Život i zdravlje

Dirljivo pismo ženi koju je vidio jednom u životu

07/10/2015

Koliko nam jedan slučajan susret može promijeniti život podsjetilo nas je pismo koje je neimenovani muškarac iz Bostona napisao ženi koju je upoznao prije 43 godine i koju mu je, ni ne znajući to, spasila život. Poznavali su se samo sat vremena, nikada se više nisu sreli i znao je samo njeno ime, ali nikada se nije prestao nadati da će je pronaći.

Izmoren užasima koje je počinio u Vijetnamskom ratu, sedam dana nakon što je časno bio otpušten iz vojske, mladi Amerikanac iz Bostona odlučio si je oduzeti život na večer uoči nove 1972. godine. No, jedan slučajan susret potpuno mu je promijenio život. 43 godine poslije muškarac je odlučio objaviti pismo na portalu Craigslist u nadi da će pronaći ženu koja mu je spasila život.

Pročitajte dirljivo pismo:

‘Upoznao sam te na kišni posljednji dan 1972., istog dana kada sam odlučio oduzeti si život. Sedam dana prije toga učestvovao sam u napadu i iz aviona izbacio 48 bombi. Koliko sam domova uništio, koliko sam života skončao , nikad neću znati. Ali u očima svojih nadređenih, časno sam služio svojoj zemlji i s takvim odlikovanjem otpušten iz vojske.

[yuzo_related]

Na jutro Stare godine našao sam se u pustom stanu u Bostonu. Kada sam popio bocu alkohola krenuo sam prema vratima i obećao si da ću, kada se vratim, izvaditi iz ormara Smith & Wesson Model 15 i dati sebi otpust kakav zaslužujem. Satima sam hodao po kiši koja je lila kao luda nadajući se da će isprati osjećaj krivnje, ali nije. Krenuo sam natrag prema stanu.

Tada sam ugledao tebe.

Sklonila si se ispod balkona Old State Housea. Nosila si balsku haljinu koja je istovremeno izgledala kraljevski i smiješno. Smeđa kosa stajala ti je uz desnu stranu lica, a ramena su ti bila posuta pjegama. Nikad u životu nisam vidio nešto tako prelijepo. Kad sam ti se pridružio ispod balkona pogledala si me svojim velikim zelenim očima i vidio sam da si plakala. Pitao sam te jesi li dobro. Rekla si da si bila i bolje. Pitao sam te bi li željela popiti kavu. Rekla si, samo ako ti se pridružim. Prije nego što sam se stigao nasmijati zgrabila si moju ruku i odvela me u Neisner's. Ondje smo sjeli za šank i razgovarali poput starih prijatelja. Smijali smo se jednakom lakoćom kao što smo i plakali i dok si jela pitu od oraha priznala si mi da si zaručena za čovjeka kojeg ne voliš.

Ja sam s tobom o sebi podijelio više toga nego što sam mogao i zamisliti. Nisam spominjao Vijetnam, ali osjetio sam da si shvatila da u meni sjedi teret rata. Ipak, u tvojim očima nije bilo sažaljenja, i zbog toga si mi se svidjela.

Nakon sat vremena otišao sam u toalet. Sjećam se da sam se konsultovao sa svojim odrazom u ogledalu pitajući se da li da te poljubim, da li da ti kažem što sam sedam dana prije učinio iz kokpita tog bombardera. Dok sam se vraćao do šanka srce mi je lupalo poput čekića ljutitog sudije i budućnost – naša budućnost – proletjela mi je kroz glavu.

Ali kada sam posegnuo za stolicom, više te nije bilo. Nije bilo broja telefona. Nije bilo poruke. Ničega.

Čudnovato kako je počelo, naše poznanstvo je i završilo. Bio sam utučen. Svaki dan godinu dana vraćao sam se u Neisner's, ali nikad te više nisam vidio. Ironično, tvoj nestanak toliko me mučio da sam zaboravio na to koliko prezirem samog sebe i ideja o tome da si oduzmem život nije me više toliko privlačila koliko odlučnost da otkrijem što se dogodilo u tom restoranu. Nikada se to nisam prestao pitati.

Sada sam star i tek sam nedavno prvi put nekome ispričao ovu priču, prijatelju iz Vijetnama. Predložio mi je da te potražim na Facebooku. Rekao sam mu da sve što znam o tebi je tvoje ime i da si nekada živjela u Bostonu. A čak i da nekim čudom naiđem na tvoj profil nisam siguran da bih te prepoznao. Vrijeme je po tom pitanju okrutno.

Isti taj prijatelj ima vrlo sentimentalnu kćer. Ona me dovela do ovog mjesta na internetu, Craigslist i Izgubljenih veza. I dok bacam ovaj virtualni novčić u kozmički zdenac želja čini mi se da, nakon što sam se milion puta zapitao što bi bilo i nakon bezbroj neprospavanih noći, naša veza nije uopće bila promašena.

Znaš, protekle 43 godine živio sam dobar život. Volio sam dobru ženu. Odgojio sam dobrog muškarca. Vidio sam svijet. I oprostio sam si. I ti si bila izbor svega toga. Udahnula si život u moja pluća jednog kišnog poslijepodneva i ne možeš zamisliti koliko sam ti zahvalan.

Imam i teških dana. Supruga mi je preminula prije četiri godine. Sin godinu poslije. Puno plačem. Ponekad zbog usamljenosti, ponekad ni ne znam zašto. Ponekad još mogu osjetiti miris dima iznad Hanoia. A onda, nekoliko desetaka puta godišnje, primim dar. Nebo se smrači, oblaci sakriju sunce i kiša počne padati. I ja se sjetim.

Zato, gdje god da si bila, gdje god da jesi, i gdje god da ideš, znaj ovo: Još uvijek si sa mnom.’

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.