sada prvi put javno govori.

Saobraćajna nesreća desila se u zimu 1998. godine. Poledica i bahata vožnja uzeli su svoj danak. Četiri života u tom automobilu mogla su da budu ugrožena. Jelena je najviše stradala, ostalima, srećom, nije bilo ništa.

“Auto se prevrnuo na krov. Vratni pršljenovi su mi ispali iz kičmenog stuba. To je stvorilo otok na kičmenoj moždini i totalnu oduzetost svih udova”, kaže Jelena, koja je već u kolima shvatila šta joj se desilo. Saputnicima je rekla da je slomila vrat.

“Čini mi se da nikad nisam bila razumnija nego tad. Sudbina je poslala automobil u kom se nalazio momak koji je te večeri diplomirao medicinu. Čučnuo je pored mene u travu i na moje pitanje ‘Da li ću moći da hodam’, rekao je: ‘Hoćeš’. Od tog trenutka nisam vjerovala ni u jedno drugo rješenje”.

Kada je stigla u bolnicu, prognoze su bile potpuno obeshrabrujuće. Pacijenti sa takvom povredom vratnog dijela kičme praktično se nikad ne oporave.

“Operisao me je doktor Aleksandar Miličić, vrhunski stručnjak za kičmenu moždinu i divan čovjek. Od početka je bio otvoren. Rekao mi je da je kičma ozbiljno oštećena.

U bolnici, odmah poslije buđenja, mama joj je rekla:

“Osmog marta ćeš ići kući sa mnom na nogama”.

jelena balasevic1

FOTO Mitar Mitrović / Blic.rs

Ljekari su to smatrali neodgovornim. Ipak, desilo se čudo. Jelena je tog osmog marta 1999. kući otišla hodajući.

“Mama i ja smo bile same u sobi i rekla sam joj da želim da ustanem. Pridržala me je i uspjela sam. Zagrlile smo se i počele da vrištimo od sreće. Nije mogla da mi pomogne neka skupa operacija ili lijek. Od roditelja sam dobijala ono što mi je najviše i trebalo. Neograničene količine ljubavi”.

Godinama poslije oporavka osjećala se loše i iskompleksirano. Njen hod više nije bio isti, ona više nije bila ista. Trebalo joj je mnogo vremena da prihvati da više nikad neće biti ista i da ne smije zbog toga da bude nesretna.

“Zato sam toliko čekala da ispričam svoju priču. Sad već uveliko prihvatam da je to dio mene i da je to zbog nečega moralo da mi se desi”.

Od majke Olivere je naslijedila energičnost i nepokolebljivost, a od tate Đoleta ljubav prema riječima.

“Obradujem se kad mi ljudi kažu da sam kao Olja. Znam na šta misle. Na hrabru, kategoričnu lavicu koja je spremna da se bori sa najgorim osudama, lažima, spletkama, a bude najbolji drug, žena, majka”.

U prirodi odnosa djece i roditelja je da im djeca nešto zamjeraju. Jelena ne zna šta bi mogla da zamjeri svojima.

Bili su, kaže, uvijek posvećeni djeci. Na svaki tatin koncert išle su i one. Uvijek mu je bilo najvažnije da li su se dobro smjestile, i tek onda bi počinjao. Omiljena tatina pesma joj je “Uspavanka za dečaka”.

Jelena ima stariju sestru Jovanu, glumicu, i mlađeg brata Aleksu, šampiona u hrvanju. Isto voljeni i vaspitavani, a potpuno različiti! Jovana je nedavno dobila drugu ćerku, a Jelena je po drugi put postala tetka.

“Nismo rasli s tetkama, pa nisam imala pojma šta to znači. Tek kad sam vidjela Simonu, osjetila sam da je to i moje dijete. Tetke su super jer te ne tjeraju da jedeš i spavaš, uvijek imaju neku igračku u tašni i sa njima sve može”.

Kao da sve što je preživjela nije dosta, Jelena se suočila sa još jednim problemom – bila je žrtva partnerskog nasilja. U početku je ta veza bila sretna, baš kao i sve druge. Nikada nije ni pomislila da je s nekim ko bi mogao da je povrijedi.

“Počelo je kao stiskanje za ruku, guranje na zid, vrijeđanje… Onda ide plakanje i obećavanje da se neće ponoviti. Ali ponovi se, a moja želja da vjerujem bila je veća od realnosti. Nikad me niko nije toliko vrijeđao kao čovjek kog sam voljela. Nisam prepoznala da se to ne može popraviti. Tek kad me je ošamario, odlučila sam da odem”.

Kada je izašla iz te veze, osjećala se oslobođeno, ali se u isto vrijeme stidjela od svoje porodice i prijatelja.

“Oni me nikad nisu osuđivali. Sramota dolazi od pomisli da nas roditelji nikada nisu udarili niti bili grubi prema nama. Da je moj otac dao sve od sebe da nas sačuva od haosa ovog svijeta, i da sam ja onda dozvolila da me neko maltretira”.

Žene koje trpe nasilje, kaže Jelena, moraju da znaju jednu stvar.

“Nasilje nema opravdanje. Nasilnik se nikada neće popraviti. Vjerujte da ima mnogo ljubavi na svijetu i da vas, baš kao i mene, čeka pravi muškarac, kom ne bi palo na pamet da digne ruku na ženu”.

Piše knjigu

“Sve do detalja napisaću u knjizi koja bi trebalo da izađe najesen. Ovom pričom ne želim da skrenem pažnju na sebe. Dovoljno mi je što sam svaki dan, otkad sam prohodala, svojim kretanjem privlačila poglede koji su me, priznajem, pogađali…”

Biće to, kaže, ispovjest žene koja se borila i pobijedila i služiće samo kao podrška i pokazatelj da se i najduži tuneli jednom završavaju.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.