Notice: Trying to get property 'display_name' of non-object in /srv/storage/fokus.ba/wp-content/plugins/wordpress-seo-premium/frontend/schema/class-schema-person.php on line 152
Vijesti

Andrej Nikolaidis: 15 teza o Sarajevskom atentatu

28/06/2015

Istorija, kažu, čuva odgovore na izazove koje budućnost sprema za nas. Čovjek bez istorijskog pamćenja će, kažu još, izgubljen lutati zelenim pašnjacima budućnosti. Tamo gdje mudar čovjek, onaj koji je naučio iz istorije vidi put, on će vidjeti lavirint: tamo gdje će istorijski mudar čovjek biti pastir, on će biti ovca, vele. Čovjek i narodi bez istorijskog pamćenja osuđeni su da lutaju i ponavljaju greške iz prošlosti – i to kažu.

Umjesto svega toga, mogli su nam mudraci ispričati neku drugu bajku: Snježanu ili Trnoružicu, na primjer. Jer, prošlost nije ništa čvrsto, ništa isklesano. Prošlost je mekana, podatna, ljigava pod prstima. Prlja ruke. Prošlost je plastelin. Koji svako oblikuje kako mu odgovara i tako stvara totem svoje političke ideje, piše Andrej Nikolaidis za Al Jazeeru.

glas-main

U službenim novinama ‘Glas Crnogorca’ od 21. juna 1914. ubistvo u Sarajevu okarakterisano je kao ‘bezumni teroristički akt usamljenih fanatika’

Na prošlost se ne pozivaju da bi im ona rekla što da čine. Na nju se pozivaju da bi legitimisali ono što su naumili da učine. Kaže Oscar Wilde kako se posao pjesnika ne sastoji toliko u pisanju poezije, koliko u izmišljanju razloga zašto je ta poezija vrijedna divljenja. Slično je i sa političarima; posao nacionalnih vođa ne sastoji se toliko u osmišljavanju pametne i korisne politike, koliko u nastojanju da se slobodnim – rekli bismo: pjesničkim – tumačenjem prošlosti (to slobodno tumačenje prošlosti naziva se još i “istorijskim pamćenjem”) izmisle razlozi zašto je njihova politika jedina u istoriji utemeljena i, kao takva, jedina istorijski legitimna.

Ko je još nešto naučio iz prošosti? Nije li naša prošlost niz ponovljenih grešaka, baš kao što će to, očito, biti i naša budućnost? Nije li istorija nepregledna hrpa ruševina i spaljene zemlje, groblje bez kraja, teritorija nad kojom je smrt uspostavila vladavinu, jer uporno odbijamo da pustimo mrtve da pokopaju svoje mrtve?

Dva “frljava” oka u glavi

U nedjelju, 28. juna, godišnjica je Sarajevskog atentata. Budući da svi mi, pojedinačno i kolektivno, nemamo zajedničku, nego svako svoju prošlost, o čemu svjedoči sva sila različitih interpretacija te prošlosti, napokon i različitih, prevashodno nacionalnih takozvanih “istorijskih istina”, i Sarajevski atentat i Gavrilo Princip za nas, pojedinačno i kolektivno, znače posve različite stvari.

Obratimo pažnju kako na Sarajevski atentat danas gledaju nekadašnja “dva oka u glavi” – Srbija i Crna Gora. Dva oka su, šta da vam kažem, malo frljava: svako gleda na svoju stranu i posve različito vidi. U Beogradu dižu spomenik Gavrilu Principu. A Podgorica? Budući da ne znamo šta bi o Principu rekao Petar Petrović Njegoš (opravdano odsutan), preostaje nam da oslušnemo šta kaže njegov našljednik Milo Đukanović. On je svoje rekao još lani, u govoru na svečanoj akademiji povodom 100 godina od početka Prvog svjetskog rata. Đukanović je tada podcrtao da “Crna Gora nije podržala teroristički akt koji je bio povod za rat”.

[quote_box_right]Ako je ubistvo Franca Ferdinanda herojski čin čiji počinilac zaslužuje spomenik u Beogradu, znači li to da bi Srbija mirno primila vijest da je, recimo, Hrvatska odlučila da podigne spomenik Vladu Černozemskom, koji je u Marseju ubio Aleksandra I Karađorđevića?[/quote_box_right]

Uslijedilo je medijsko bombardovanje (izdaja! izdaja!) iz Srbije, ali i iz Crne Gore. Istoričar Živko Andrijašević tada se javio i pojasnio kako je ono što je Đukanović saopštio, da proste svi ožalošćeni, istorijski fakat. Andrijašević je prstom pokazao na šta je tačno mislio Đukanović: u službenim novinama Glas Crnogorca br. 33 od 21. juna 1914. godine (po starom kalendaru) ubistvo u Sarajevu u zvaničnom komentaru okarakterisano je kao “bezumni teroristički akt usamljenih fanatika”.

Uostalom, dodao je Andrijašević, kada već govorimo o zvaničnom stavu Crne Gore prema atentatu u Sarajevu, napomenimo i da je vlada Kraljevine Srbije na sličan način definisala ovaj akt. Ona ga je, jula 1914. godine, nazvala “zločinom koji izaziva zgražavanje”.

Publicista Miroslav Ćosović, autor knjige Bizarni sveci srpske crkve, u tekstu za podgorički portal Analitika, pisao je kako je čudno da u polemici “Gavrilo Princip – heroj ili terorista?” niko za mišljenje ne pita samog Principa. Koji je sebe smatrao teroristom. Ćosović se poziva na knjigu Vojislava Bogićevića Sarajevski atentat (Sarajevo, 1954, str. 58, link: http://oi41.tinypic.com/5nu5qh.jpg) i zapisnik sa suđenja Principu.

Političko ubistvo kao samoubistvo

Predsjedatelj: Kako ste to mislili oživotvoriti?

Princip: Terorom.

Predsjedatelj: Što to znači?

Princip: To znači uopće ubijati, ukloniti one koji smetaju ujedinjenju i koji čine zlo.

Nećete mi zamjeriti da i sam iznesem nekoliko skromnih, takoreći uzgrednih teza o Sarajevskom atentatu:

1. Sloboda je precijenjena.

2. Sve je precijenjeno.

3. Sloboda koja podrazumijeva da vam na grbaču, umjesto Habsburga, zajašu Karađorđevići čovjeka bi mogla nagnati da pruži još jednu šansu ropstvu.

4. Jugoslavija Karađorđevića bila je istinska tamnica naroda. u kojoj je jugoslovenstvo od plemenite ideje svedeno na golu hegemoniju i diktaturu takozvanog Pijemonta, sa središtem u Beogradu: ideju jugoslovenstva iskupili su i uzdigli komunisti.

5. U zemlji koja je okupirana politički atentat nije legalan, ali jeste legitiman način borbe.

6. Teza broj pet je slama, jer je sva priča o legalitetu i legitimitetu slama. Što je moć – legalno je i legitimno. Što je istinska prijetnja moći – nije. To je suština prava i pravne države.

7. Gavrilo Princip nije izazvao Prvi svjetski rat. Da velike sile nisu bile odlučne da pokrenu ratnu ekonomiju i vlastite građane pošalju u klanicu, Princip bi mogao ubiti koga god želi, rata svejedno ne bi bilo. Ovako, čak i da je Princip, umjesto Franca Ferdinanda, ubio sebe, došlo bi do Prvog svjetskog rata.

8. Svako političko ubistvo je bijedna zamjena za samoubistvo.

9. Svako samoubistvo je par excellence politički čin.

10. Nada u bolje sutra vodi u samoubistvo, kaže Lacan.

11. Teza srpskih nacionalista, koju je artikulisao Emir Kusturica, o Francu Ferdinandu kao čovjeku koji je zaslužio da bude ubijen, jer je bio bolesni gad koji je golim rukama ubijao ranjene srne, kopija je nacističke teze iz Hipplerovog Der ewige Jude: tamo su Jevreji prikazani kao oni koji zaslužuju da budu ubijeni, jer na brutalan način ubijaju životinje koje jedu.

Logotip za Prvi svjetski rat

12. Svi nacionalisti, čak i oni anti-njemački nastrojeni, naročito oni anti-njemački nastrojeni, prema nacizmu osjećaju ono što vlasnici pekinezera osjećaju prema vlasnicima rotvajlera.

13. Nacionalisti i velike figure nacionalne istorije su estetski, dakle posve neprihvatljivi iz istog razloga: nedostatka autoironije.

14. Ako je ubistvo Franca Ferdinanda herojski čin čiji počinilac zaslužuje spomenik u Beogradu, znači li to da bi Srbija mirno primila vijest da je, recimo, Hrvatska odlučila da podigne spomenik Vladu Černozemskom, koji je u Marseju ubio Aleksandra I Karađorđevića? I jedan i drugi, Francika i Acika, bili su vladari (dobro, Francika je bio vladar na čekanju), i jednog i drugog ubili su ljudi koji su njihovu vladavinu doživljavali kao silu i nepravdu, i Gavrilo i Vlado su, pucajući na vladare, ubili po jednu nevinu osobu (Gavrilo vojvotkinju Hohenberg, Vlado francuskog ministra spoljnih poslova Louisa Barthoua), sličnosti se ređaju? Nije valjda da bi u Beogradu prevladala logika kako je dobro “kad mi ubijemo njihovog vladara”, a loše “kad oni ubiju našeg”?

15. Gavrilo Princip danas funkcioniše kao logotip za Prvi svjetski rat. Takvu sudbinu niko ne zaslužuje.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.