Iskreno pismo bivše djevojke

Pročitajte iskreni tekst jedne kolumnistiknje sa portala Elite Daily i šta ona ima da poruči svojoj bivšoj velikoj ljubavi.

“Ljubav je gorka. Ljubav nam daje nadu za budućnost da često zaboravimo kako joj ipak može doći kraj . Zaboravljamo da u jednom trenutku možemo izgubiti sponu koja nas je tako dugo vezivala za voljenu osobu.

Kada pukne i posljednja spona koja nas je spajala sa voljenom osobom, prvo pitanje koje nam prolazi glavom je: “Zašto sam se toliko trudila i stavljala ovu vezu ispred sebe? Zašto sam samo ja uložila svu svoju energiju i išla preko svojih granica?”

I dok tako stojimo okruženi raspalom vezom, pitamo se da li ćemo biti sposobni i jaki da sagradimo nešto bolje i snažnije u budućnosti. Da li ćemo voljeti ponovo?

Meni se desilo upravo to da zaluđena riječima i obećanjima povjerujem da nema sile koja bi me rastavila od njega. Vjerovala sam praznim obećanjima koja ne nude ništa osim praznih riječi. Ne, ne krivim njega, sama sam kriva što previše vjerujem u dobro u ljudima.

Kada mi je on raskinuo, obećao je da me nikada neće zaboraviti. Uz pomoć tog obećanja sam živjela i vjerovala da je tako, ta rečenica mi je dala snagu da nastavim dalje. Vjerovala da smo bili samo pravi u pogrešno vrijeme.

Da li ste se možda zapitali da je strah svih nas da nas voljena osoba ne zaboravi i nakon prekida?

Najčešće pitanje koje sam postavljala sebi nakon raskida je: “Da li misli na mene?”.

Da li bih imala nešto od toga i da misli, ako nema nade da nastavimo vezu? Zašto se brinemo da li ćemo ostati u nečijoj memoriji? Da li je to prirodno osjećanje, nada ili nešto treće? Da li smo možda sebični zbog toga što želimo da se čvrsto urežemo u nečiju memoriju?

Dugo mi je trebalo da prebolim bivšu ljubav, ali više sam razmišljala o tome kako će on jednog dana naći bolju od mene i kako ću zauvijek izvjetreti iz njegovog srca i glave.

Najgora noćna mora mi je bila kako će zaboraviti sve ono što smo imali.

Zašto sebe mučimo ovim pitanjima? Sigurna sam da nisam jedina. Kako da prihvatimo činjenicu da nas je neko zaboravio, ako mi njega nismo? Kako da se suočimo sa činjenicom da mi njemu nismo bili ono što ona nama jeste.

Zato sada kada je prošlo sve, kada sam mirna, spokojna evo šta bih mu poručila: Plašim se da ćeš zaboraviti šta smo imali. Plašim se da ćeš zaboraviti sve stvari koje smo naučili zajedno. Plašim se da ćeš od čovjeka koji si bio sa mnom postati neko drugačiji. Samo zato što nismo uspjeli to ne znači da želim da izbrišem taj dio svog života.

Želim da budem poglavlje tvoje knjige. Ne moram da budem ljubav tvog života, ali želim da budem tvoja “velika ljubav”.

Radije bih da me mrziš, nego da me zaboraviš, zato što je mržnja jaka kao i ljubav. Radije bih da osjećaš nešto, nego ništa. Želim da me pominješ u razgovorima, da ti dođem ponekad u mislima.

Ne plašim se da neću pronaći drugog tebe. Plašim se da ćeš me ti ZABORAVITI.