FakTTest

Franjo Šarčević

Godina destrukcije

30/12/2021
Foto: Armin Durgut/PIXSELL

Razvoj društva, makar u srednjoj vrijednosti išao naprijed, nije linearan proces. Ne budu li se u našoj zemlji u Novoj godini poduzeli koraci koji bi nas skrenuli s trenutnog smjera, mogli bismo spasti na stepenicu niže ili čak opet potonuti u barbarstvo. Neka tako ne bude! Imamo mnogo više razloga za život i ljubav nego za smrt i mržnju

„U seljačkoj kući po ovoj planini vlada neugodna nečistoća. Ovdje, istina je, nema vode i to donekle opravdava nečistoću, ali i pored toga ipak bi moglo da bude čistije, jer ne ovisi sve od vode. U njihovim sobama, gdje ljeti obično ne spavaju, ali spavaju cijelu zimu, ne znate upravo kako da se namjestite. Pod, zidovi, kreveta i stolice, sve je strašno prljavo i zagađeno gamadi. Sobe su okrečene, ali je kreč davno izgubio svoju bijelu boju. Zidovi su zadimljeni i začadili kao u kakvom dimnjaku. Sobe, kao i namještaj u njima, prepuni su stjenica. Stjenice su, sa rijetkim izuzetkom, redovna pojava u ovim planinskim kućama. U jednoj od nekoliko posjećenih kuća vidio sam po zidu toliko stjenica, da sam se zaprepastio. Nisam mogao vjerovati da u toj sobi mogu da spavaju ne samo odrasli ljudi nego i djeca. Svakako da i njima ta gamad mnogo dodijava, naročito zimi, kada su sobe mnogo tople, pa se stjenice množe kao u kakvom rasplodištu (…)“

Piše: Franjo ŠARČEVIĆ

Ovo nije isječak iz nekog romana na temu života u ranom srednjem vijeku, niti dio putopisa iz jedne daleke i skrajnute zemlje. Ovako je pisao agronom Jovo Popović godine 1937. u tekstu objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, nakon što je posjetio ljetne stanove na planinama Raduši i Ljubuši, uključujući i selo iz kojeg danas pišem ovaj tekst.

Nije nikakvo čudo da, živeći u tako sirovim uvjetima, ljudi nisu bili razvili ni poseban emotivni život. Pokazivanje ljubavi bračnih partnera jednih prema drugima bilo je nepristojno, a pogotovo je zazorno bilo da otac pokazuje nježnost prema djeci. Dakako, pričaju, ni majke nisu smrt djece smatrale tragedijom onako kako se to doživljava danas: ta smrt bila je redovna pojava, gotovo očekivana, na nju se unaprijed računalo sa pretpostavkom da će kvantiteta (veliki broj začete djece) prerasti u kvalitetu (određeni broj preživjele i odrasle djece). „Sve što ne može da izdrži surov i nehigijenski način života podlegne zarana i ne iznese živu glavu“, piše Popović. „Ono što ostane živo, prekaljeno je kao čelik i tome, kao i puku u planini, ne može naškoditi ni gamad, ni nečistoća, ni najteži napori.“

Stanje 1930-ih godina, kada Popović posjećuje naša sela, već je bolje nego je bilo nekoliko desetljeća ranije. Naime, kako Popović piše u knjizi „Hercegovački stočari na Poljima i okolnim planinama“, najveći dio seljaka, koji su dotada bili u poluropskom položaju jer su i od one teško stečene crkavice koju im je davala siromašna zemlja morali hraniti i begove iz Rame, otkupili su se prije rata (Prvog svjetskog), a „drugi dio koji se nije do rata bio otkupio riješila je agrarna reforma kmetskog položaja“ provedena za vrijeme Kraljevine SHS. 1930-ih jest bilo teškog siromaštva, nečistoće, stjenica i umiranja, ali bar nije bilo begova. Kako su moji preci preživljavali 18. i 19. stoljeće, nema pisanih tragova, tek nešto iz davnina prepričavanih svjedočanstava. Stoga da se ovdje podsjetimo opisa bosanske i hercegovačke kmetske bijede koje je ostavio britanski arheolog Arthur Evans, a koje – uz malu ogradu – prenosi Michael Martens u svojoj knjizi „U požaru svjetova“: „(…) beg ili aga može nekažnjeno da krši zakon. On upotrebljava prut i tuče kmetove bez milosti, i to na način na koji niko drugi ni sa stokom ne bi postupao.“ Opisi mučenja kojima su kmetovi bili izlagani su isuviše strašni za ovaj tekst, a svakako nisu za mlađu čitalačku publiku.

Da stvari budu još gore, selo je krajem 18. stoljeća pogodila kuga koja je odnijela većinu njegovog stanovništva.

Možemo samo zasmisliti u kakvom su stanju ljudi živjeli još dalje u prošlosti, kakav im je bio život, s kolikim nedaćama su se susretali. Što se dalje ide u prošlost, nalazit ćemo generalno, u višedecenijskom prosjeku, sve teže i teže uvjete života za većinu stanovništva – i na bosanskohercegovačkim selima, i u gradovima, i u cijelome svijetu.

Danas živimo u svijetu koji je bolji nego je ikada bio, za većinu ljudi. Nikada u povijesti veći procenat ljudi nije imao prilike za školovanje dostupne kao danas. Nikada u povijesti veći procenat ljudi nije manje trpio od smrti novorođenčadi. Nikada do sada veći procenat ljudi nije bio slobodan u elementarnom smislu – da ga njegov gospodar ne tuče i ne prisiljava na rad. Nikada nisu bili bolji opći higijenski uvjeti, i ovdje i u Francuskoj i u Africi. Mogli bismo tako nabrajati danima. Ukratko, nikada u povijesti veći broj ljudi nije imao priliku za dostojanstven život.

To su činjenice koje treba imati na umu kada slušamo da su stvari gore nego su ikada bile ili kada se idealiziraju bilo koje prošle epohe. To, dakako, ne znači da kao društvo u manjim ili većim okvirima, na kraju kao čovječanstvo, trebamo biti zadovoljni postojećim stanjem. Nipošto! Još je jako puno nepravde, premnogo neiskorištenih prilika koje bi društvo brže vukle ka boljem, previše ljudi kojima nisu dostupne mnoge blagodati vremena u kojem živimo.

Slobodu koju imamo u većem dijelu svijeta – a sumnjate li u nju, vratite se opet na položaj kmetova i seljaka do druge polovine 20. stoljeća – treba cijeniti i ne aplaudirati svakome tko stanje u kojem se nalazimo olako i neozbiljno poistovjećuje s ni manje ni više nego s nacističkim Trećim Rajhom (argumentum ad Hitlerum). Međutim, ne treba biti do kraja zadovoljan, nego se treba boriti za još više prostora slobode i za oslobađanje i emancipaciju mnogih kategorija društva koje su i danas prisiljene da budu u nekoj vrsti ilegale.

Posebno to vrijedi za našu zemlju. Godina 2021. bila je sva u znaku destrukcije, uništavanja društva iznutra, trovanja društvenog tkiva. Obilježili su je politički demagozi i kriminalci, odvratni nacionalisti i šovinisti koji se nisu ustručavali ni otvorene dehumanizacije drugih ljudi i naroda, diletanti koji bi pravili državu a u stanju su pokvariti i kantarsko jaje – sve to skupa s pandemijom koja je odnijela tisuće života, nastavkom masovnog iseljavanja ljudi, poskupljenjem i povećanjem socijalne nepravde i siromaštva, i tako dalje. Razvoj društva, makar u srednjoj vrijednosti išao naprijed, nije linearan proces. Ne budu li se u našoj zemlji u Novoj godini poduzeli koraci koji bi nas skrenuli s trenutnog smjera, mogli bismo spasti na stepenicu niže ili čak opet potonuti u barbarstvo. Neka tako ne bude! Imamo mnogo više razloga za život i ljubav nego za smrt i mržnju.

Komentari

Autor: Franjo Šarčević

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.