BiH

KOLUMNA Zašto Dodik i Čović traže dlaku u muslimanskom jajetu?

09/01/2017

Sreća da u našim fudbalskim klubovima nema igrača iz islamskih zemalja, inače bi Milorad Dodik odmah vrisnuo da se i bošnjački nogomet islamizira. Navikli smo da predsjednik Republike Srpske svemu bošnjačkom i muslimanskom nalazi mane, čak i sitnicama pridajući značaj opasne islamističke najezde. Znamo, uostalom, da on u svom svakodnevnom govoru Sarajevo naziva Teheranom.

Svoju pravu ćud, koju godinama po ovom pitanju brižljivo skriva, napokon je otvoreno pokazao i Dragan Čović. Član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a rekao je, u intervjuu za “Našu TV”, kako “jedan dobar dio bošnjačke i ljevice i desnice želi od BiH napraviti islamsku državu”.

Ničim Čović nije potkrijepio ovu svoju ekstremno važnu ocjenu i optužbu. No, i da jeste, po onome što bi kazao vidjeli bismo da on ne pravi nikakvu razliku između agresivnog političkog islamizma i prirodne afirmacije islama, odnosno prava na otvoreno ispoljavanje religijskih uvjerenja naših muslimana.

Pripadnici islama Čovića bi jedino zadovoljili da se vrate u ćošak u kojem su ovdje bili decenijama, u mnogo čemu diskriminisani u odnosu na druge konfesije i njihove pripadnike. Njihovu renesansu hrvatski politički lider vidi kao ugrožavanje hrišćanske dominacije. A sve ono što remeti taj prastari red stvari na ovom prostoru, njemu zvoni na uzbunu.

Tražeći dlaku u muslimanskom jajetu, Čović pritom ne želi da vidi ništa od ružnih načina ispoljavanja, na primjer, katoličkog vjerskog terorizma. Valjda bi onaj sramni križ nad Mostarom trebao biti deset puta veći, pa da bi on uvidio da je to jedno nimalo kršćansko “zapišavanje teritorije”.

Pa šta, odgovorio bi vođa HDZ-a, ovo je Evropa! A ona je, preciznije Evropska unija – kršćanski projekat. Izgovorio je to, prije pet godina, tadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović.

To je valjda jedino u čemu se on i Dragan Čović slažu. Možda baš zato Čović i jeste najglasniji pobornik našeg ekspresnog ulaska u Evropsku uniju – pod križ. Polumjesecu je tamo, naravno, određeno da tavori u zapećku.

Dva su, ovim povodom, važna pitanja koja žude za odgovorom. Prvo, zašto Dodik i Čović nastoje da predstave Bošnjake kao bojovnike vjerske, islamske države? Drugo, ima li u bošnjačkom političkom i društvenom životu dokaza za takvo zaključivanje?
Ipak je bolje prvo odgovoriti na drugo pitanje. Odgovor je odrečan – NE!

Na područjima na kojim dominiraju Bošnjaci događa se jedan širok i dubok proces islamske renesanse. Toj vjeri i njenim pripadnicima vraća se dostojanstvo i pravo na slobodno ispovijedanje. Islam u Bosni i Hercegovini stiče puno pravo građanstva.

Tačno je da u tom procesu ima i zastranjivanja, pretjerivanja, nesnalaženja… Nekome je i ovo malo, htio bi još više, i u političkim i u vjerskim vrhovima. No, ruku na srce, u svemu tome nema apsolutno nikakvih naznaka političkog islamizma, pogotovo ne nastojanja da se krajevi s većinskim bošnjačkim življem, a kamoli cijela BiH, prestroje u – islamsku državu!

Kad bi bilo ovakih želja i pokušaja, siguran sam da bi to bilo uspješno onemogućeno prije svega od muslimana i bošnjačkog naroda. Nije taj naš narod ni umno ni politički tako zatucan ni da o njoj mašta, pogotovo ne da ozbiljno radi na stvaranju nekakve islamske države.

U vremenu u kojem je religija, u socijalizmu potiskivana, naglo dobila preveliku ulogu u društvu, u sve tri konfesije, susrećemo se i sa nekim njenim “dječijim bolestima”. Na njih se, međutim, upire prstom samo kad su u pitanju Bošnjaci, odnosno islam i muslimani. Dežurnom hajkaču, Miloradu Dodiku, sad se u tome otvoreno pridružio i Dragan Čović.

Zašto to oni čine? S kojom namjerom i s kojim ciljem?

Objašnjenje je vrlo jednostavno. U današnjem svijetu islamu se nastoji prišiti etiketa “sumnjivog lica”. Širi se islamofobija i, od muhe, često pravi vola. Ko igra na tu kartu, može u sadašnjim okolnostima da računa na razumijevanje i naklonost gotovo kompletnog kršćanskog svijeta.

S tim podlo računaju i Dodik i Čović. Izmišljanjem neke ekstremističke islamističke politike u bošnjačkim političkim krugovima, oni jeftino kupuju međunarodne saveznike kojim, kao ni njima dvojici, dokazi i argumenti nisu potrebni: dovoljan im je samo njihov dojam, odnosno njihov interes.

A interes Dodika i Čovića je da po svaku cijenu bošnjački narod predstave kao opasni roj otrovnih osa, koji se ustremljuje na Srbe i Hrvate, odnosno hrišćane. To je dio njihove strategije kojom žele da razbiju BiH, kobajagi sa žaljenjem konstatujući “da se sa tim islamskim fanaticima” ne može skupa živjeti.

U laži jesu kratke noge. No, da li baš u svakoj i u svakom vremenu?

Plašim se da neke laži i prolaze, ma koliko bile prljave i prozirne. Jednostavno, islam je u današnjem vremenu jedan od onih “optuženika” kojem se ne dokazuje eventualna krivica nego se od njega traži da dokaže svoju nevinost.

Kad bi bilo po pravdi i činjeničnom stanju, bar u slučaju Bosne i Hercegovine, bilo bi mnogo više razloga da se o vjerskom i nacionalnom ekstremizmu govori na primjeru katolika i pravoslavaca, odnosno njihovih crkvenih zajednica i političkih predstavnika. Zar, uostalom, Republika Srpska upravo danas ne obilježava svoju krsnu slavu?

Krsnu, hrišćansku, vjersku! Nečeg takvog u bošnjačkoj “islamskoj državi” nema ni u povojima.

Komentari