Proglašen mrtvim, pa pobjegao iz kapele

Na izbjeglički put od Istre do Užica Veselinko Mrvaljević (61) krenuo je iz gomile pokojnika – bijegom kroz uzani prozor riječke kapele u kojoj je već bio proglašen mrtvim.

Sreća njegova što se sa onog svijeta vratio prije nego što je na njega došao red da ga mrtvozornici strpaju u hladnjaču, gdje se čuvaju leševi.

Sredinom sedamdesetih, priča Veselinko, iz rodne Inđije preselio se na sjever Jadrana. Radio je tamo, sretno živio i kućio se u Rijeci. A onda su došle devedesete. U Istri se nije pucalo, ali se duh rata i te kako osl+jećao.

– Na riječkoj marini zaustavila me je i legitimisala hrvatska policija. Pokazao sam dokumenta ovjerena SFRJ pečatom, ali su oni drsko tražili isprave njihove nove države. Držao sam do toga da sam Jugosloven, da ne priznajem nezavisnu Hrvatsku i da me rat ne zanima – priča Veselinko za “Blic”.

Jugoslovenstvo ga je skupo koštalo. Jedan udarac kundakom u glavu, drugi, treći… . Pendrek po leđima… prijnego što je utonuo u nesvijest, čuo je komandu: “Mrtav je, nosite ga”.

Sljedeće čega se sjeća je hladnoća limenog stola i čaršava kojim je bio prekriven.

– Probudim se, pridignem, pogledam lijevo-desno, shvatim da sam u kapeli. Oko mene limeni stolovi i na njima isti oni čaršavi kakvim sam i ja bio prekriven. Ispod njih su virile ukočene ruke i noge – kaže Veselinko Mrvaljević.

Koliko je bio među pokojnicima – ne zna, tek sjeća se da se jedva pridigao od bolova zadatih puščanim kundacima. Među ljudima, a nigdje žive duše.

Krenuo je ka jednim vratima – zaključana. Na druga – iza njih hladnjača sa mrtvacima.

– Jedini izlaz bilo je prozorče “pedeset sa pedeset” na dva metra od patosa. Izvukao sam se nekako rukama do okna i osmotrio. Nekakva kancelarija… U njoj su sjedile dvije žene… Mic po mic, kao pauk uz zide, što tiše da me ne čuju, kao crv sam se izmigoljio kroz prozor i skočio pred njih. U isti mah su pogledale u mene, pa prestrašene jedna u drugu. Onesvijestile su se u sekundi. Izašao sam iz kancelarije i kroz bolnički krug odšetao kući – veli on.

Tražeći odbjeglog mrtvaca ubrzo su na njegova vrata zakucali Tuđmanovi redarstvenici. Objašnjenje je bilo: “Ovo je demokratska zemlja, ne možeš ti mrtav da pobjegneš”.

Nakon nekoliko sedmica tamnovanja, predat je Crvenom krstu posredstvom kojeg je prešao u Srbiju.

Veselinko godinama preživljava od drangulija koje na kartonskoj kutiji prodaje na užičkoj pijaci. Sam sebi je dao nadimak Srbija. Znaju ga Užičani po vunenim čarapama i neurednoj sijedoj bradici usukanoj u jedan struk.

– Dugo sam živio u izbjegličkom kampu u Braneškom polju pod Zlatiborom. Vremenom sam nešto zaradio i nedaleko odatle kupio kućerak. U Rijeci su mi majka, brat, sestra, ali ja tamo za ove dvije i po decenije nikad nisam otišao – priča “bivši pokojnik”.

Veselinko je 2012. bio maskota Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu. Iznad glave čovjeka u ritama, okruženog buvljačkim asortimanom, na plakatu je stajao naslov: “Ovaj život ne vrijedi puno, ali ništa ne vrijedi kao ovaj život”.

– Obećali su iz pozorišta da će mi platiti, ali umjesto para dali su mi komplet karata za Festival. Poklonio sam ih. Šta ću ja u pozorištu kad sam preživio film – rezonuje Veselinko Mrvaljević.