Život i zdravlje

zemlja sa 3,3 miliona sauna i 5,4 miliona stanovnika

Helsinki – prijestolnica sreće, najskupljeg alkohola, sauna i heavy metala

07/10/2019

Sa pićima je već zabavnije. Skoro 80% skuplji alkohol od EU prosjeka, dovodi nas od cijena najjeftinijeg točenog piva za 7-8 eura

PIŠE: Majda BALIĆ

“Ne brini se ništa, ostat ćeš bez love dok kažeš kippis”, rekao mi je prijatelj, vrhunski poznavalac društvenih prilika u 78 zemalja svijeta i čovjek koji može i na sudu da posvjedoči da ja potrošim cvaju čak i kad samo krenem do kontejnera smeće da bacim. Kippis znači “uzdravlje”, i jedna od prvih finskih riječi koje mi nepoznavaoci ugro-finskih jezika uspijemo zapamtiti.

A ja sam u Helsinki, najhladniju evropsku metropolu, krenula kao na blind date – spremna na potpunu katastrofu nadajući se ničemu, ali svejedno krenula. Sunarodnjaci Häkkinena i Räikkönena su ranije ove godine proglašeni najsretnijim narodom, ako je suditi po UN-ovom globalnom izvještaju o sreći provedenom u 156 država. Malo mi za sriću triba, pomislila sam na polasku u Meku metal muzike i plavih svjetlookih mušakaraca s namjerom da odmorim i oči i uši. Finaca (i Finkinja) ima tek 5,4 miliona – što bi moja mater rekla “trči-trči pa čovjek”, no većina stanovništva i jeste skoncentrirana u južnim, priobalnim dijelovima ove prekrasne zemlje vode, koja broji 188 hiljada jezera i (opet) UN već godinama tvrdi da Finci imaju najkvalitetniju vodu na svijetu. Helsinski je naravno najgušće naseljen, ali kada uzmete u obzir da čak 48.6% domaćinstava u Helsinkiju broji samo jednoga člana, a da je  samo 30.7% dvočlanih domaćinstava, stvarno se malo zamislite, pa ovo gore pomenuto “trči-trči pa čovjek” i ne zvuči tako blesavo.

Saobraćajno savršenstvo

Domovina Djeda Mraza po mene je ipak poslala avion, budući da sam došla nešto prije božićne sezone. Vanta je najveći finski aerodrom i nalazi se 18 km od Helsinkija, a gradići Vantaa, Espoo, Kauniainen i Helsinki, geografski su spojeni i čine veliki Helsinški okrug, pa aerodrom komotno možemo zvati helsinškim. Vantaa je poznata i po najvećem istraživačkom centru u Finskoj, Heureka, i po tome što je rodno mjesto Mike Häkkinena, dok je Espoo rodni Räikkönenov kraj. I tu ćemo završiti sa Fincima u Formuli 1.

Za prevoz možete koristiti usluge standardnog taksija, žutog aerodromskog taksija (jeftiniji je jer se cijena utvrđuje po broju putnika), a preporučeni su i lokalni i aerodromski Finnair autobusi koji voze do centralne željezničke stanice Rautatientori. Dok razmišljam o opcijama kako doći do centra, info brošura me obavještava da čak trećina stanovnika Helsinkija pješači kada god ima priliku za to, trećina koristi gradski prevoz, a 1200 kilometara duge biciklističke staze koristi oko 10% stanovnika. Tek 19% stanovnika koristi automobil.  HSL aplikacija (Helsinki Region Transport Autrority) me mudro šalje na voz (karta 4,5 €) koji vozi na gore pomenuti Rautatientori, a onda procjenjuje da mi treba tramvajska vožnja od dvije stanice, ili jednostavnih 6 minuta pješke do hotela, ali ja hazarderski odlučim iskušati sreću na početku svoga blind-datea i slijediti samo uobičajene znakove dok ćaskam sa čovjekom koji putuje sa mnom, blaženo naivnim gospodinom koji je prepustio meni da nas snađem. I znate šta?

Helsinki zaslužuje titulu najfukcionalnijeg grada na svijetu zbog mnogo toga, ali kod mene je titulu već dobio s prevozom – sve da se i s najboljom namjerom želite izgubiti, dovoljno je da znate sva slova i pokoji broj, i pronaći ćete sve gdje ste se uputili. Fenomenalna povezanost svih dijelova grada i okruga, jednostavno mijenjanje svih vrsta prevoza i mogućnost da u svakome momentu tačno znate gdje ste,  je osobi poput mene koja ne vadi nos iz mape barem prvih 24 sata u novome gradu, bilo istinski oslobađajuće. Nakon što sam samostalno locirala spomenik posvećen Janu Sibeliusu, najznačajnijem finskom kompozitoru, koji je uzgred pradjed Lauri Porra, basiste power metal benda Stratovarius, već sam nadmoćno zaključila da nije do mene – nego da ostali gradovi nemaju pojma kako da funkcionalno riješe fore gradskog prevoza na način kako je to napravio Helsinki. Ta samopouzdana misao me nije napustila do dana današnjeg, dok pišem sve ovo iz toploga sarajevskog kvarta u kojemu se i danas mogu ponekad izgubiti ako dolazim s neke offside strane. Nego, da konkretizujemo: HSL aplikacija, automati svuda po gradu, tri okruga (npr. single ABC karta je  4,6 €, vrijedi 90 minuta, a do tada već možete stići dva puta s kraja na kraj Helsinkija) i mogućnost da s dnevnom kartom od 12 € isprobate sve moguće prevoze, od vozova, metroa, tramvaja, trajekta , do bicikla.

Eh, vrijeme je za lihapiirakk na Kauppatoriju.

Kad si u Helsinkiju: jedi kao Finac, ali pij kao Estonac

Kauppatori  – otvorena tržnica u luci, na kraju Esplanade parka, mjesto je gdje možete kupiti hranu, voće, povrće, suvenire, odjeću, pronaći tradicionalni fast-food, lihapiirakk – mesnu goveđu pitu i saplesti se na mnoštvo galebova koje je zakonom zabranjeno hraniti. Uz Kauppatori se nalazi i stara zgrada pokrivene tržnice Vanha Kauppahalli, znamenita po prodaji prehrambenih delicija od jelena, plodova mora i životinjske kože. Sjajan pogled na luku i tržnicu pruža se s SkyWheela koji je odmah pored, a “krug” je 12 eura. No, ukoliko vas ne zanima pogled s visine, i recimo želite dašak tople Hercegovine u srcu Helsinkija, uvijek se možete počastiti smokvama. Ili bolje rečeno smokvom. Koja se prodaje za euro po komadu. Ok, igrica “pronađi najskuplje voće u sezoni” se upravo završila. Game over. Finska smokva pobijedila.

Cijene hrane su za 20% više od EU prosjeka – to je prvo na što ćete biti upozoreni, odakle god da dolazite. Stoga, kada sam prilikom prvog restoranskog obroka poželjela pasti u histeriju pri pogledu na jelovnik, utješila sam se mišlju da sam bila u Dubrovniku ovoga ljeta i da cijene hrane helsinškog restorana izgledaju daleko manje pljačkaški. Štaviše, nekon dva dana sam prestala da se štrecam na brojeve, te mudro pronalazila načine da nadoknadim i dopunim životne potrebe za lososom na svim mogućim mjestima. Kada shvatite da Finska ima samo 7% prostora na kojima se gaje poljoprivredne kulture, duge i oštre zime, te visoke troškove transporta hrane, nekako postajete skloni da im oprostite cijene i naučite uživati u svakome obroku.

Sa pićima je već zabavnije. Skoro 80% skuplji alkohol od EU prosjeka, dovodi nas od cijena najjeftinijeg točenog piva za 7-8 eura, pa do recepata iskusnih lokalaca da lagano krenemo u Estoniju po alkohol (o, da, ako su Jugosloveni išli u Trst po farmerke, Finci idu u Talin u nabavku alkohola). Ipak sam stari finski običaj odlaska na dvoipolsatnu vožnju trajektom u drugu državu pred noćni izlazak odgodila za neki drugi put i hrabro krenula u pohod na domaće pubove. Osobne preporuke idu za Prahu (kod glavne željezničke), Tavastia-klubi koji je jedan od najstarijih rock-klubova u Evropi, i za obavezan fajront u irskom pubu gdje smo se na odlasku izgrlili svi sa svima kao da smo rod najrođeniji. Jer, kako kaže krilatica: There’s no strangers in Molly Malone’s, only friends who haven’t meet.

Klin se klinom izbija, pa je idući dan bio posvećem muzejima. Helsinki je pravi grad muzeja: gradski muzej, muzej umjetnosti, nacionalna galerija, nacionalni muzej, muzej dizajna… a blizu Nacionale kuće baleta i opere je i Töölönlahti zaljev, idealan za šetnju i jogging. Vođena mudrostima Zuke Džumhura da nam je bog svima odbrojao korake, zaobišla sam odlazak tamo, da ni slučajno ne poželim potrčati i tako ranije potrošiti propisane korake. Dakle, kvalitet staza za trčanje ćete morati provjeriti bez mene. Ja sam vam, kaimijski, za nešto drugo rođena.

Njeno veličanstvo sauna

Ono što je kod nas odlazak na kafu, Fincima je sauna. Stara finska izreka kaže: “Ako vam ne pomognu sauna, alkohol i katran, mrtvi ste”, i treba joj vjerovati. Sve zgrade imaju svoje saune, svuda možete naći javne saune, a najpoznatiju smo uspjeli i ovjeriti jednog popodneva: Löyly je je javna sauna i restoranski kompleks u južnom kraju Helsinkija, a sadrži tradicionalnu finsku dimnu saunu, saune na drva, otvorenu terasu prema moru i restoran. Standardna finska rutina ovdje je znojenje u vreloj sauni do granica ugodnog, a onda trk u ledenu vodu Baltika. Tokom kampanje da me se nagovori da zaplivam u Baltičkom moru “jer je to baš zdravo”,  umočila sam noge do koljena i s odlukom da upalu pluća mogu navući i na mojoj Neretvi u januaru, dobila utješnu geografsku lekciju stojeći u mokrom kostimu na otvorenoj vjetrometini. Saznajem tako da je ono kopno preko mora Estonija (cca 80 km udaljenosti), a i Sankt Peterburg je skoro pa iza ćoška, na nešto više od 300 km udaljenosti. Proširena lekcija glasi da su Finci tokom historije svako malo muku mučili sa Šveđanima i Rusima, pa kad me to sve počelo neodoljivo podsjećati na domovinu, došla sam u napast da stvarno skočim u Baltik.

Inače, Finci su apsolutni šampioni skladnog  življenja sa prirodom, a plan im je da do 2035. godine svoje emisije štetnih plinova smanje za 100% te postanu klimatski neutralna država. Finska, koja trenutno predsjedava EU, jako se zalaže za korištenje agronomije u službi  rješenja globalnog zatopljenja. Sami daju najbolji primjer: od 1990. do danas smanjili su emisiju stakleničkih plinova za 26%. Sa najnaprednijim školskim sistemom na svijetu, sve su prilike da će Finci i riješiti ovaj svjetski problem prije nego nam svima voda dođe do grla.

Hajde da za kraj optrčimo “must see” mjesta

Oodi, Centralni helsinški knjiški raj

Osobeno arhitektonsko čudo otvoreno je prošle godine i omiljeno je mjesto čak i onima koji ne vole čitati. Zbog površine od 17,250 kvadratnih metara zlobnici primjećuju da i nije baš pretrpano knjigama kojih ima tek oko 100 hiljada, i da je većina prostora iskorištena za kino, prostore za čitanje, izložbe i kulturna dešavanja. Zgrada je za klasu luđa iznutra nego izvana, ni slično čitaonama kojima su nas plašili u školama, a Finci je zovu “dnevna soba”. Osobita zanimljivost su i unisex toaleti –  da se baš osjećate kao kod kuće.

Put za Valhalu preko Suomenlinne

Morsku tvrđavu Sveaborg (Sveaborg  znači “švedska tvrđava”) sagradili su Šveđani 1748. godine na osam otoka kraj Helsinkija nakon završetka rusko-švedskog rata, a Finci su nakon proglašenja neovisnosti pridodali i finski naziv – Suomenlinna (“finska tvrđava”). Do otoka se dolazi  trajektom, vožnja traje 15-ak minuta i kreće iz južne luke na tržnici, na svakih 40 minuta. Na listi je UNESCO-ve kulturne baštine, a bitna je i za Švedsku, Rusiju i Finsku. I nije samo suhoparni podsjetnik na minulu prošlost: u suhom doku iz 18. stoljeća, i danas se grade i popravljaju drveni brodovi, tu je pomorska Finska akademija, pa čak i zatvor, a istoimeni hostel je među popularnijima u Helsinkiju. Na ovome “sjevernom Gibraltaru” ne postoje nazivi ulica – svaka kuća ima svoju oznaku koja je kombinacija slova i broja. I tako, nakon obaveznog obilaska (muzeji, crkva – svjetionik, memorial, Veliko dvorište, grob graditelja Suomenlinne Augustina Ehrensvarda, Kraljeva vrata), namjerila sam se taggirati na Facebooku iz restorana znakovitog imena Valhala i barem pod nordijskim uvjetima otići u raj. Valhala je, naime, prema mitologiji, ogromna rajska dvorana za pale heroje, dvorac boga Odina. Ipak, veliki je Odin zatvorio restoran nakon ljetne sezone, pa će me Valkire morati sačekati do neke druge posjete. Ili, dok zaslužim. Uglavnom, bitno je da znam gdje je raj. Bogova je povazdan, s nekim ću se već nagoditi, rekao bi Đole.

Kad smo već kod bogova… Crkva u stijeni, Uspenska katedrala, Helsinška luteranska katedrala

Pravoslavna katedrala Uspenski  vidljiva već sa lučke tržnice, prelijepo je zdanje na stijeni koje je projektirao ruski arhitekt Gornostajev. Luteranska katedrala nalazi se u centru Helsinkija, bijela i impozantna, a omiljeno je mjesto za fotkanje svim turistima. Grandiozna s vana, ali kao i sve ostale protestantske crkve, veoma skromno izgleda iznutra. Unutra je i statua Mikaela Agrikole, luteranskog svećenika i oca književnog finskog jezika.

Temppeliaukion kirkko – luteranska crkva u stijeni je za mnoge simbol Helsinkija u cjelini jer  na najljepši mogući način pokazuje koliko je život Finaca utkan u prirodu. Kamenje koje je izvađeno iz unutrašnjosti, kada se crkva kopala, sada služi kao ograda crkve. Crkva je u urbanoj jezgri Helsinkija, Taka-Töölö, i, pored svih mojih pokušaja da je fotkam iznutra, kontinuirani stampedo oduševljenih kineskih turista me je konstantno onemogućavao da napravim išta. Tako da preporučujem link.

I naljepša hvala Aleksandru II

U znak sjećanja na cara Aleksandra II, koji je Finsku učinio autonomnom, finski jezik državnim jezikom, a u promet stavio finski pečat, postavljen je njegov bronzani spomenik na Trgu Senata u Helsinkiju. I sa ličnom zahvalom Aleksandru drugom ću i završiti ovu pripovijest i reći: do skorog viđenja, Helsinki, vraćam se na ljeto na Tuska Open Air! Kippis!

Komentari

Autor: Majda Balić

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.