BiH

Graham Bamford

Priča o Britancu koji se spalio zbog Bosanaca i Hercegovaca (FOTO/VIDEO)

29/04/2019

Smrt u najstrašnijim mukama bio je njegov način da ukaže na stradanje građana Bosne i Hercegovine, koji su bjesomučno ubijani, proganjani i ponižavani...

Britanac Graham Bamford se na današnji dan 29. aprila 1993. godine, zapalio u znak protesta zbog ubijanja nedužnih civila u ratu u BiH.

Bamford se zapalio u Londonu kako bi skrenuo pažnju britanske i svjetske javnosti na rat u BiH.

Smrt u najstrašnijim mukama bio je njegov način da ukaže na stradanje građana Bosne i Hercegovine, koji su bjesomučno ubijani, proganjani i ponižavani…

Povodom toga, u arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst “Čovjek koji se spalio zbog nas” autora Almira Panjete koji je objavljen u maju 2008. godine u magazinu Start.

Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija.

Na ovom mjestu 29. aprila 1993. godine Graham Bamford spalio se i umirućim glasom poručo: Moramo pomoći djeci Bosne! – natpis je na maloj crnoj ploči koja stoji na travnjaku ispred zgrade britanskog parlamenta.

Osim teksta u The Guardianu te nekoliko sporadičnih slucajeva u bh. štampi, ovo je jedini pisani trag koji govori o plemenitom činu Britanca koji se u vrijeme najžešćih borbi u BiH i zločina u Ahmićima spalio kako bi skrenuo pažnju političara i poručio im da nešto moraju uraditi da spriječe rat.

Dosta je više stajanja po strani, dosta je ugljenisanih tijela u spaljenim kućama napisao je u oproštajnom pismu Graham i došao pred britanski parlament, u kojem je u toku bila rasprava o stanju u Bosni i Hercegovini. Vidio sam čovjeka koji sjedi prekrštenih nogu odmah preko puta Parlamenta. Onda sam vidio kako se polio i spalio. Policajci koji su stajali preko puta pritrčali su da mu pomognu a nakon 15-ak minuta sletio je helikopter iz kojeg su istrčali bolničari, poprskali ga sprejem i pokušavali mu pomoći, ali ih je on tjerao od sebe posvjedočio je Nenadu Puhovskom, autoru filma “Graham i ja”, Billy Payne, kolporter koji je taj dan prodavao novine pred parlamentom.

“Sve se odigralo brzo. Vidio sam samo čovjeka u plamenu koji je vrištao”, prisjetio se događaja i Peter McHugh, student koji se taj dan također našao u blizini.

Pad u zaborav

Dan poslije britanske novine su izvijestile o događaju, objavljena je i smrtovnica u kojoj se najavljuje Grahamov posljednji ispraćaj u kapelici u Macclesfieldu na kojem su prisutni pozvani da, ukoliko žele, doniraju novac za Fond za djecu BiH.

Nakon toga Graham je pao u zaborav. Danas ga se sjete tek rijetki, članovi njegove porodice i nekolicina prijatelja koji se okupe pored table na godišnjicu spaljivanja. U državi za koju je Graham žrtvovao svoj život malo ko za njega zna, a tek rijetki entuzijasti iz nekoliko udruženja obilježe godišnjicu njegove smrti i u BiH.

Ove godine u Collegiumu Artisticumu (tekst pisan 2008. godine) održan je skup u znak sjećanja na njega na kojem se okupilo 15-ak ljudi. Okupljen je koordinacioni odbor za obilježavanje godišnjice njegovog žrtvovanja i podnesena građanska inicijativa da se na sljedeću godišnjicu u Sarajevu, izmedu Filozofskog fakulteta i zgrade Zajedničkih institucija na Marijin Dvoru, otkrije spomenik ovom plemenitom Britancu. Na sastanku je bio kipar Mustafa Skopljak i stavio nam se na raspolaganje za izradu spomenika.

“Podnijeli smo i inicijativu svoj trojici članova Predsjedinštva BiH da se naloži Ambasadi BiH u Londonu da sljedeće godine organizira službeno obilježavanje godišnjice na mjestu gdje se Graham spalio”, rekao nam je Rašid Sijerčić, predsjednik Udruženja Sinanpaša Sijerčić, jednog od devet udruženja u BiH koja su podržala inicijativu.

Kako nam je rekao Asim Mujkić, prodekan za nastavu na Fakultetu politickih nauka i član koordinacionog odbora, postoji i ideja da se organizira posjet Grahamove porodice Bosni i Hercegovini, ali da tek pokušavaju doći u kontakt sa njegovom kćerkom Carlom i suprugom. Kada uzmete u obzir činjenicu da je na skupu bilo tek 15-ak ljudi, to vam dovoljno govori o našem mentalitetu zaborava. Onda se čudimo kad nam se za 20 godina ponovo desi isto kaže Mujkić koji je na skupu govorio o događaju iz aprila 1993. godine:

Cijeli slučaj vješto je zataškan u Velikoj Britaniji, što zbog bjesomučnog bombardovanja novim informacijama, što zbog ignoracije same Vlade. U BiH većina ljudi nije ni mogla znati za ovaj slučaj zbog zaglušujuće buke topova. Pokojni Bamford tako nije uspio promijeniti politiku svoje zemlje koja je ostala dosljedna u svojoj ravnodušnosti do posljednjeg dana rata u BiH, niti su ga upamtili građani ove zemlje naveliko poznati po svom kratkom pamćenju. Kao da je ova, najveća od svih žrtava koju čovjek može učiniti u svom životu bila besmislena i uzaludna.

Paddy Ashdown, nekadašnji visoki predstavnik u BiH a u vrijeme Bamfordovog samospaljivanja poslanik u britanskom parlamentu, u filmu “Graham i ja” nazvao je njegov čin plemenitim, uz žaljenje što za razliku od samospaljivanja Jana Palacha, Grahamov protest nije izazvao veću pažnju: Palach je zapadnjacima ukazao na greške Istoka i to je njima tada odgovaralo. U ovom slučaju ukazao im je na njihove propuste i to im se nije svidjelo.

Ahmići na kraju

Prijatelji će za Grahama Bamforda reći da je bio izuzetno zabavna i duhovita osoba, ali sa velikom dozom ozbiljnosti. Nije pio alkohol, ali je volio izlaziti u pubove. Dok bismo svi pili pivo, on je pio pintu limunade i jednostavo uživao u društvu ispričao je o Grahamu njegov prijatelj Ted Gunby, a vlasnik lokalnog dućana Fredrick Dell opisao ga je kao vrlo ljubaznog gospodina.

Uvijek je izgledao sretan i mnogo je volio djecu. Volio je druženje i putovanja, a najviše kćerku Carlu. Rođen je krajem Drugog svjetskog rata, u Londonu, 1945. godine kao sin Audrey i Georgea Bamforda. Putovao je po Burmi, Tajlandu a boravio je i u Zagrebu 70-tih godina. Posjetio je Australiju, a put ga je odveo i do Japana. Kako je bio zanesen putovanjima, tek po dolasku u daleki Japan shvatio je da nema novca da se vrati nazad, pa je neko vrijeme proveo tamo obilazeći zemlju, a živio je tako što je predavao engleski jezik.

U Japanu je upoznao i svoju suprugu s kojom se vratio u Britaniju. Osim što je bio jako uznemiren onim što se dešavalo u Bosni, Grahamova nesreća bila je i ta što nije bio u dobrim odnosima sa suprugom koja je otišla i sa sobom odvela njihovu kćerku. Nakon toga posebno je bio osjetljiv na patnje djece. Kap koja je prelila čašu bila je snimak spaljene porodice iz Ahmića u aprilu 1993. godine.

Tada je ubijeno 116 ljudi, medu kojima su bili tromjesečna beba i starac od 83 godine. Njegovi prijatelji smaraju da je Graham vidjevši slike stradanja djece osjetio i strah da bi mogao izgubiti kćerku, nakon čega je postao opsjednut onim što se dešavalo u Bosni i Hercegovini i na sve moguće načine pokušavao skrenuti pažnju i pozvati vladu svoje zemlje na akciju:

– Britanija mora zaustaviti rat u Bosni, ako treba i silom. Sada je vrijeme da opravdamo naš međunarodni ugled. Britanska vojska ne smije biti samo počasna straža na masovnim grobnicama. Bosanske bebe, djeca i žene strpljivo čekaju da političari urade svoj posao i daju im zaštitu – stajalo je u posljednjoj poruci koju je Graham iza sebe ostavio.


INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.