Biznis

GS - Tvornica mašina Travnik

Električni bicikl iz Travnika voze Cristiano Ronaldo i Mercedesovi inženjeri

08/12/2019

Proizvodnja bicikala na električni pogon samo je mali, ali možda najatraktivniji dio kompanije GS - Tvornica mašina Travnik, koja će ovu godinu završiti s prihodom od 20 miliona eura

Dva bijela električna bicikla Ruffian čija je metalna konstrukcija proizvedena u pogonu tvrtke GS – Tvornica mašina Travnik smještenom u naselju Dolac pokraj Travnika, kupio je Cristiano Ronaldo sebi i svojoj partnerici.

Četiri je kupio Mercedes za svoj istraživački i razvojni odjel, a ponajviše ga kupuju Amerikanci. Ruffian se montira u njemačkom pogonu tvrtke Ruff u sklopu holdinga Global Sourcing koji je 52 posto u vlasništvu Zadranke Snježane Köpruner. Pogoni GS – Tvornice mašina Travnik smještenih u naselju Dolac kod Travnika u većinskom su vlasništvu kompanije Holding GS GmbH iz Regensburga u Njemačkoj, piše Novac.hr.

Razmišljali su, otkriva Snježana Köpruner, da Ruffian potpuno proizvedu u pogonu u Bosni i Hercegovini, ali se ne bi isplatilo, jer bi se morala plaćati carina za skupi elektromotor marke Bosch koji ga pokreće, tako da ga sklapaju u Njemačkoj.

Ruffian je nastao tako da ga je Petar Desnica, sin Snježane Köpruner, gradio za sebe, a potom su ga prihvatili njegovi prijatelji, da bi se potom u jednom dijelu pogona tvrtke GS-TMT počeo proizvoditi.

Prije tri godine proizvodilo ih se oko 300 komada godišnje ne površini pogona od 120 kvadratnih metara, a sada kad su se preselili u pogon površine 400 kvadratnih metara, proizvede se godišnje oko 1000 komada tog bicikla koji se prodaje po približno 5500 eura.

Međutim, iz travničkog pogona ovih dana započela je prodaja drugog modela električnog bicikla Lit Buddy koji je prilagođen mlađim ljudima i čija cijena ne prelazi 2000 eura. Zanimljivo je da je prije početka proizvodnje bilo naručeno više od 500 komada.

Proizvode ih 50 sedmično, a iduće godine povećat će, kako planira Snježana Köpruner, kapacitet na 100 sedmično. Dok je Ruffian prilagođen za iskusnije bicikliste, Lit Buddy je prilagođen za mlađu populaciju koja želi imati univerzalan bicikl na električni pogon i služi za zabavu i rekreaciju.

“U Europi, pogotovo za Ruffian koji izgledom podsjeća na Harley-Davidson, nemamo konkurenciju. Za Lit Buddy imamo, ali smo ga unaprijedili u odnosu na naše konkurente i uklonili sve nedostatke koje imaju slični proizvodi, tako da smo korak ispred ostalih. Bicikl ima autonomiju od 100 kilometara. Lit Buddy potpuno proizvodimo u našem pogonu. Na našim biciklima piše da su ručno proizvedeni, i to kupci cijene. Radimo i usluge za neke njemačke proizvođače bicikala, kao što je kompanija Nicolai, jedan od tri najbolja proizvođača mountainbikea na svijetu. Elektromotori su Boschevi, a moramo izvršiti prednarudžbe 18 mjeseci unaprijed. To nam donekle otežava posao, ali, nažalost, ostale proizvođače elektromotora kupci ne prihvaćaju, iako su dosta jeftiniji. U posljednje tri godine razvijamo dio namijenjen proizvodnji bicikala i od tog novca smo razvili sami ovaj novi model za koji smo u našem pogonu izgradili prototip. Pratimo svjetske trendove, a proizvodit ćemo bicikle kakve bude u tom trenutku tražilo hirovito svjetsko tržište. Kada pređemo na veću serijsku proizvodnju, uložit ćemo više i u reklamu”, objašnjava glavni inženjer, 30-godišnji Jasmin Dženanović.

Jasmin Dženanović

U pogonu se razvijaju i novi modeli. U odjelu bicikala kompleksa GS – Tvornice mašina Travnik već se razvijaju i konstruiraju novi modeli bicikala. Trenutačno rade na konstrukciji solarnog otoka za najam električnih bicikala. Već na proljeće bi trebao biti gotov prototip. Na njemu bi se trebalo nalaziti dvadesetak Buddyja. Taj otok bio bi namijenjen za najam za gradove, plaže, kampove, a isporučivao bi se u sklopu kontejnera. Već su došli i neki upiti u tom smjeru.

S tvrtkom Nicolai rade i na razvoju cargo e-bicikla ili našeg e-Portera za DB, kao i na razvoju jednostavnog i jeftinog cargo bicikla za jedan projekt u Etiopiji.

Proizvodnja bicikala na električni pogon samo je mali, ali možda najatraktivniji dio kompanije GS – Tvornica mašina Travnik, koja će ovu godinu završiti s prihodom od 20 miliona eura. Prošle godine je imala 17,5 miliona eura, a u trenutku preuzimanja 2004. godine, kad su u njoj radila 52 radnika, imala je prihod oko 400 hiljada eura. Danas je u kompaniji zaposleno oko 360 radnika od kojih su 72 s visokom stručnom spremom, a od njih je 56 inženjera. Dob zaposlenika u prosjeku je 34 godine.

Od završetka krize kompanija raste po dvoznamenkastim stopama, a prošle je godine rast bio 38 posto. Core business su zavarene konstrukcije s mehaničkom obradom. Proizvodnja se sastoji od postupaka pjeskarenja, rezanja, zavarivanja, mašinske obrade, antikorozivne zaštite i osiguranja kvalitete proizvoda, a kompletan postupak nadzora praćen je kompjuterskim sistemom SAP. Kompleks ima površinu 66 hiljade kvadratnih metara. U njemu se nalaze natkriveni objekti ukupne površine 14.800 kvadratnih metara, podijeljeni u tri proizvodne hale te na projektni i administrativni dio.

Proizvode komponente za najpoznatije svjetske kompanije Liebherr, GROB, Messer, Salvagnini, Springer, Siemens, FFT, Knor-Bremse, Springer, VAG, Scheffer, Thyssen Group, VAG…

“Radimo samo za kremu njemačke mašinske industrije. Recimo, kompanija GROB po djelatnosti je slična zadarskom SAS-u. Krajem osamdesetih zadarski SAS je radio veći prihod od GROB-a. Oni su sada na milijardu i po eura prihoda godišnje sa sličnim proizvodom, a SAS je na pet do šest miliona eura. U posljednja dva mjeseca osjeti se kriza u njemačkoj industriji koja nam je glavno tržište. Nas je jako pogodila kriza 2009. godine, kada smo dostigli prihod od tri miliona eura, zbog problema u koje je upao naš tadašnji glavni kupac. Pali smo na milion, a počeli smo se oporavljati nakon dvije godine”, objašnjava Snježana Köpruner.

Snježana Kopruner

Priča o Snježani Köpruner zanimljiva je iz više razloga. Diplomirala je 1980., a magistrirala 1986. na Mašinskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radila je u zadarskom Bagatu na poslovima konstrukcije specijalnih alatnih mašina. Imala je, kaže, dobar posao i priznaje da je u Bagatu, koji je, naglašava, imao izuzetno razvijen sistem poslovanja, najviše naučila.

“Najveća posljedica rata na ovim prostorima osim, gubitka života i imovine ljudi te teških ljudskih sudbina, svakako je veliki gubitak znanja koje smo imali u pogonima niza kompanija. Zadnja oaza tih znanja je u brodogradilištima, ali se bojim da i to neće baš najbolje završiti. Nijedna tvornica ne vrijedi puno bez ljudi jer su ljudi nositelji znanja. Problem ovih prostora je sada evidentan nedostatak kritične mase znanja za pokretanje značajnijih projekata, kao što su nekad bili Končar, Energoinvest, brodogradilišta diljem naše obale i mnogi drugi, tada svjetski, giganti. U našoj kompaniji sada imamo problem s neiskustvom zaposlenika, ali mogu reći da su ti mladi ljudi jako korektni, lojalni i željni znanja. Dakle, mogu reći da imam samo pozitivna iskustva s našim zaposlenicima, koji me često iznenade svojom inovativnošću. Znanje akumulirano tokom 45 godina nakon Drugog svjetskog rata nestalo je raseljavanjem stanovnika, zastojem u razvoju tehnologije za vrijeme ratnih događanja, tako da smo 2004. godine, kada smo preuzeli pogon u Travniku, krenuli ispod nule. Kad sam došla raditi u Njemačku, tek tada sam uvidjela da ni u čemu ne zaostajem za njemačkim inženjerima. Obrazovanje na našim fakultetima i znanja koja smo sticali po našim tvornicama bili su nam velika odskočna daska na stranim tržištima rada. Zahvaljujući tome, mnoge stvari sam znala bolje od njemačkih kolega. Bojim se da toga kod nas više nema”, kaže Snježana Köpruner.

Početkom devedesetih životna sudbina je odvela Snježanu Köpruner u Njemačku gdje se uvjerila u vrijednost svoga znanja stečenog u Bagatu.

“Jedanput koncentrisano stečeno znanje treba čuvati, a mi ga u Zadru pa ni u Hrvatskoj, a ni na prostorima nekadašnje države nismo znali sačuvati. Nema gotovo više ničega. Pored toga, najveći problem ovih prostora jest pravna nesigurnost za investitore i ulagače. Mislim da i mi kao poslodavci nekada ne cijenimo dovoljno naše radnike. Onoga trenutka kad shvatimo da su nam oni najveće bogatstvo onda će oni prestati napuštati ove prostore. To je problem evolucije nas kao ljudi”, kaže naša sugovornica.

Tvornicu mašina Travnik supružnici Köpruner preuzeli su sa sedam partnera. Tih sedam partnera je zbog nezainteresiranosti za poslovanje u Bosni i Hercegovini prodalo svoje udjele upravo Köprunerima. Tako da je Snježana Köpruner tek tada ušla u vlasništvo tvrtke iz Regensburga. Global Sourcing GmbH tvrtka je koja se bavila konzaltingom, izradom analiza tržišta i analiza troškova, radeći uglavnom s njemačkim kompanijama.

Prije osam godina, nakon suprugove smrti, Snježana Köpruner postala je vlasnica 52 posto firme, a po 16 posto su vlasnici njihovo troje djece. GS Holding GmbH je vlasnik 70 posto GS-TMT-a.

Zanimljiva je priča i o mogućem preuzimanju zadarskog SAS-a. Global Sourcing im je jedno vrijeme jamstvima i posredovanjem u ratno i poratno vrijeme osigurao nabavu uvoznih komponenti i ugovore s velikim kompanijama poput DEUTZ-a, BMW-a…

“Tadašnji direktor Škifić i predstavnici radnika došli su kod nas u Njemačku i zamolili nas da, pošto je započeo proces privatizacije SAS-a, učestvujemo u tom procesu. Uspjela sam nagovoriti partnere da učestvuju, a među partnerima je bio i izvršni direktor Goldman Sachsa, koji je poznat i po tome što je vodio procese preuzimanja i spajanja Daimler-Benza i Chryslera te potom razdvajanja. On je i napravio procjenu SAS-a, tako da smo dali ponudu od sedam miliona maraka i osigurali poslove odnosno ugovore u vrijednosti od 30 miliona njemačkih maraka za sljedeću godinu. Te 1996. ili možda 1997. godine niko na našu ponudu nije reagovao. U jednoj kasnijoj privatizaciji SAS je prodan za četiri miliona maraka koji, navodno, nisu čak ni plaćeni, nego su novi vlasnici gledali kako da u Rusiju prodaju neku SAS-ovu opremu. Barem su nam tako pričali tadašnji radnici SAS-a. Ako pogledamo kojim je kapitalom tada SAS raspolagao, da smo mi preuzeli SAS, on bi sada imao promet od barem 300 miliona eura. Sada je na pet miliona eura. Tada sam rekla da na ovim prostorima nećemo više pokušati ništa kupovati, ali ljudi iz Tvornice mašina Travnik su me nekako razuvjerili”, otkriva Snježana Köpruner.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.