Almas grana je posebna rafiniranost, elegancija i kulturno naslijeđe

Elmas (turski naziv za dijamant) bio je i ostao najpoželjniji dragi kamen, zbog koje je i almas grana, ili almasli grana, unikatno rađena ogrlica ili dijadema, postala posebno vrijedan komad nakita, koji se u porodicama prenosio s generacije na generaciju. Elegancija, rafiniranost, prirodni, uglavnom cvjetni motivi, odlike su jedne almasli grane. Pripadala je građanskoj kulturi i njome se potvrđivao društveni status. Nosila se u svim, za život bitnim, prigodama. Rođenje, vjenčanje, druženje. Danas je rijetkost vidjeti almas granu, ponekad na posebnim porodičnim svečanostima. U razgovoru za Fenu Berina Filipović Kulenović, svojim estetskim afinitetima i profesionalnim posmatranjem nakita, analizira unikatnost almasli grane.

Burna istorija, osvajanja i seobe uticali su na način života pa tako i na izradu i praktičnu upotrebu nakita. Slično se desilo i našem podneblju. Dolaskom Osmanlija došao je novi način života, nove navike i običaji, nova tržišta.

– Ondašnje tržište je osiguralo da elmas ( u bosanskom govoru almas) postane i ostane najpoželjniji dragi kamen. Oduvijek je nošen kao ukras. Zajedno s drugim draguljima stoljećima je oblagan preko žada i drugog tvrdog kamena pričvršćen na površinu nježnim cvjetnim svicima u zlatu. Korijeni ove vrste izrade dosežu do Perzije, a dolaskom Rokokoa duga tradicija oblaganja prerasta u povezivanje manjih motiva s dragim kamenom, grančicama od zlata, u almasli grane – pojašnjava sagovornica istorijat nastanka i izrade posebno vrijednog nakita.

Kaže da najstariji primjerci almasli grana, koje je vidjela su komadi s početka 19. stoljeća. Njihov oblik i formu je zasigurno definisalo vrijeme rokokoa. Elegancija, rafiniranost, prirodni uglavnom cvijetni motivi, sve su to odlike jedne almasli grane.

-Posebni su to komadi nakita. I po izradi i po simbolici. Mene su prvenstveno privukli značenje i izrada almasli grana. Kao inžinjer sam odmah zapazila način izrade. Majstorski osmišljeni zahvati i alati kojima se izrađivao tako lijep komad nakita su izuzetni.

Almas tog vremena se brusio, u obliku spiralno složenih latica ružinog pupoljka, i to ručno. Stotinama godina se ova vrsta brušenja, inače nastala u holandskom dijelu Evrope, koristila kao cijenjena vrsta obrade dijamanta. Pošto je svaki almas imao svoj oblik, veličinu i transparentnost koja mu je određivala jačinu sjaja, nakit se izrađivao upravo po njegovom obliku, veličini i sjaju. Pretpostavljam da je ova vrsta nakita nazvana almasli jer je sve počinjalo s almasom. Vrlo vjerovatno su ondašnji majstori slagajući komade dijamanta pronalazili ideju za oblik nakita. Oblik, veličina i broj komada dijamanta određivali su ukupnu veličinu almasli grane. Almas u zlatu kao centralni dio dodatno je ukrašavan zlatnom žicom u obliku latica cvjetova tulipana, ljiljana, jasmina ili ružica gradeći tako jedan zaseban komad – precizira Berina Filipović Kulenović.

Analizirajući ovaj rafinirani nakit naglašava kako je više njih, osmišljeno složenih, predstavljalo zamišljenu cjelinu, dizajn, a slagali su se i pričvršćivali jedni na druge direktno u jednoj tački ili na zajednički ram.

-Prostor između dva ili više većih komada napravljenih u formi cvjetova ili latica, a postavljenih po obodu rama, popunjavao se s više manjih komada, vežući one s oboda s jednim centralnim komadom smještenim unutar rama. Nastali komad se dodatno ukrašavao formama u obliku listova koji su odgovarali pomenutim cvjetovima gradeći tako jednu cjelinu. Cjeline su se, najčešće, u neparnom broju i harmonično uklopljene po veličini, vezale u formu ogrlice ili su korištene kao centralni dio narukvice, dijademe za kosu ili broša. Nastajali su komadi nakita koji su najvrjedniji dragi kamen almas i plemeniti metal zlato inspirisani najljepšim dijelom prirode cvijetom uvezali u poznate almasli grane – ističe sagovornica.

Komentirajući društveni kontekst vremena u kojem su izrađivane almas-grane kaže da je dizajn budućeg komada nakita imao značajnu ulogu a definisao ga je ondašnji način življenja.

-Zasigurno se zna da su ondašnje žene, iako živeći u naglašeno patrijarhalnom društvu upravljale nakitom. Nakit se nasljeđivao po ženskoj liniji, bio je vlasništvo žena i žene su odlučivale ko će ga nositi ili naslijediti.

Mislim da je upravo pomenuta uloga žene u porodici i društvu nekako potvrdila praktičnost izrade nakita na način da su veličina i oblik dijamanta diktirali dizajn koji je predstavljao zaseban komad a gdje je više zasebnih komada spajano u osmišljenu cjelinu dodatno dajući vlasnici mogućnost da u svakom momentu može iz cjeline izvući zaseban ili cjelini pridružiti još jedan komad a da se smisao ne naruši – navodi Berina Flipović Kulenovića.

Karakteristika, a vrijeme je pokazalo i prednost, almasli grana je upravo ta mogućnost da se dva ili više komada spoje u jednu cjelinu povećavajući vrijednost nakitu, potvrđujući društveni status vlasnice a da je iz jednog komada nastajalo dva ili više manjih za nedaj Bože teškog vremena ili pak ravnomjerne raspodjele zasebnih komada na kćeri.

-I tako kroz vrijeme zavisno od potreba i želja. Majstori su svojim umijećem spajanja zasebnih komada u jednoj dodirnoj tački uspjeli izrađivati komade koji nisu samo pločaste forme već su komadu davali i treću dimenziju gradeći tako komade geometrijskih formi koji su izgledali kao da su u prirodi ubrani – pojašnjava detalje izrade sagovornica.

Almasli grane su pripadale građanskoj kulturi i svjedoci su vremena kada se na našim prostorima razvijala želja za posjedovanjem ličnih predmeta kojima se potvrđivao društveni status. Nosile su se u svim, za život bitnim, prigodama. Rođenje, vjenčanje, druženje…

I u sevdalinci se pominje almasli grana (…Tri bi’ momka primamila, …i Mehmeda kujundžiju,što no kuje altinluke, altinluke, altin-kupe,i na ruke bilenzuke,i na glavu almas-granu, i na čelo almas-pero!, iz pjesme Lijepa Naza koju je zabilježio Alija Nametak). I žensko ime Almasa je poteklo iz naziva dragog kamena.

A da su žene nosile almasli grane i da su držale do njega govore, nažalost, rijetke slike majstora našeg podneblja.

Jedan od rijetkih slikara koji je portretima žena bogatih trgovaca, zanatlija i uglednih ljudi ovjekovječio almasli grane je i slikar Spiridon Špiro Bocarić. Nakon završenog studija dizajna i umjetnosti u Veneciji, krajem 19. stoljeća, boravka u Sarajevu a kasnije u Banja Luci kao direktor Muzeja Vrbaske banovine, akademski slikar i etnolog Bocarić prepoznao je njihovu ljepotu i značaj te na svojim djelima ovjekovječio almasli grane.

– Ljepota izrade almasli grana, njena jedinstvenost i unikatnost, proslavila je sarajevske majstore. Zasigurno se zna da su vještine izrade almasli grana Sarajevu dale posebno, a ja bih dodala i zasluženo mjesto u cijelom Osmanskom carstvu. Vrlo cijenjena, po eleganciji i preciznošću prepoznatljiva izrada sarajevske ružice kao motiva našeg nakita i sada može pronaći u komadima nakita sarajevskih zlatara – kaže Berina Flipović Kulenović.

Rezime razgovora o nakitu ručno izrađenom od dijamanata i zlata je da je moderni način života, razvoj zlatarstva kao industrije potisnuo ručnu izradu nakita a upotreba modernih načina brušenja dijamanta skoro da je bacila u zaborav brušenje u vidu latica pupoljka ruže pa tako i almasli grana.

Ali priča o almasli granama odolijeva vremenu…

-One su tako posebne, lijepe i značajne kao kulturno naslijeđe. Potrebno je baviti se njima, prenositi znanje izrade i umijeće nošenja takvog nakita – kaže na kraju razgovora Berina Filipović Kulenović, inženjer mašinstva, pojašnjavajući i motiv ovog teksta za one koji ga budu čitali.

Poimanje nakita se nikad nije promijenilo. Prilagođavao se vremenu u kom je nastajao. Nekad se nosio kao hamajlija da otjera zlo ili kao kopča da spoji dva komada odjeće. Nakitom se plaćao miraz, a korišten je i za trgovinu robom. Potvrđivao je statusni simbol, isticao bogatstvo i moć.

Čovjek je oduvijek bio afektiran nakitom, volio je biti ukrašen. Kako nekad, tako i sad.