Kako sam od ljubavnice postala supruga

Da li iz preljubničkog odnosa može da se rodi ljubav? Da li ona može da rezultuje brakom ili preljubnici baš nikad ne ostavljaju svoje supružnike? Postoji li karmička kazna za razaranje tuđeg braka? Sve su to misli s kojima se većina ljudi u takvim odnosima susreće, a jedna žena je u svojoj anonimnoj ispovijesti za Elle otkrila kako se završila njena priča.

“Niko ne želi da bude druga žena. Niko, barem ja tako mislim, sam ne bire da je drugi gledaju kao drolju, razaračicu doma i šta sve već ne, ali osuđivati nekoga isključivo na osnovu toga što je bio u ljubavničkom odnosu je jednostrano, subjektivno i generalizirajuće.

Nikad nisam sanjala da ću da se zaljubim u oženjenog muškarca, ali upravo to se dogodilo. Samo jedan stisak ruke, osmijeh i pozdrav bili su dovoljni da izgubim tlo pod nogama, da zacementiraju moju budućnost. John je bio nov u firmi i bili smo kolege i neke poslove je trebalo da obavljamo zajedno. Susreti u hodnicima, čavrljanja u liftu i u kantini pretvorili su se u polagano koračanje do naših automobila na parkingu. Cijelu godinu smo se upoznavali i postajali prijatelji, a iako mi se sviđa – nisam imala podmukle namjere. U to vrijeme sam izlazila s jednim muškarcem i nisam imala nikakve želje ni pomisli da se petljam u nečiji brak, čak i dok smo se šalili ili flertovali, kao što to svakodnevno čini većina ljudi, držali smo se na distanci.

[yuzo_related]

Užasno mi se sviđao, ali nisam imala nikakve želje da se upuštam u nešto s nekim u braku, to nisam nikad prije uradila i mislila sam da ne bih mogla. Zamišljala sam to kao haos, bol, previše opravdanja, krivice i bez budućnosti – uz ideju toga da ničija ljubav ne bi trebalo da počne kao izdaja. Ali kao što nam se prijateljstvo dogodilo samo od sebe, tako se i prelaz na veće povezivanje dogodio sam od sebe, tražili smo izgovore da se čujemo, vidimo…

Flertujući suptilno, ali ipak proračunato, zapravo smo ispipavali teren jedan kod drugoga i pokušavali da otkrijemo način kako sa smanjimo štetu ako se odlučimo da pređemo na novi nivo. Prijatelji su vidjeli da sam zaljubljena, podržavali su me i upozoravali u podjednakoj mjeri. Članovi porodice su htjeli da budem srećna, ali nikako nisu željeli da postanem nečiji “drugi izbor”. Ali, moje srce je znalo da je pronašlo svoju srodnu dušu i nakon svih analiza i premišljanja, shvatila sam da taj muškarac zna sve o meni i voli me iz brojnih razloga, a ponekad uprkos njima.

Od tog shvatanja, postali smo “taj par”. Oni s tajnom, oni koji smo mislili da nikad nećemo postati. Par koji se šunja, skriva, telefonira rano ujutro ili kasno uvečer. Oboje smo bili katolici, kolege, s nekim moralnim načelima, dužnostima i obavezama – ali bili smo i dvoje ljudi koji se vole. Smetalo mi je što mi govore iza leđa, mada sam znala da su njihove uvrede istinite. Nije mi bila prijatna pomisao da moram da opravdavam i branim naš odnos opet i iznova ljudima kojih se on uopšte nije ticao. John nije dugo čekao – otvoreno je svojoj supruzi rekao da želi razvod i da se zaljubio u drugu. Nisu imali djece, a razvod im je bio civilizovan i dostojanstven. Dogovorili su se ko će da dobije njihove pse, a sudija je 11. 9. 2001. okončao njihov brak u sudnici New Jerseya dok su se rušile kule bliznakinje Svjetskog trgovinskog centra. Bio je to dan kraja, ali i novog početka.

Statistika i nekolicina naših prijatelja rekli su nam da naš odnos nema nikakvih izgleda. Jednom varalica – uvijek varalica, i takve stvari. Danas, 14 godina nakon toga, proživjeli smo smrt jednog roditelja, četiri duge godine neplodnosti, zastrašujući i bolan postupak vještačke oplodnje i roditeljstvo blizanaca. Mislim da mogu da kažem da smo proživjeli svoj dio oluja, počevši s njegovim brakom, ali naša ljubav je preživjela.To se ne događa uvijek, ali izgleda da ponekad ipak može da se dogodi. Ne savjetujem nikome da ulazi u ljubavnu vezu s nekim zauzetim, ali ne mogu čistog srca da savjetujem da se odreknu ljubavi. Da, možda me moj muž prevari i ode, ali to može da se dogodi i vama. U životu nema garancija.”