Hanjalić: Književnost pomaže da budem doktor, a doktorski posao da stvaram

Doktorica medicine i književnica Jasmina Hanjalić nedavno je od Hrvatskog književnog društva ogranak Zadar dobila nagradu “Goran Bujić” koja nosi ime po uglednom zadarskom pjesniku, esejisti, kritičaru i novinaru.

Draž ovoj nagradi, ističe Hanjalić u razgovoru za Fenu, daje i činjenica da je žiri imao čak deset članova, uglednih intelektualaca iz ove oblast te da je bilo nominirano 107 književnika u raznim kategorijama.

– Oni su prepoznali moj volonterski rad tvorca i urednika Internetskog portala “Književni kutak”. Tu sam objavila oko 700 članaka baveći se novostima iz kulture, a prije svega književnosti. Predstavljeni su svi značajni, ali i manje poznati autori iz jugoslavenskog područja, no i svjetskog. Čita se na cijeloj planeti, što pokazuje svakodnevna statistika. U ovih šest godina bilo je više od 160.000 pregleda – ističe ona.

Govoreći o spoju medicine i književnosti, Hanjalić navodi da je prije svega doktorica te da će taj posao raditi dokle god bude mogla, ali svakako i pisati.

– Doktorski posao sam izabrala jer sam još kao djevojčica povjerovala da ću spasiti od smrti moje roditelje, dedu i nanu. One ljude koje sam tada najviše voljela. Sa šest godina imali smo smrtni slučaj u porodici, poginuo je moj tetak. Tada sam uvidjela da tu treba nešto učiniti, neko se mora boriti protiv smrti. Eto, izabrala sam posao gdje u konačnici gubim bitku, ali mogu pomoći da život ne ode prerano ili da bolesnik dostojno dočeka svoj kraj – smatra.

Doktori su i raniji bili prisutni kao autori u književnosti te Hanjalić podsjeća da su među takvima bili i Čehov, Kronin, Laza Lazarević, Isak Samokovlija, Nura Bazdulj…

– Poznato je da ljekari mnogo čitaju. U mom slučaju su se desile dvije ljubavi, ali je doktorska presudila. Zbog zahtjevne medicine počela sam kasno objavljivati. Tješim se da su i mnogi poznati pisci također kasno počeli stvarati – kaže.

Većinu inspiracija doktorica/književnica nalazi u ljudima koje sreće kao doktor radeći u sarajevskoj Hitnoj pomoći, ustanovi koja nosi veliku dinamiku. Tu se susreće s najtežim životnim situacijama, bolima, patnjama.

– To proživljavam, mada se trudim biti profesionalna, jer moram 12 sati u cjelini biti spremna za sve ljude kojima je potrebna pomoć. Ipak, desilo se samo jednom da nisam otišla na intervenciju, tačnije zamolila sam da ode neko drugi. Nisam mogla, jer sam te noći već bila kod umiruće djevojčice i u tih pola sata s njom iscrpila svu snagu. Kad sam došla iz posjete u centralni pukt bila sam neutješna. Suze su same tekle. Jecala sam – opisuje Hanjalić trenutke koji su vezani za njen doktorski posao.

Osim redovnih obaveza na poslu, pisanja proze i poezije te uređivanja bloga, Jasmina Hanjalić istražuje i život manje poznate pjesnikinje Džemile Zekić.

Podvlači da se prije šest godina slučajno srela s tom autoricom istražujući ko se krije iza imena Džembuni, kako se potpisivao neko od autora u časopisu za djecu “Dječiji Novi behar” između dva svjetska rata.

– U Bošnjačkom institutu satima i danima sam listala te originalne časopise i shvatila da se iza imena krije niko drugi no Nikola Buconjić. I tako primijetim da u gotovo svakom broju objavljuje i Džemila Zekić. Ko je ona? Tada započeh potragu. Ona je umrla 2004. godine. Na internetu je do tada bila samo jedna štura objava, u smislu “hrvatska pjesnikinja između dva rata” iz nekog leksikona. Nije imala djece niti ikog od nasljednika u Sarajevu – pojašnjava ona.

Dodaje da je vremenom saznavala sve više o toj autorici o kojoj je planirala napisati knjigu ili knjižicu, ali da još ima nezavršenog posla.

– U međuvremenu je objavljen i jedan naučni članak, pa saznah da još njenih pjesama moram tražiti i prekucavati – kazala je.

Do sada je sakupila 24 pjesme te autorice od 40-ak postojećih. Džemila Zekić, naglasila je, nije nikad objavila samostalnu knjigu, a nazivaju je “trećom” bošnjačkom pjesnikinjom.

Kad je riječ o njenim novim knjigama, Hanjalić ističe da su spremne za štampu. Riječ je o dvije napisane knjige, poeziju i priče, a ima potrebu da neke od njih koje su bile zapažene na regionalnim takmičenjima i osvojile nagrade, “stavi među korice”.

Govoreći o pisanju kao “ventilu”, smatra da ono oplemenjuje živote onih koji pišu, ali da se za to mora biti kompletan. Dodaje da blizak susret s najtežim životnim situacijama utiče na nju kao ličnost, ali i kao stvaraoca.

– Ma koliko se trudila biti profesionalna ne mogu a da ne reagujem kad moram kazati majci da joj je sin mrtav, da je majka mrtva, kad držim u rukama djevojku koja će izdahnuti vrlo brzo, narkomana kako odbačen od porodice u nekom podrumu previja ucvrljale rane na nogama, kad me moli čovjek koji se zbog raka pluća guši, da mu “prekratim muke nekom injekcijom”… Taj blizak susret s najgorim situacijama koje čovjeka snađu reže moju dušu. Onda oćutim neko vrijeme i padne pjesma ili priča. U knjizi “Priče u bijelom” upravo sam opisivala takve likove i ljudske nevolje. Mnoge životne dileme posmatram s aspekta običnog bitisanja. Tako mi književnost pomaže da budem doktor, a doktorski posao inspiriše za književno stvaranje – navodi Hanjalić.

Jasmina Hanjalić (1963.) radi kao doktorica medicine i stvara u Sarajevu. Piše i objavljuje poeziju, kratke priče, prikaze i recenzije u književnim časopisima.

Objavljene knjige: “Sve u jednom jedno u svemu” (VAT, 2011.) i zbirke kratkih priča “Skamenjeni” (Zalihica, 2013.) i “Priče u bijelom” (Dobra knjiga, 2014.).

Zastupljena je u više od tridesetak zbornika i antologija poezije i proze, učesnica više međunarodnih književnih skupova, a i dobitnica više književnih nagrada.