Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

New York Times

Kako spriječiti ekonomsku depresiju uzrokovanu koronavirusom?

ekonomija-pad-vrijednosti

Romer i Garber kažu da bismo zaštitili naš način života, u narednih nekoliko mjeseci moramo smisliti pristup koji će istovremeno ograničiti širenje virusa, ali će također omogućiti ljudima da nastave svoje dnevne aktivnosti

Covid-19, najopasnija pandemija u zadnjih sto godina, izazvala je i zdravstvenu i ekonomsku krizu. Strategije koje su vlade usvojile s ciljem ublažavanja te dvije pojedinačne krize su kontradiktorne i postoji rizik od katastrofalnog, dugoročnog neuspjeha.

Socijalno distanciranje je vanredna mjera koja će spasiti živote, ali zato uzrokuje stanku skoro svih ekonomskih aktivnosti. Tokom najgoreg dijela Velike ekonomske krize, odnosno Velike depresije koja je počela 1928., 25 posto radne snage je ostalo bez posla. Prije nekoliko dana, 17. marta, američki ministar finansija Steven Mnuchin upozorio je Kongres da bi stopa nezaposlenosti uskoro mogla dostići 20 posto, pišu Paul Romer koji je za 2018. godinu dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju i Alan M. Garber, ljekar i ekonomista u analizi za New York Times.

Od tada su vijesti iz ekonomije zlokobne. Sve veći broj stanovnika u SAD-u, jedan od četiri, mora da ostane u izolaciji.

Garancije na zajmove i direktni novčani transferi spriječit će bankrot i neplaćanje duga, ali te mjere ne mogu vratiti rezultat koji se izgubi kada socijalno distanciranje onemogući ljudima da proizvodu robu i pružaju usluge.

Romer i Garber kažu da bismo zaštitili naš način života, u narednih nekoliko mjeseci moramo smisliti pristup koji će istovremeno ograničiti širenje virusa, ali će također omogućiti ljudima da nastave svoje dnevne aktivnosti.

Oni navode da trebamo koristiti dvije strategije koje se komplementarne. Prva bi bila testiranja koja će preciznije odrediti socijalno distanciranje. Druga se oslanja na zaštitnu opremu koja sprečava prenošenje virusa. Usvajanje tih strategija će zahtijevati veliko povećanje kapaciteta za testiranje na koronavirus i porast proizvodnje lične zaštitne opreme.

Resursi, a ne naučna otkrića, su ti koji su potrebni da se prošire kapaciteti za testiranje na virus. Ako se posvetimo proširenju resursa, kažu dvojica ekonomista, tehnološke inovacije će nastaviti smanjivati cijenu i povećavat će brzinu postojećih testova. Na mnogim lokacijama potrebno je i po nekoliko dana da bi se dobili rezultati testova. U subotu je američka Agencija za hranu i lijekove saopćila da će dati dozvolu kompaniji Cepheid da počne prodavati test koji daje rezultate za 45 minuta. Druge firme i istraživačke grupe (među njima Sherlock Biosciences i Njemački centar za istraživanje infekcije) rade na sličnim alternativama. Mnoge bolnice razvijaju vlastite testove.

Ovi noviji testovi mogli bi biti jeftiniji i u tolikoj mjeri dostupniji da će biti moguće više puta testirati sve, a ne samo one koji imaju simptome. Česti testovi omogućit će da se identificiraju i izoliraju ljudi od onih koji su zarazni dan prije pojave simptoma.

Romer i Garber kažu da bismo mogli taj proces početi tako što bi pregledavali širu javnost na sedmičnoj osnovi. Možda bi imalo smisla svakodnevno testirati radnike zdravstvene zaštite i hitne pomoći. Za tako nešto trenutno ne postoje kapaciteti, ali sve što bi bilo potrebno da se to dogodi je da federalna vlada napravi testove na koronavirus.

Testovi za otkrivanje antitijela na novi koronavirus takođe su dostupni. Ako oporavak od bolesti daje imunitet, kao što se čini da je to slučaj sa SARS-om i MERS-om, ovi testovi će identificirati osobe kojima izloženost virusu ne bi naštetila niti bi izložili nekog drugog zarazi. Neće im trebati dodatna ispitivanja.

I osobe sa imunitetom i one koje nemaju virus mogle bi se vratiti na posao i nastaviti svakodnevne aktivnosti.

Dvojica ekonomista savjetuju da moramo dati i zaštitnu opremu svima koji nemaju antitijela, jer će drugi predstavljati rizik za njih. Malo je ljudi koji su više izloženi opasnosti od zaraze od ljekara, medicinskih sestara i onih koji se brinu o zaraženim pacijentima. U Italiji je zaraženo 20 posto zdravstvenih radnika.

Rasprostranjena ispitivanja pomoći će da se identificiraju pacijenti koji su zaraženi, a vlada ih može podstaći da se izoluju, ali neki neće poslušati.

Svaki zdravstveni radnik trebao bi imati jednostavan i brz pristup maskama, rukavicama, zaštitnim odijelima i štitnicima za lice.

Sve dok je rizik od zaraze i dalje visok, potrebna nam je zaštitna oprema koju će svako ko radi u trgovini, i svako ko tamo kupuje, nositi bez prevelikog opterećenja. Trebali bismo postaviti ambiciozan cilj da u roku od dva mjeseca 25 posto svih radnika nosi zaštitnu opremu, a u roku od četiri mjeseca 75 posto radne snage.

Konvencionalni fiskalni odgovor na skali koja nam treba da bi izbjegli ekonomsku krizu zahtijevao bi trilione dolara budžetske potrošnje. Ulaganje u zaštitnu opremu i testove bio bi daleko jeftiniji, bolji način za podsticanje ekonomije od davanje gotovine ili drugih vrsta novčanih transfera.

Dugoročno gledano, pišu Romer i Garbr, vjerovatno ćemo imati bolje mogućnosti, možda će to biti vakcina ili efikasniji lijekovi. Također će u jednom momentu imunitet stada, kada je dovoljan broj ljudi otporan na neku bolest da ona ne predstavlja opasnost za izbijanje epidemije, učiniti koronavirus krizom kojom se lako može upravljati.

Ali, kako navode dvojica ekonomista, ne možemo sebi priuštiti čekanje i nadanje. Poznati britanski ekonomista John Maynard Keynes jednom je rekao kako smo dugoročno gledano svi mrtvi. Ako nastavimo sa trenutnom strategijom suzbijanja zasnovanom na neselektivnom socijalnom distanciranju, za 12 do 18 mjeseci, većina nas će i dalje biti živa, ali će naša ekonomija biti mrtva.