BiH

Dnevnik Vladmira Dedijera

Kako su partizani pobijedili neprijatelja, trbušni tifus i pljačkaše u vlastitim redovima

09/05/2020

Kako su se partizani tokom Četvrte ofanzive uspjeli istovremeno boriti protiv agresora, domaćih izdajnika, tifusa i pljačkaša u vlastitim redovima... Čitajte u odlomku iz dnevnika Vladimira Dedijera

Piše: Vladimir Dedijer

SRIJEDA, 24 MART

Glavatičevo. — Po mraku prešao sam Neretvu i stigao do sela Poce da održim sastanak sa štabom konjičke grupe. Poslije ovog sastanka dobio sam puniju sliku evakuacije. Ova grupa ranjenika najteže se kretala, imala je skoro 600 ranjenika, a 80 konja. Ona je uvijek išla posljednja, ali zato su u njoj bili naši najbolji kadrovi: Vića, Vita Pavlović, Milan Stanić, Sofija Pekić. Ova grupa ranjenika izdržala je najteže udarce nepri­jatelja. U Idbaru su četnici zarobili devet ranjenika, u Bijeloj dvadeset i pet. Ipak najveći dio ovih drugova izvukao se iz četničkih šaka. Boško Vuković, iako bez noge, uspio je da umakne iz njihovih ruku.

Sada je pred nama ogroman posao. Sređuju se bataljoni, čete, dese­tine, vrši se kritika dosadašnjeg rada. Ukazuje Vića kako su se ljudi brzo prevaspitavali tokom marša. U Livnu i Duvnu primljen je priličan broj novih bolničarki, mahom izbjeglica s Banije i Korduna. Već poslije Neretve, na Idbaru, u Bijeloj, najveći broj tih drugarica herojski se po­kazao. Nekoliko njih štab sada predlaže za pohvalu. Ljekari su uglavnom savjesno vršili svoju dužnost. Samo je veliki problem sanitetski mate­rijal. Mnogo se izgubilo od Neretve do Glavatičeva, zavoja više nema.

Najvažniji problem u današnjoj situaciji jeste hrana. Rezerve iz italijan­skih garnizona iz doline Neretve davno su već utrošene, u ovom kraju ne možemo skoro ništa naći, ranjenici vrlo malo dobijaju hrane, ni 150 grama brašna na dan. A da imaju sada jaku hranu, za desetak dana veliki bismo broj drugova preveli u grupu lakih ranjenika, u pješake ili bismo ih vratili u jedinice.

Vrhovni štab nas je obavijestio da je u Nevesinju zaplijenjena prilična količina hrane. Za bolnicu je određeno 10.000 kilo­grama brašna i pirinča. Takođe nam je velika pomoć ukazana što je određen Miloš Radović za glavnog intendanta svih bolnica. Ovdje, u ovom selu, razvija se kulturni rad među ranjenicima. Samo su uslovi rada teški. Svi ranjenici ne mogu da se smjeste u kuće, mnogi spavaju pod otvorenim nebom. Zatim, ne smiju se ranjenici skupljati u velike grupe usljed pjegavca. Zaraza se sve više širi.

Vraćao sam se oko jedan poslije pola noći iz Poca u Glavatičevo. Pro­lazio sam kraj nekog turskog groblja, na ulazu u selo, nedaleko od mosta na Neretvi. Između kamenih turbana gorjela vatra, nekoliko ugljevaka, a kraj njih jedan čovjek ječi. Pitam ga ko je, iz koga je bataljona, ali ovaj drug zabio nokte i zube u zemlju, grize i zapomaže. Prevrtao sam ga, dr­mao, molio, ali on je samo ječao. Odjednom je prestao. Puls mu više nije radio. Stavio sam mu kapu na lice i polako pošao preko starog mosta. Neretva je nemirno šumila. Nadolazila je od planinskih snjegova. Vukao sam se kao prebijen preko Neretve.

ČETVRTAK, 25 MART

Glavatičevo. — Kalinovik je zauzet, prijestonica Draže Mihailovića, italijanski garnizon koji smo mi punih sedam mjeseci zimi 1941 — 1942 uzaludno opsjedali, gubilište tolikih naših drugova. Zaboravi čovjek sav ovaj užas, ovu strašnu dolinu Neretve koju su pritisli ranjenici i pjegavci.

Bitka za Kalinovik završena je još prije nekoliko dana. Na samim pa­dinama Treskavice, iznad Kalinovika, sukobila se naša Prva proleterska brigada s najodabranijim četničkim snagama, vasojevićkim brigadama Pavla Đurišića, posljednjom rezervom Draže Mihailovića. Borba je bila neobično uporna, vršeni su stalno juriši i protivjuriši, ali ni jedna ni druga strana nije popuštala. Desno od Prve proleterske bila je Druga dalmatinska brigada. I ona je izdržala sve juriše četnika. Bitka je vođena po jakom mrazu i nevremenu. Najzad su četnici morali da otstupe. Naši nisu odmah prešli u gonjenje. U međuvremenu Druga srbijanska brigada bacila se s one strane Kalinovika i izbila čak negdje oko sela Jelašca, na drum koji spaja Kalinovik i Foču. Tu su zarobljene dvije četničke haubice. Druga proleterska je bez borbe ušla u sam Kalinovik. Tako je bitka za Kalinovik dobijena upornošću Prve proleterske i bataljona Druge dal­matinske i vještim manevrom Srbijanaca.

PETAK, 26 MART

Glavatičevo. — Dva puta sam danas bio u Ribarima među pjegavcima. Tu je sada skupljeno oko 1.200 bolesnika. Ovo seoce nema više od desetak kuća, pa najveći dio bolesnika leži napolju. Prava je sreća što nas ova dva mjeseca služi vrijeme. Istina, avijacija nam je nanijela mnogo žrtava, trpio je i pokret trupa, ali da su februar i mart bili kao prošle godine, tri četvrtine ranjenika bismo izgubili samo od zime. Ovih 1.200 bolesnika uglavnom su napolju. Masa ognjišta pokazuje kako je veliki broj bo­lesnika.

Sada se tifusari ne vide mnogo. Razmileli su se po šumama. Kraus mi objašnjava da oni pate od poriomanije, to jest od manije lutanja, stalno bi se kretali. Zato ih i ostaje tako mnogo kraj puta. Teškoća je i u tome što je komandni kadar u bolnici takođe preležao pjegavac, pa je prosto nemogućno držati bataljon na okupu. Ne pomažu ni spiskovi, ni legitimacije. Ostaje nam jedino da svakom bolesniku stavimo mastiljavom olovkom znak na grudi. Malo ima i ljekara. Svi bolesnici nisu ni pregledani. Nema prostorija, nema bolničarki, bolesnici lutaju. Ima ih među njima koji nisu bili zaraženi pjegavcem. Neki su ga dobili u samoj bolnici. Kod nekih ljekara postoji strah od pjegavca, svaku temperaturu proglašavaju pjegavcem i trpaju ljude među pjegavce. A zaraziti se je lako. Dok smo držali sastanak gledao sam ledinu, gmižu vaške po njoj. Tako je do na stotinu metara oko ovih kuća.

Sada se prave pokušaji da se stvori suva komora, obična soba, oblijepljena hartijom, koju treba zagrijati do 75°. Onda vaška ugine. To se sada pravi tamo kod mosta. Postavili smo stražu i niko ne smije da pređe most, dok se ne očisti od vašiju. Samo teško ide. Mnogi neće da pare odijelo.

Gledam ove drugove pjegavce. Stalno se nešto svađaju. Politički kome­sar po cijeli dan samo raspravlja ko je kome uzeo ovo ili ono. Strahovitu glad osjećaju ti ljudi. Sjećam se kad sam bolovao od trbušnog tifusa 1930 godine. Ukrao sam punu teglu sulca i sve pojeo. Koštalo me još tri nedelje ležanja. Ne čudim se što ti ljudi zalaze u kuće i uzimaju sve što nađu. Eto, Fića priča prije neki dan: dva druga, rekonvalescenta, iz Prve divizije, ušla u kuću, najeli se, napunili torbu brašnom i krompirima, pa kad su pošli uhvatili kravu, tuku je štapovima po glavi, hoće i nju da ubiju i ponesu! Marijana Novosel, intendant grupe, stvarno je savjesno radila svoj posao. Sada je i ona pala. U bunilu došla na kazan i traži pečene kokoške! Jadni ti naši drugovi.

Ni lijekova nemamo. Nestalo je kardijaka. Ličimo na onu spartansku djecu: ostavljeni smo na planini, i zdravija i otpornija će glavu izvući. A ko je kod nas zdrav i otporan? Gojka danas krv zalila i nismo mogli da je zaustavimo tri sata. Muke mučimo. Prekaljujemo se. Eto, tako sam razmišljao dok sam se vraćao iz Ribara. Po Neretvi su eksplodirale bombe. To pjegavci tuku ribu. Treba im oduzeti bombe i oružje. U Dobrigošću jedna se grupa zatvorila u podrum i nije htjela da pođe s kolonom, a na vrata stao jedan drug s bombom. Bolničari su muke imali dok su ih poveli, jer su Nijemci bili veoma blizu. Nije to bio jedini ovakav slučaj.

SUBOTA, 27 MART

Glavatičevo. — Živimo u ovom paklu bez ikakvih vijesti. Malo mi je neobično. Reporter sam, a moram da slušam vijesti od kurira i intendanata. Ali kako se čovjek privikne na ove uslove života. Posla ogromno, samo kad je čovjek slobodan za trenutak, osjeti odjednom želju da dozna šta se radi po našim frontovima, šta je novo u Krajini, u Drinićima, na Istočnom frontu.

Večeras su stigli neki intendanti iz sela Bare, koje je na putu ka Nevesinju, i vele da su Italijani i četnici prodrli u Nevesinje. Isto tako kažu da su četnici zarobili komoru od sedam konja Sedme divizije. Noćas se čula strahovita borba između Nevesinja i Mostara. Imali smo partijski sastanak u Sanitetskom otseku, kad se odozgo, s planine, iznad Cičeva, začu brza bacačka vatra praćena ručnim bom­bama. To se Hercegovačka i Dalmatinska brigada bore s Italijanima. Nadamo se da će poslije ovog sastanka u Sanitetskom otseku red biti još bolji. Kao glavni problem postavili smo pitanje borbe protiv pjegavca. Suve komore za depedikulaciju (čišćenje od vašiju) praviće se na svim sektorima, pronašli smo već neke seljake koji će nam nabaviti ćumur. Gojko radi nacrt plana za borbu protiv pegavca u svima divizijama.

NEDELJA, 28. MART

Glavatičevo. — Sedma divizija danas je strijeljala sedam ljudi zbog pljačke…

(Žurnal)

Komentari

Autor: Žurnal

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.