BiH

Analiza BIRN-a

Znakovi radikalizacije u školskoj dobi enigma za bh. obrazovni sistem

06/08/2021

Danas 27-godišnjakinja, opisuje kako je u Siriju otišla s 19 godina i da tada još nije bila završila srednju školu

Usljed nedostatka rada s mladima, manjka kapaciteta u školama i eksperata za mentalno zdravlje, upozoravaju stručnjaci, radikalizacija maloljetnika postaje sve izazovniji problem za bosanskohercegovačko društvo s dugoročnim posljedicama, dok fragmentirani ustroj države i zakašnjele i nedovoljno definisane mjere borbe protiv ekstremnih uticaja daju ograničene rezultate, piše Balkanska istraživačka mreža BiH (BIRN BiH).

U žamoru sarajevskog kafića, Rejan, koja je sa 19 godina otišla u Siriju, mirno govori o diskriminaciji s kojom se svakodnevno suočava zbog svoje odluke da nosi nikab.

Ona nije pristala da se snima i da joj se otkrije pravo ime, ali je pristala da putem poruka opiše razloge koji su je odveli na teritoriju jedne od najzloglasnijih terorističkih organizacija. Opisivala je svoj put u Siriju, boravak na teritoriji koju je kontrolisala takozvana Islamska država, kao i povratak u BiH.

Zbog nikaba, kako kaže, u BiH se prije odlaska u Siriju osjećala diskriminiranom.

“Bilo je tu raznih naziva – poput nindže, kese za smeće ili strašila”, kaže Rejan i dodaje da se i danas, nakon povratka s teritorije takozvanog ISIL-a, osjeća diskriminirano u BiH.

Danas 27-godišnjakinja, opisuje kako je u Siriju otišla s 19 godina i da tada još nije bila završila srednju školu.

Ona priča da se “pokrila” prvi put sa 14 godina i da smatra da joj je hidžab bio nametnut, zbog medrese koju je tada pohađala. Nakon što se s tim nije mogla izboriti, kao ni sama sa sobom, hidžab je skinula nakon godinu dana.

“Promijenila sam i školu jer vas u medresi uče jedno, a rijetko ko se toga pridržava. Svi znamo da je u islamu muzika haram, ali kad prođeš hodnikom medrese, čuješ sve tipove muzike koje djevojke slušaju”, kaže ona i dodaje da u obje škole nije imala problema ni s profesorima niti učenicima.

Rejan je hidžab ponovo stavila 2012. godine, a potom i nikab. Ističe kako je malo ko u porodici podržavao, a prijatelji i okolina su je osuđivali. Iako se tada osjećala usamljeno i odbačeno, a doživjela je i uvrede, misli da je napravila pravi izbor.

Svoga supruga Rejan je upoznala po preporuci prijateljice i udala se 2012. godine. U njemu, kako kaže, pronašla je sve – i ljubav i podršku. Naredne godine otišla je u Siriju, znajući otprilike šta je tamo čeka. Ističe da je mislila kako će se napokon moći posvetiti svojoj vjeri.

“Prije odlaska, gledala sam snimke iz Sirije. Želim pomoći tim ženama i djeci, i tako je bilo. Neko vrijeme tamo radim u bolnici za žene i djecu. Vidim mrtve i ranjene. Umiru mi na rukama”, govori Rejan, koja je bila izložena bombardovanju u Siriji, te je i sama bila ranjena.

I danas izražava žaljenje za tim ženama i djecom.

Njen muž je, kako je ispričala, poginuo prilikom izlaska.

“Od tada se borim sama, s vjerom u bolje sutra i s tim da ono što mi Allah nije odredio, nije me moglo ni zadesiti. (…) Moj muž nije otišao kao ni mnogi drugi da budu teroristi, već smo otišli zbog drugih razloga. Naša odluka je bila da idemo tamo i prije takozvanog ISIL-a. Ako je biti terorista to što pomažete ženama i djeci, onda samo svi teroristi. Ljudima koji me tako nazivaju rekla bih: ‘Ako je Tereza imala pravo da ode za svojom vjerom čak u Indiju, zašto ne bismo i mi.’ Svi mi imamo pravo izbora”, kaže Rejan.

Ona je ove godine prešla iz Sirije u Tursku, a potom se vratila u BiH, iako se plašila povratka.

“Vratila sam se ponajviše da se odmorim od svega, zbog porodice. Povratak je kako sam i zamišljala – opet jedna te ista priča. I sada imam dosta predrasuda zbog male sredine u kojoj živim”, kaže Rejan, koja danas pokušava završiti srednju školu i uklopiti se u bh. društvo.

Dok je Rejan sjedila s novinarima BIRN-a BiH, jedna žena joj se drsko obratila i rekla da se “ne mota u crnini oko nje”. Rejan kaže da je to samo jedan od primjera diskriminacije s kojojm se svakodnevno susreće, te da se trudi da ne pridaje previše pažnje takvim komentarima.

Rejan nije jedina osoba koja je na ratište u Siriju iz BiH otišla tokom ili netom nakon završetka školovanja a da su indicije njene odluke da se uputi na ratište prošle neopaženo institucijama sistema. BIRN BiH je u posljednje dvije godine objavio seriju istraživanja o ekstremističkim utjecajima na mlade – od selefijskih predavača koji zagovaraju ideje suprotne demokratskom konceptu ljudskih prava, do neonacističkih grupa koje otvoreno djeluju u Prijedoru, Mostaru, Sarajevu i Tuzli.

Uprkos tome što veći broj ovih grupa cilja maloljetnike – uočavanje ponašanja koja se mogu vezati za radikalizam u školskom sistemu u BiH, kako pokazuje analiza BIRN-a BiH, najčešće je prepušteno individualnoj ocjeni nastavnika i pedagoga.

Ključna uloga pedagoga u školama

Vrijeme puberteta i adolescencije je, prema psihologinji Jeleni Brkić-Šmigoc, rizično u smislu traženja identiteta. Kada se govori o socijalnom identitetu, ona ističe kako je tu važno “ko nam daje povratnu informaciju”, a da figura jednog dobrog nastavnika ili razrednika može odigrati značajnu ulogu.

“Mi imamo u sklopu svojih nastavnih planova i programa određene predmete koji služe praćenju asocijalnih ponašanja. Također kroz razredništvo kao takvo, tu imamo priliku isto tako djelovati. A kada su u pitanju osobe, rekla bih da zapravo pedagog i psiholog škole jesu oni koji su ključni za djelovanje kada se rizici pojavljuju. Ne bih abolirala ni sve druge nastavnike jer mi ne obrazujemo samo, mi odgajamo”, smatra Brkić-Šmigoc.

Važnost rada s mladima u školskoj dobi na negiranju ekstremističkih uticaja prepoznata je u svijetu, kako kaže Julie Coleman iz Međunarodnog centra za borbu protiv terorizma (ICCT) u Haagu.

“Mislim da u zemljama poput Malija, regije Sahel, Balkana ili u Evropskoj uniji i ovdje u Holandiji mladi ljudi su više podložni radikalizaciji jer se nalaze u različitoj životnoj fazi, ali često su tu i faktori poput osjećaja da su marginalizovani od strane društva. Nemate osjećaj da ste član koji doprinosi društvu”, kaže ona.

Školski pedagog u Sarajevu Esmir Salihović smatra da škola može i mora u vremenu sveopćeg otuđenja, desocijalizacije, da u svom planu i programu stavi kao pedagoški imperativ borbu i protiv radikalizma. Trenutno, prema riječima Salihovića, škole generalno nisu pod nekim planom i programom prevencije radikalizacije, ali da se ovako ponašanje može uočiti na više načina – bilo da dijete postane asocijalno i ima rizične stavove ili da se to uoči kroz pisane radove.

“Škola to ne može sama. Ona mora imati partnere u toj borbi, neki timski rad za dječiju dobrobit. Kad kažem partnere, mislim na roditelje, centar za socijalni rad, nevladine organizacije, zdravstvo, policiju”, kaže on.

Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo (KS) se u posljednje vrijeme također suočava s problemima radikalizma, te su imali nekoliko slučajeva gdje je škola prijavila takav vid ponašanja.

“Jedno ili dva iskustva koje smo imali sumnje na radikalizaciju neke djece, koje je prijavljeno od strane škola, pokazuje da su škole spremne da ozbiljno u okvirima nečega što su njihove nadležnosti rade na prevenciji”, kaže Mirsada Poturković iz Centra za socijalni rad KS-a, ali dodaje da škole, ali i centri imaju ogroman problem nedostatka kapaciteta i stručnosti.

U BiH je prije pola decenije razvijen program prevencije neprihvatljivih ponašanja kod učenika. Na razvoju ovog programa je 2015. godine radio profesor kriminalistike sa Univerziteta u Sarajevu Elmedin Muratbegović, koji pojašnjava da je razvijen i sistem referala za uočene simptome radikalizacije.

“Referal bi otprilike glasio ovako da nastavnik koji primijeti takvo ponašanje prijavljuje razredniku, on je prva brana koja razgovara s roditeljem, ukoliko je u najboljem interesu djeteta da se pruži djetetu pomoć na najadekvatniji način, poziva se pedagog, koji obavještava roditelja o onome što je zapaženo, pokušava raditi sa učenikom, ukoliko se roditelj protivi tome, pedagog traži savjet”, kaže on.

Ovaj pilot-projekat je na području Federacije BiH, a posebno Kantona Sarajevo, djelomično implementiran u posljednjih pet godina, ali on, zbog nedostatka sredstava nije nikada uključen u školski sistem u cijeloj državi, potvrđeno je za BIRN BiH.

Problem u potkapacitiranosti i nedostatku edukacije

Iako stručnjaci smatraju da se škole mogu nositi sa ovim pitanjima, oni dodaju da one ipak nemaju potrebnih kapaciteta i stručnog usavršavanja koje bi im se trebalo pružiti.

“Kod borbe protiv radikalizma, potrebno nam je da jedna radna grupa osmisli par priručnika, praktikuma za sve nivoe uzrasta, počev od predškolskog do visokoškolskog. Mi možemo kroz odjeljenske zajednice – možda da budu dva časa sedmično odjeljenske zajednice – da kroz te radionice problematiziramo i ovo pitanje”, smatra Salihović.

Za borbu protiv radikalizacije i ekstremizacije, prema Brkić-Šmigoc, potrebni su hrabri učitelji, pedagozi i psiholozi, pogotovo u zajednicama gdje se još uvijek ne raspoznaje da su prisutne ove pojave.

“I škole, kao i mi u centrima za socijalni rad, imaju niz problema, između ostalog i probleme kapacitiranosti. Kapacitiranje, osposobljavanje i podrška školama bila bi itekako značajna i za prevenciju, ali i otkrivanje i uključivanje drugih subjekata u prevenciju radikalizacije”, ističe Poturković.

“Niko od kolega u centrima za socijalni rad – ja ovo govorim za Kanton Sarajevo – nije pravovremeno pripremljen za nošenje s tom pojavom. Mi u Sarajevu imamo zaposlenih i socijalnih radnika u obrazovnim institucijama, s kojima, naravno, sarađujemo, i čini se, bar onoliko koliko je meni poznato, ni kolege u školama, ne samo socijalni radnici nego ni pedagozi ni psiholozi, nisu dovoljno osposobljeni”, dodaje ona.

Saradnja svih institucija u jedinstvenom sistemu zaštite maloljetnika, prema stavu eksperata, ključna je za uspješnu borbu protiv ekstremizma. Međutim, institucije često ne vode računa o specifičnoj dobi počinilaca.

Sudija Suda BiH Branko Perić je naveo primjer presude Amiru Haskiću. Njega je Sud BiH osudio na godinu i po zatvora za planiranje odlaska u Siriju – uprkos činjenici da se sam predomislio i odustao od priključenja ISIL-u.

Perić pojašnjava da se radi se o mladom čovjeku, koji je tek bio navršio 21 godinu, koji je zasnovao porodicu i “očekivao od društva da tu njegovu deradikalizaciju prihvati kao nešto dobro i korisno za društvo”, ali da je sud izveo drugi zaključak.

“Ovo je dobar primjer kako sud može postati faktor društvenog rizika ne razmišljajući o odjeku svoje odluke. Dakle, sud se ponašao potpuno kao da je neko ko funkcioniše izvan društva i društvenih tokova. Penološki ciljevi presude, uticaj na druge, generalna prevencija bi mogao biti mnogo bolji, i bio bi u svakom slučaju, od osuđujuće presude”, kaže Perić.

U Bosni i Hercegovini, nakon isteka prethodne, još uvijek nije donesena nova Državna strategija za prevenciju i borbu protiv terorizma. Na federalnom nivou je, s punih pet godina zakašnjenja, izrađen Akcioni plan za prevenciju i borbu protiv terorizma u Federaciji BiH, kojim je obuhvaćeno i djelovanje kroz osnovne i srednje škole.

Miroslav Jurešić, pomoćnik federalnog ministra za rad i socijalnu zaštitu, pojašnjava kako, prema Akcionom planu, sistem obrazovanja zauzima ponajvažnije mjesto u segmentu prevencije. Federalni Akcioni plan za provedbu te strategije usvojen je, kako kaže, prošle godine, a to je već bila zadnja godina važenja Državne strategije.

“Pitanje terorizma nije pitanje koje će trajati onoliko koliko traje strategija i problemi koji su s time povezani ne mogu se baš na taj način vezivati za neke formalne dokumente. Mi smo ocijenili da je dobro donijeti – bez obzira na postojanje ili nepostojanje Državne strategije – entitetski akcioni plan unutar kojega će sistem moći svejedno nastaviti i dalje raditi i funkcionirati”, kaže on.

Posebno veliki nedostatak trenutnog obrazovnog sistema, prema stavu eksperata, jeste nedovoljno insistiranje na razvoju kritičkog razmišljanja kod djece.

“Školski sistem treba kroz svoje nastavne planove i programe ponuditi kritično promišljanje, koliko to njegujemo kao jedan stil koji u radikalnim skupinama nemate, to je dihotomizirano mišljenje, ili je crno ili bijelo”, smatra Brkić-Šmigoc.

Povratak iz Sirije, novi problem za škole i vlasti

U Siriji, u kampovima oformljenim nakon pada ISIL-a, boravi još oko stotinu žena i djece koji čekaju povratak u Bosnu i Hercegovinu. Veći broj djece koja su godine provela na ratištu, ući će u školski sistem u BiH, zbog čega eksperti ističu potrebu razvijanja mehanizama rada s njima.

“Mi imamo i neka iskustva u radu s porodicama koje su se vratile sa stranih ratišta i ta iskustva su zasad dosta pozitivna, ali su pozitivna samo zahvaljujući činjenici da je Centar za socijalni rad zaista mobilizirao osobe koje su u radu s tim porodicama involvirane u većim kapacitetima nego što su njihove mogućnosti. Mi nemamo veliki broj takvih porodica i negdje mislim da, zbog ovog dodatnog – ja ću reći i privatnog angažmana – nas u centrima za socijalni rad, uspijevamo da se nosimo s tim problemima. Moram da kažem da u slučaju da se suočimo s većim brojem porodica i, naravno, ozbiljnijim potrebama tih porodica, nisam sigurna da bi centar mogao zadovoljiti i minimum potreba tih porodica”, ističe ona.

Iako je Akcioni plan Federacije BiH usvojen prije više mjeseci, kako kaže Poturković, još uvjek nije ostvareno uvezivanje svih institucija za borbu protiv radikalizacije.

Uslovi u kampovima u Siriji, prema više izvještaja međunarodnih organizacija, postaju sve gori za žene i djecu koji u njima borave.

Među tim ženama je i Elma, koja je BIRN-u BiH putem poruka opisala upade u šatore i osjećaj nesigurnosti koje desetine žena i djece svakodnevno proživljavaju, nakon što su više godina proveli na ratištu.

“Želim da se vratim svojim roditeljima”, kaže Elma.

Komentari

Autor: BIRN BiH

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.