Život i zdravlje

Pismo mužu 30 dana nakon njegovog samoubistva

26/06/2015

Poorna Bell za Huffingotn post napisala je oproštajno pismo mjesec dana nakon što je njen muž oduzeo sebi život.

Dragi mužu,

Prošlo je skoro 30 dana od kada si držao varnicu svog života u rukama, i onda je ugasio.

Od tada pokušavam da shvatim ima li smisla na ovom svijetu.

U hinduizmu – religiji koju si ti toliko želio da upoznaš iako sam ja odavno izgubila vjeru – postoji 11-dnevni i 30-dnevni ritual.

Nikada nisam razumjela čemu to služi. Ali možda postoje da bi nam pomogli da shvatimo neke stvari.

Do 11. dana sam shvatila da me je tvoja smrt promijenila.

pismo

Sve je izgledalo i mirisalo drugačije. Ljudi koje sam poznavala godinama djelovali su mi kao stranci jer sam mislila da oni ne mogu da znaju šta ja osjećam.

Tebe sam vidjela u svemu. Vidjela sam te u moru, zamišljala kako se okrećeš u talasima. Vidjela sam te pored tvog groba, u cvijeću koje si toliko volio. Vidjela sam te u pticama, o kojima si imao enciklopedijsko znanje, i u dvostrukoj dugi koja se pojavila na nebu onog dana kada smo se zauvijek pozdravili.

Bio si veliki čovjek u stvarnosti, a ja sam te ipak vidjela u tako nježnim, delikatnim stvarima.

Pitala sam se da li da ti pišem ovo, ovako javno. Ali budući da smo u posljednjih godinu dana puno pričali o mentalnim bolestima i o tome kako je to nešto o čemu treba pričati, kako se ne bi stvarao osećaj sramote i stigme, mislila sam da bi ti želio da ovo uradim. (Često hvatam sebe kako mislim “Rob bi baš želio da pojedem još to jedno parče čokolade”, i kod drugih tako bitnih životnih odluka).

Znam da bi to želio jer ti se uvijek sviđalo što sam ja dizala toliku buku i dizala svijest ljudi o depresiji – bolesti sa kojom si se ti borio cijelog života.

 

Znam da bi želio da ovo uradim kako bi neko drugi ko ima sličan problem mogao da mi se obrati za pomoć. Javno ili privatno.

Znam da smo oboje mislili da ta tišina oko mentalnih bolesti stvara otrovno okruženje za muškarce, od kojih se očekuje da, tvojim riječima, “budu muškarci, pate u tišini i pređu preko toga”.

Puno toga sam otkrila od kada si oduzeo sebi život.

Prvo, iako ne postoji hijerarhija smrti, jasno je da se dug život nalazi na vrhu, a kratak na kraju liste. Ne znam gde se tačno nalazi samoubistvo, ali ono čini da se drugi ljudi osjećaju jako neprijatno.

Savjetovali su me da ne govorim ljudima kako si umro. I u početku sam prihvatila taj savjet.

Ali do 30. dana sam shvatila da, kada se najgore desi, jednostavno gubiš moć da budeš lukav.

U meni se budi i jedna dilema. Da si umro od raka, da li bih i to krila? Naravno da ne bih.

Kao da je način tvoje smrti na neki način implicirao na slabost, iako ja znam koliko si se jako borio da ostaneš na ovom svijetu.

pismo1

Iako ti nije bilo lako, toliko si puno toga postigao, volio si duboko, bio dobar i fin i uvijek si pomagao ljudima u nevolji (čak i onom beskućniku kojem si htio da dozvoliš da spava na našem kauču) i bio si najinteligentniji čovjek kog sam upoznala. Zašto ne bih željela da cijenim to?

I možda to najbolje opisuje da moramo još mnogo da radimo kako bi shvatili da su mentalne bolesti isto što i rak. Potpuno je isto kao i srčani zastoj. Nema te količine ljubavi, medicinske njege niti novca koj bi mogao da pomogne ako je stanje terminalno.

Kada se neko ubije, svi se na neki način ljute na njega. A da li ste ikada čuli da neko kaže “Ne mogu da vjerujem da je Larry umro od raka, pa kako je samo mogao?!”

Mnogi ljudi su mi rekli da su ljuti na tebe. Ljutili su se što si odustao od života i što si nas ostavio iza sebe. Iako je to bila i moja prva reakcija, sada mislim da treba da se sjećamo tvojih najboljih, najsvjetlijim momenata.

Ne kažem da sam sve shvatila. Ne znam, da li ću ikada razumjeti svoju odluku da okončaš svoj život.

Kada sam konačno skupila hrabrosti da ti stavim ruku na grudi posljednji put, kada sam osjetila kako si hladan, kako ti je duša nestala a oči ti se nikada više neke otvoriti, shvatila sam da je sve gotovo. Shvatila sam da svaki kreten može da stvori život, ali kada ga dobijete to je pravi dar.

Mislim da smo ljutnju osjećali jer smo imali grižu savjesti. Jer nismo znali.

Trebalo je više da te grlimo, više vremena sa tobom da provodimo, da zapamtimo svaki dio tebe, da ti govorimo da te volimo, da imamo samo još jedan dan sa tobom.. Jer duboko u sebi znamo da se ne bi ubio, da smo sve to radili.

U suštini, hoću da kažem da te razumijem. Iako drugim ljudima samoubistvo djeluje kao izbor, za tebe nije bilo izbora. Naša ljubav, a imao si okean ljubavi, ne bi mogla da te zadrži na ovom svijetu ako se nisi osjećao kao da tu pripadaš.

Ne kažem da bi te bilo šta od ovoga zaista spasilo. Samo kažem da odbijam da te pamtim i ljutnji i sramoti, kada smo imali beskonačnu ljubav.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.